Sad je jasno da se model izbora u dijaspori mora promijeniti

Unatoč činjenici da je Hrvatska prvi put dobila predsjednicu, glavni eho netom završenih izbora mogao bi biti vezan uz političku poziciju hrvatske dijaspore. Glasovi građana u dijaspori nisu, kako su u izbornoj noći tumačili neki, presudili o izbornom pobjedniku – Kolinda Grabar-Kitarović i unutar same Hrvatske dobila je 1989 glasova više od Ive Josipovića. Ipak, sve ono što se u nedjelju događalo na biralištima u BiH, kao i konačni rezultat glasanja u famoznoj “dvanaestoj izbornoj jedinici”, nedvojben su dokaz da je trenutačna situacija neodrživa.

Problemi postoje na dvije razine. Prva je razina temeljne zaštite ljudskih prava. Naime, bez obzira na to što netko mislio o tome je li pravedno, opravdano ili prihvatljivo da glasači iz dijaspore sudjeluju na hrvatskim izborima, dok god im to pravo pripada na temelju Ustava i zakona, mora im biti omogućeno da ga iskoriste, i to na isti način kao i svi drugi. U tom smislu bili su u pravu oni koji su upozoravali da su situacije u kojima zbog nedovoljnog broja biračkih mjesta stotine birača iz BiH satima u redu čekaju kako bi iskoristili svoje biračko pravo suštinska diskriminacija. Za pretpostaviti je da je takva situacija mnogima, što zbog zdravstvenog stanja što zbog logističkih razloga, onemogućila da glasuju.

Koliko je takvih? Glasačka mjesta u Mostaru radila su satima dulje od zakonskog roka da bi svi koji su htjeli glasati to i mogli. Što da ih je bilo više? Rezultat izbora možda bi bio posljedica toga što netko nije mogao glasati. To nikako nije demokracija. Utoliko, jasno je da se model organizacije izbora u BiH mora mijenjati i ta promjena ne smije biti determinirana financijskim kriterijima troškova organizacije izbora. Drugi je pak problem s glasovanjem dijaspore političke naravi. Naime, i rezultati izbora u dijaspori – gdje je HDZ-ova kandidatkinja osvojila 91 posto glasova – ponovno pokazuju da su političke preferencije birača u dijaspori u znatnom neskladu s preferencijama domaćih birača.

Dapače, čak i u tradicionalnim utvrdama HDZ-a, poput Ličko-senjske županije, Kolinda Grabar-Kitarović nije se približila takvom rezultatu. Ivo Josipović vodio je relativno aktivnu i inkluzivnu politiku prema BiH i tamošnjim Hrvatima, da bi tamo dobio samo 6,20 posto. Logična posljedica takvog ishoda dugoročno bi mogla biti i sve veća nezainteresiranost lijevih političkih opcija u Hrvatskoj za politike usmjerene prema Hrvatima u BiH. S druge strane, opet će se otvoriti i pitanje utjecaja dijaspore na balans političke scene. Samo u BiH živi oko 200 tisuća hrvatskih građana s pravom glasa. U okolnostima adekvatne pristupačnosti biralištima, uz izlaznost na razini one u Hrvatskoj i aktualne političke preferencije, riječ je o otprilike novih sto tisuća glasova HDZ-a i ostalih stranaka desnice. U okolnostima blokovskog rascjepa biračkog tijela unutar granica Hrvatske, evidentno je da će ljevica taj kontingent vidjeti kao golemu opasnost, naročito na izravnim izborima i referendumima gdje izborni utjecaj dijaspore nije ograničen fiksnim brojem mandata. Hoće li SDP to pokušati spriječiti? Možda i hoće, no Milanović bi trebao imati na umu da je upravo ta tema bila razlog što je jedne izbore – one 2007. – već izgubio.

>> Dijaspora prvi put na strani pobjednika, ali nije presudila rezultat izbora