Seksualni radnici zalažu se za regulaciju: Žele legalnu zaradu, pravo na kredit i osiguranje

Zakon kojim se regulira prostitucija u Hrvatskoj (Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira) donesen je 1977., još u bivšoj državi, i od tada se nije mijenjao unatoč tome što je riječ o konzervativnom propisu koji podrazumijeva prekršajno, a katkad i kazneno gonjenje osoba koje prodaju seksualne usluge. Dok je u susjednoj Sloveniji prostitucija dekriminalizirana prije dvadeset godina, kod nas je ovo područje i dalje u dubokoj sjeni. Ne postoji nijedan dokument javne politike koji se izravno bavi prostitucijom. Ni jedna hrvatska parlamentarna stranka ne spominje regulaciju prostitucije u svom programu. Desetljećima vlada status quo i desetljećima nema političke volje da se nešto promijeni. Prostitucija se i dalje tretira kao društveno zlo i tabu. Ovo su neki od zaključaka koji su se mogli čuti jučer u zagrebačkom Novinarskom domu na završnoj konferenciji projekta Regulacija prostitucije u Hrvatskoj, koji od 2019. provodi Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i financira Hrvatska zaklada za znanost.

Različito u sudnicama

Istraživanje koje potpisuju Ivana Radačić, Marija Antić, Mirjana Adamović, Nikola Baketa, Rašeljka Krnić, Josip Šipić i Tihana Štojs Brajković kompleksno je i socijalno relevantno, važno za javnost, istaknuo je Aleksandar Štulhofer, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Uz stavove donositelja i provoditelja odluka, policijskih službenika i sudaca, u studiji su propitani stavovi i iskustva seksualnih radnika, otkrivajući stvarnost i činjenice u ovom području zamagljenom ideologijom i moraliziranjem.

Dok je u većini europskih zemalja prostitucija ili legalizirana (Njemačka, Nizozemska) ili su kriminalizirani klijenti (nordijske zemlje), kod nas su na udaru isključivo seksualni radnici, odnosno radnice. Prema važećem zakonu, osobe koje se odaju prostituciji može se kazniti novčano (20 do 100 eura) ili zatvorom do 30 dana, a može im se i naložiti obavezno liječenje od AIDS-a i spolnih bolesti i udaljenje iz općine u kojoj je prekršaj počinjen.

Analiza 152 sudska slučaja u Zagrebu, Splitu i Rijeci od 2014. do 2019. pokazala je nekonzistentnost postupanja u sudnicama. Kad je bila riječ o uličnoj prostituciji, policija bi uhićivala ili privodila osobe koje se “nude” nepoznatim muškarcima, dok su u stanovima prikriveni istražitelji utvrđivali oglašavanje i nuđenje (obično bi izjava o cijeni bila dovoljna). Djelo većinom ne bi bilo konkretizirano, a samo su pojedini suci to propitivali, dok je u pojedinim predmetima bilo osuda i za samooglašavanje.

Istraživanje je pokazalo da su sve skupine ispitanika kritične prema važećem zakonu i da se svi slažu, kao što je navela Rašeljka Krnić, da je kažnjavanje neprihvatljivo. Zakonske odredbe su nejasne, zastarjele i nesvrsishodne, zaključeno je. Potrebno je redefinirati prostituciju kroz široku javnu raspravu i dekriminalizirati prodaju seksualnih usluga u skladu s međunarodnim standardima. Čak je i većina policijskih službenika i sudaca problematizirala je li prodaja seksualnih usluga uopće nešto što narušava javni red i mir. Policijski službenici smatraju da bi policijski rad trebao biti usmjeren na prisilnu, a ne dobrovoljnu prostituciju, a relativno mali broj predmeta organizirane i elitne prostitucije objasnili su teškim dokazivanjem takvih djela. Suci su pak zaključili kako bez priznanja okrivljenika odavanje prostituciji iznimno teško dokazivo, ali u praksi ipak ima osuda i bez priznanja.

Nedostatak zaštite

Kad je riječ o seksualnim radnicima, a većinom je riječ o ženama, ispitani su stavovi dvije skupine – osobe koje se bave prostitucijom kako bi preživjele i osobe koje prodaju seksualnih usluga doživljavaju kao posao. Osobe iz prve skupine često su ovisnici iz razorenih obitelji s brojim traumatskim iskustvima koji prostituciju doživljavaju kao nuždu. Sugovornici iz druge skupine prostituciju biraju kao posao koji im omogućuje seksualno istraživanje kao i to da sami organiziraju svoje vrijeme, a posebno su zadovoljni oni koji imaju visok stupanj autonomije i dobro zarađuju. Prva skupina ne ostvaruje dublje odnose s klijentima, dok u drugoj skupini navode i prijateljstva, uz iznimke nasilnih klijenata ili klijenata koji ne žele platiti. Većina ih nije imala posla s policijom i pravosuđem, a oni koji jesu ističu kako strahuju od mogućnosti pokretanja prekršajnog postupka. Svi problematiziraju nedostatak policijske zaštite jer se pozivanjem policije izlažu progonu. I većinom se zalažu za neki oblik regulacije prostitucije, kako bi im se omogućilo legalno zarađivanje, podizanje kredita te zdravstveno i socijalno osiguranje.