Siromašni – skupina koju se u Hrvatskoj najviše diskriminira

U Hrvatskoj žive i diskriminirani ljudi s kojima političari, liberali i borci za ljudska prava ne paradiraju ulicama. Njih se prešućuje, kao da ne postoje, kao da i njihova temeljna prava danas ne bi trebala biti civilizacijska stečevina. O njima pišu tek rijetki kolumnisti, a u medijima su samo kad im se milostinjom spašava goli život. Siromašni građani ove zemlje najdiskriminiraniji su, pokazalo je istraživanje javnog mnijenja, na koje je lani na odlasku u mirovinu upozorio tadašnji pučki pravobranitelj Jurica Malčić i ništa se od tada nije promijenilo osim što ih je iz dana u dan sve više i više jer trećini stanovnika ove zemlje prijeti siromaštvo i socijalna isključenost.

No, za njih se ne čini gotovo ništa. Osim siromašnih i njihove djece, u tihu nevidljivu skupinu diskriminiranih spadaju romska djeca, od kojih ih samo 10 posto završi srednju školu, djeca i odrasli s invaliditetom, djeca iz domova bez odgovarajuće roditeljske skrbi. No, uskoro će Božić pa ćemo ih se, kako kaže prof. psihologije Mirjana Nazor, prigodno sjetiti kao i svake godine. Prema istraživanju javnog mnijenja, koje je provedeno lani u suradnji Ureda pučkog pravobranitelja i Programa UN-a za razvoj, nakon diskriminacije na temelju socijalnog porijekla i imovinskog stanja, građani su bili najviše diskriminirani temeljem nacionalne pripadnosti, političkog uvjerenja, spolne orijentacije i vjerske pripadnosti. No, o tim diskriminiranim skupinama, osim siromašnih, ipak se u društvu više govori.

Izgubili kompas

– Takozvane lijeva i desna politika kao da su izgubile kompas. Tradicionalna bi ljevica štitila siromašne koji loše žive i nemaju novca za normalan život i tražila bi odgovornost onih članova društva koji imaju previše, a desnica bi upozoravala na probleme i zapostavljanje većine. Ovako imamo puno osiromašenih i dio onih koji se ne moraju brinuti o svom materijalnom položaju. Istodobno i jedna i druga politička opcija njeguju politiku koja deklarativno štiti političke manjine zaboravljajući da su i manjine i većina ekonomski ugroženi, bez šansi i bez posla. Imamo politički kreiranu, pogrešnu percepciju diskriminacije, koja samo svojim autorima donosi političke bodove. O uzrocima siromaštva se ne govori jer bi trebalo gurnuti ruku u osinje gnijezdo i govoriti o onima koji su pokrali hrvatsko društvo, a oni su moćni i opasni. Trebalo bi govoriti o tome da smo svi ugroženi, Romi, Srbi, Hrvati, hetero i LGBT osobe, a to nije popularno. Popularno je kod naroda izazivati emocionalni angažman pa se govori o ćirilici, zdravstvenom odgoju, homoseksualnim brakovima, a što god da se tu dogodi, neće se živjeti bolje sve dok se od odgovornih za osiromašenje većine ne počne oduzimati ono što su nepravdom i zločinom stekli – kritičan je sociolog prof. dr. sc. Renato Matić.

Zašto su u društvu vidljivo diskriminirane skupine uglavnom nevidljive i zaboravljene? Sveučilišna prof. psihologije Mirjana Nazor objašnjava: – Skromnost i povučenost ovih skupina je, nažalost, jedan od razloga da zaboravimo na njih. Pretihi su, za razliku od LGBT zajednice. Usto, borba za prava LGBT zajednice postala je trend i tu je jako nezgodno kršiti njihova prava jer se to odmah stavlja na velika zvona, a onaj tko ne shvati važnost njihovih prava ispada primitivan. Kada je riječ o siromašnima i o invalidnoj djeci, ovdje nije nezgodno kršiti njihova prava. Siromašni ne donose političke bodove da bi se s njima paradiralo, a očekivati da će političari biti ljudski motivirani da učine nešto za njih teško je. Možda je problem i u tome što se prava LGBT zajednice mogu srediti zakonskim propisima, koje nije problem izglasati i to ne košta, no da bi se pomoglo siromašnima, romskoj i invalidnoj djeci, treba izdvojiti materijalna sredstva i tu borba za prava zastaje. Istina, imaju na papiru prava i roditelji invalidne djece, golem broj njih i ne zna koja prava imaju, ali kad ta prava treba realizirati, nigdje nas nema – kaže M. Nazor.

Smatra da bi u Hrvatskoj trebalo uvesti socijalne samoposluge, da oni kojima je potrebno mogu kupiti povoljno elementarne stvari i higijenske potrepštine. Kakvo je to društvo u kojem nije vidljivo da su diskriminirana djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, koja nakon 18. godine nisu ničija briga? – Osobno sam imao priliku uvjeriti se da djeci u domovima u ekonomskom smislu uglavnom ništa ne fali. Materijalno imaju više nego što bi ikad imali u svojim obiteljima, ali kad navrše 18 godina, postaju uglavnom ničija briga. Kad bi se, osim ekonomske, vodila obuhvatnija briga, tada bismo imali humanu socijaldemokraciju – govori Matić. Dječja pravobraniteljica Mila Jelavić slaže se da nije “normalno” da djeca ne mogu dobiti sve ono što im treba za zdravo odrastanje i puni razvoj.

– Nažalost i u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, razina zaštićenosti prava mnoge djece najviše ovisi o njihovim roditeljima, često je povezana s njihovom ekonomskom moći. Djeca koja žive u izrazito nepovoljnim uvjetima nailaze na najviše prepreka u ostvarivanju prava te postaju isključena, marginalizirana, “nevidljiva”. To su i djeca s teškoćama u razvoju, teško bolesna djeca, djeca koja žive u izoliranim naseljima bez odgovarajuće infrastrukture ili u teškom siromaštvu, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi i djeca pripadnika romske nacionalne manjine – kaže Mila Jelavić te dodaje da su prepreke zbog kojih su ova djeca isključena rezultat nedovoljne brige države, ponekad i samih roditelja, te društva u cjelini. Prema UNDP-u, Romi su jedna od najugroženijih skupina u RH jer ih 92 posto živi u relativnom siromaštvu. Tek 26 posto Roma završava osnovnu školu, a samo ih 10 posto završava srednju školu, dok u općoj populaciji 99 posto djece završava osnovnu školu i 95 posto mladih završava srednju školu. Čak je 65 posto Roma u radno aktivnoj dobi nezaposleno.

Srljamo u propast

– O Romima da i ne govorimo, a danas se njihovo protjerivanje iz nekih zemalja EU ne vidi kao velik problem. Nisu bučni i kao manjina su uglavnom bez dobre organizacije – govori Matić. Iako je RH potpisnica inicijative “Desetljeće za uključivanje Roma 2005.-2015.”, koju je prihvatilo osam zemalja srednje i jugoistočne Europe, Romi su i dalje jednako diskriminirani pri zapošljavanju. Sjetimo se samo slučaja dviju romskih učenica koje je vlasnica trgovine u Varaždinu odbila primiti na praksu jer su “Ciganke”. Lani je nepravomoćno presuđeno da su bile diskriminirane. Ni diskriminacija osoba s invaliditetom ne spada u jake teme u javnom prostoru. Ravnatelj zagrebačkog Kazališta slijepih i slabovidnih “Novi život” Vojin Perić kaže: – Gradimo društvo lažnog sjaja, što će nam se kad-tad obiti o glavu. Ako je netko lijep i televizičan, posvećujemo mu više pozornosti nego čitavim skupinama ljudi koji su diskriminirani. Odgovornost je i na medijima i na socijalnoj politici, koja se svodi na ubožništvo i milostinju – kaže Perić.

Iako je još 1948. Općom deklaracijom UN-a izglasano da se sva ljudska bića rađaju slobodna, stoljeće nakon toga to je ostala samo želja idealista. Svijet kakav je danas sve je dalje od toga da u njemu makar i približno budu jednaki svi građani u dostojanstvu i pravima. S ljevicom koja se bori za ljudska prava diskriminiranih samo kad ništa ne koštaju, a traže tek velike prazne riječi, koje se i ne preispituju, nego slijepo slijede, i s desnicom koja, ako izuzmemo folklor za publiku, ljevici sliči više nego što je bilo zamislivo, teško je ostvariti jednakost.