Glas o Bruninoj pogibiji došao je do mene u El Pasu. Pogođen tom viješću, očajan i tužan sukobio sam se s jednim stražarom koji je iz puke dosade i zloće na meni pokušavao vježbati strogoću. Sve mi je još u glavi kao da se jučer dogodilo. El Paso, Teksas, 17. listopada 1978. godine. Nakon što su me silom savladali i svezali, ugurali su me u neku malu mračaru i tu ostavili s lisicama na rukama.
Tinovi stihovi
Pipajući u mraku nogama i rukama, zaključio sam da je ćelija sasvim prazna i da se mogu kretati po dva koraka naprijed-natrag. Tu jadnu šetnju nastavio sam do iznemoglosti. I danas se živo sjećam kako sam se tješio i sokolio glasno citirajući pjesmu Tina Ujevića „Hrvatskim mučenicima“, ponavljajući Kranjčevića stihove:
„Verige nam vežu ruke, krv se naša lije, / skršeno je naše tijelo, duša naša nije“, „Okovi su krila da se brže leti“, pjevajući hrvatske budnice, a naročito onu „Zovi samo zovi, svi će sokolovi za te život dati“. Dragi čitatelju, da me dragi Bog obdario talentom za pisanje kakav je imao F. M. Dostojevski, možda bih mogao vjerodostojno i zorno opisati tadašnje stanje uma i duha nepokornoga hrvatskog buntovnika i cijelu monodramu koja se odvijala u maloj mračnoj zatvorskoj samici na krajnjem jugu Teksasa, u gradu El Paso, na obali Rio Grandea. Kakve su mi se crne misli vrtjele po glavi, kakve teške boli su mi parale srce, koje drage uspomene oživljavale i sada donosile neizmjernu bol, jer sjećanje na sreću nije više sreća nego bol!
Kakve sam sve razgovore vodio s dragim Bogom, s hrvatskim junacima i mučenicima, sa sudbinom, s ubijenim Brunom – dok su istodobno u Pariz na Brunin pokop tužnih srca pristizali hrvatski domoljubi sa svih strana svijeta, i dok je pozornost cijeloga svijeta bila usredotočena na Vatikan i izbor novoga pape Ivana Pavla II. Zar nije velika i vrlo tragična ironija da dvadeset pet mjeseci nakon što smo našom akcijom prisilili takozvane demokratske medije da tiskaju manifest o potlačenosti hrvatskog naroda u domovini, o ubijanju hrvatskih disidenata i prvaka u slobodnome svijetu, brutalno ubiju Brunu Bušića, samoga autora manifesta!? Jugoslavenska totalitarna vlast još je jednom potvrdila ono na što smo svojom akcijom htjeli upozoriti svjetsku javnost.
Sve teži križ
Poslije sam u razgovoru s nekim hrvatskim domoljubima dolazio i do hipotetskog pitanja ne bih li, da sam odao istražiteljima da je Bruno autor proglasa koji smo bacali iz zrakoplova, Brunu spasio od udbaškog metka? Takve spekulacije polazile su od pretpostavke da bi u tom slučaju francuske vlasti sigurno uhitile Brunu i izručile ga Americi te bi i on, kao i ja, završio u američkom zatvoru, a to bi značilo da bi sačuvao glavu. Kada god bih temeljito razmislio, dolazio bih da zaključka da bih mu tako više naškodio nego pomogao. Mogućnost da ga odam, naravno, nikada nije dolazila u obzir, no da sam čak imao i kristalnu kuglu pri ruci i mogao vidjeti budućnost, nikada ne bih spašavao Brunu od njegove sudbine tako da ga sakrijem u američkom zatvoru. Štoviše, takve bih razgovore uvijek završavao konstatacijom: „Ne, prijatelji dragi, ne razumijete vi to. Bruno se spasio! I njegova je smrt, koliko god tragična bila, lijepa, i dostojna sanjara i borca za idealnu Hrvatsku kakav je Bruno bio.“