O vrlo ozbiljnim psihosomatskim problemima koje su proživljavali dugogodišnji zatvorenici nakon izlaska na slobodu s velikim sam zanimanjem još u zatvoru čitao autobiografske zapise poznatih bivših robijaša. O istim problemima privikavanja na život u slobodnome svijetu pripovijedali su mi brojni zatvorski poznanici koji su nakon izvjesnog vremena na slobodi ponovno dospjeli u zatvor.
Iskustvo vlastite kože
Takvi zapisi i priče meni, koji sam čeznuo za slobodom, bili su neshvatljiva i nevjerojatna pretjerivanja ili pak obični izgovori. Čitajući i slušajući o tome, ponekad sam razmišljao da se to drugima možda i moglo događati, ali ne i meni. Bio sam uvjeren da ću se, ako ikada izađem iz zatvora, s problemima na slobodi moći i znati nositi. Danas, nakon bogata vlastita iskustva tijekom ove već četiri i pol godine na slobodi, ponizno priznajem da sam se precjenjivao i brzopleto prosuđivao. Sada sam postao još uvjereniji da se gotovo nikakva iskustva, a ponajmanje ona bolna i mukotrpna, ne mogu prenositi s čovjeka na čovjeka, s naraštaja na naraštaj, s jedne zajednice na drugu. Pogreške i promašaji drugih, njihove patnje i stradanja ne možemo shvatiti niti na njima možemo učiti. Očito svatko mora iskusiti na vlastitoj koži, da bi shvatio, naučio i razvio osjećaj suosjećanja.
Jedan od mnoštva problema s kojima sam se susreo nakon izlaska iz zatvora bila je spoznaja da je moj osjećaj za prostor i snalaženje u njemu toliko oslabio da nije ni sjena nekadašnjega. Svojevremeno sam se u velegradovima Europe i Amerike snalazio kao riba u vodi, a sada mi je raspored nekoga gradića i pamćenje puta ulaska u nj bilo teško. Kad se ni s protokom vremena stanje nije popravljalo, to me je zbunjivalo, zabrinjavalo i slabilo moje samopouzdanje. Zaključio sam da su desetljeća provedena u ćelijama od pet kvadrata i šetnja po istim zatvorskim kružnicama otupila moj osjećaj za snalaženje u prostoru. Sposobnost koja se ne koristi zakržlja. S obzirom na to da sam još u zatvoru ušao u predvečerje svoga života, pomirio sam se s time da se moj moždani centar za orijentaciju možda nikada neće potpuno regenerirati. Činjenica da prirodni procesi starenja čine svoje i vode prema jedinom stopostotnom ishodu više me zbunila nego preplašila. Uostalom, smrt uvijek ima posljednju riječ, a nje se odavno nimalo ne bojim.
Nakon što sam u djetinjstvu prebolio tifus, vjerovao sam da neću umrijeti od bolesti ni od starosti, nego će me na mom opasnom životnom putu smrt mnogo ranije zateći. Naviknut na tu misao, s takvom sam se smrću pomirio, gotovo intimizirao. O činjenici da godine prolaze i vrijeme čini svoje, gotovo da nisam stigao ni razmišljati.
Ni danas, nekoliko godina nakon izlaska iz zatvora, tu opciju ne uspijevam doživjeti kao realnu. Život mi se i dalje čini pozornicom čuda i izazova. Možda sam zato i odlučio upisati autoškolu premda su stvarni motivi za to bili ponešto kompleksniji.
Kompleks nepripadanja
Smiješno je da početkom trećeg tisućljeća čovjek koji je obišao pola svijeta nema položen vozački ispit. Nekoć sam naoružan glinenim bombama i otetim zrakoplovom s lakoćom svladavao razdaljine između kontinenata, sada sam prisiljen na autobusnoj postaji čekati ZET-ov nepredvidivi autobus da bih došao do centra. Zbog toga što se nisam uspio uklopiti u slobodni svijet nakon svih tih godina, odlučio sam probati nešto novo, nešto što „normalni ljudi" rade, jer kada bih i ja naučio neke nove vještine, bio bih sličniji drugima, oslobođen kompleksa nepripadanja. Tako sam tada razmišljao. Razgovarao sam s prijateljima o automobilima jer to je tema o kojoj uistinu nisam ništa znao. Puno sam više znao o magarcima, ali nisam mogao zamisliti da bih jednoga dana mogao imati vozačku dozvolu, a kamoli vlastiti automobil. Bio sam siromašno seosko dijete koje se jedva uspjelo dočepati rabljenog bicikla. Kasnije kada sam zakoračio u emigraciju, hrvatska revolucija bila mi je puno važnija od običnih građanskih zadovoljstava i preokupacija kao što je vožnja automobila.
>>Dok sam planirao bijeg iz zatvora, tražio sam nezačepljenu rupu kroz koju ću pobjeći
>>Ekskluzivni feljton - memoari Zvonka Bušića
