Američki su zatvori neka vrsta modernih robovlasničkih plantaža, s tom razlikom da su ovim današnjim robovima oduzeta i ona najosnovnija prava, uključivši i pravo na obitelj i potomke. Treba priznati, u ovim se zatvorima ne gladuje i fizička su mučenja rijetka, ali zatvorenicima se stalno lomi duh i ubijaju sve vrline koje čovjeka čine čovjekom. S obzirom na to da je sloboda duhovna potreba, svaki je zatvor duhovna pustinja. Velika većina zatvorenika nema mnogo ni duha ni ljudskih vrlina, pa poput domaćih životinja puno lakše podnose tu ljudsku farmu i svojim ponašanjem uvelike zagorčavaju živote nekolicini ostalih koji se trude sačuvati svoju dušu i ljudskost. Meni je, kao strancu i bez ikoga svoga, sve to puno teže i mučnije podnositi i sumnjam da bih izdržao da već unaprijed nisam bio spreman za svoje ideale podnijeti sve patnje i najveće žrtve.
Godinama sve teži križ
Nažalost, neumoljivi zub vremena i tu je učinio svoje, i kako su godine prolazile, moj je robijaški križ postajao sve teži, tako da je bilo i cijelih godina u kojima sam se osjećao kao čovjek koji putuje nepreglednom pustinjom, potpuno sam i bez gotovo ikakve nade da će ikada ugledati kraj svoje pustinje. Moram priznati da su mi te beznadne godine bile vrlo duge i teške, ali nikada nisam očajavao, jer sam vjerovao da moja robija ima svoju simboličnu važnost i da bi moja izdržljivost i nepokolebljivost mogla nadahnuti neke nove hrvatske pregaoce, koji će se dovinuti onomu što je meni slomilo krila. Tako sam, sve do promjena i ratnih zbivanja u domovini, nekako preživljavao i izdržavao svoju robiju bez osobitih duševnih kriza.
Međutim, uspostavom neovisne Republike Hrvatske ostvarena je ideja za koju sam prinosio svoju žrtvu, pa je time i moja robija izgubila simbolični i svaki drugi smisao. Najednom sam se osjetio kao skretničar na tračnicama kojima vlakovi više ne prolaze, kao ugašeni svjetionik na napuštenom moru, pa je svjetlo počelo slabiti i u mojoj duši. U doba Domovinskoga rata teško sam nalazio mira i spokoja, jer sam fizički bio u zatvoru, a duhom i mislima stalno u domovini. Jasno je da sam bio vrlo ponosan i sretan kad sam slušao i čitao kako su hrvatski dragovoljci svojim herojskim pobjedama oslobađali dio po dio naše domovine. Međutim, moja je sreća i radost bila pomiješana s frustracijama, jer ostvarenje čovjekovih snova, ostvarenje njegovih ideala i životnog cilja nije samo po sebi dovoljno. Da bi se osjetilo zadovoljstvo, ta se radost i sreća mora dijeliti sa suborcima i prijateljima, sa svojim bližnjima.
Dvije-tri godine nakon međunarodnog priznanja Hrvatske nadao sam se i očekivao da će me Amerikanci pustiti, kao što su to Nijemci radili. U tom pogledu nije manjkalo ohrabrenja iz Zagreba. Moja su nadanja nakon sporazuma u Daytonu porasla jer sam bio obaviješten da je predsjednik Tuđman, kada su ga američki pregovarači pitali što bi mu mogli učiniti – jer je puno pomogao da se sporazum realizira – tražio, među inim stvarima, da me se transferira u Hrvatsku, kako bih ostatak kazne mogao odslužiti u vlastitoj zemlji. Nada mi je toliko narasla da sam glavninu svojih stvari odmah poslao u Hrvatsku.
Mjeseci iščekivanja
Čak je i moje civilno odijelo puna dvadeset tri mjeseca visjelo u uredu službenika zaduženog za moj slučaj, dok sam ja svakodnevno očekivao da ću napokon, živ i zdrav, svojom nogom stupiti na slobodno tlo naše domovine. Nije se radilo samo o tome hoće li me iz zatvora otpustiti idući dan, idući mjesec, iduću godinu ili pak za nekoliko godina, nego je u pitanju bilo hoću li idućega dana, tjedna ili mjeseca vidjeti domovinu, ili možda to nikada živ neću dočekati. Kakve su to muke i koliki izazovi, može znati samo onaj tko nešto slično proživi i preživi. To se ne može opisati. Mogu samo reći toliko da mi je svaki od tih mjeseci u iščekivanju bio teži od bilo koje beznadne godine. Na žalost, to je bio tek početak mojih gorkih iskušenja, jer je sudbina mojoj duši priredila još težu kušnju. Kako je vrijeme više protjecalo, to se iščekivanje sve više pretvaralo u mučenje nadom.
>>Dok sam planirao bijeg iz zatvora, tražio sam nezačepljenu rupu kroz koju ću pobjeći
>>Bio sam siguran da ću se moći lako nositi s problemima na slobodi. Bio sam u krivu!
>>Ekskluzivni feljton - memoari Zvonka Bušića
