Škola koja je prva ukinula zadaće sada uvodi biosigurnost kao odgovor na zarazu

Njihovi učenici već 15 godina ne pišu domaće zadaće, one za njih ne postoje, a bila je to i jedna od prvih e-škola u Hrvatskoj. Baš kao i prije desetljeće i pol, i danas pomiču granice pa upravo iz te male OŠ Vijenac u Osijeku širi se i projekt koji će “pod svojom kapom” okupiti na tisuće srednjoškolaca i osnovnoškolaca iz cijele naše zemlje. Bit će to njihov svojevrsni odgovor na pandemiju smrtonosne bolesti COVID-19.

Započeo je, naime, pilot-projekt “Biosigurnost i biozaštita – izvannastavna aktivnost u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj”. Zanimljivo, prijavilo se najviše učenika iz Splitsko-dalmatinske županije, gdje je koronavirus posebno uzeo maha, počevši proljetos od umirovljeničkih domova pa do, posljednje, noćnih klubova. Pandemija je ukazala, ističu idejni tvorci, na važnost promicanja vrijednosti očuvanja ljudskog zdravlja i prevencije zaraznih bolesti.

Nositelji su pilot-projekta zagrebačka Klinika za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” i Hrvatsko društvo za biosigurnost i biozaštitu, a partner je osječka OŠ Vijenac.

– Nastao je kao nužnost, prva je inicijativa pokrenuta 23. lipnja, a za manje od dva mjeseca, točnije do 14. kolovoza, izradili smo i potpisali kurikulum. Glavni je motiv odgovoriti na situaciju i ugrozu u kojoj smo se našli. Posljednjih dvadeset godina koronavirusi su se baš pokazali, od MERS-a, SARS-a pa do najaktualnijeg koji izaziva COVID-19. Svi su oni, donedavno, bili negdje dalje, na drugom kraju svijeta, a otkako su došli k nama, biosigurnost dobiva na važnosti, baš kao i epidemiolozi i biolozi, koji se njima bave. Potrebno je, zato, proširiti edukaciju učenika – započinje mr. sc. Maja Kassa, profesorica geografije u OŠ Vijenac i nacionalna koordinatorica za osnovne i srednje škole u projektu. Kolegica joj je i voditeljica u tom pothvatu prof. dr. sc. Alemka Markotić iz Klinike “Dr. Fran Mihaljević”, čije je ime u koronakrizi postalo itekako prepoznatljivo.

Od SARS-a do MERS-a

Sve dok nas pandemija koronavirusa nije “zaključala” na dva mjeseca u naše domove i zatvorila škole, biosigurnost je prosječnim građanima bila suhoparan, pa i relativno nejasan pojam. No situacija u kojoj smo se zatekli navela nas je na promišljanje i na djelu pokazala koliko su biosigurnost i biozaštita važni za naše živote. Ali kako ih približiti mališanima?

– Gledali smo da kurikulum bude aktualan, a nije riječ o klasičnom poučavanju o sadržajima biosigurnosti, već smo se trudili da ih učinimo zanimljivima kroz izradu stripova, videouradaka, prezentacije, postere, male istraživačke radove, problemske zadatke, nema “biflanja”. Koronavirus je ugrađen u više poglavlja kurikuluma, posebice onaj dio koji se odnosi na emergentne i reemergentne zoonoze – ističe profesorica Kassa.

Djeca će tako učiti kako se zaštititi u vrijeme pandemije korone, ali i upoznati se s njezinim starijim “rođacima”, SARS-om i MERS-om, kao i ostalim zaraznim bolestima. Saznat će i kako su prijašnje pandemije utjecale na živote i ljudsku povijest, upoznat će se s međunarodnim organizacijama koje se bave biosigurnošću...

– Vjerujem da će im biti zanimljivo! Pomoći će im i da sami lakše prevladaju pandemiju jer im pokušavamo sve to objasniti na njima primjeren i zabavan način. Svi materijali su pripremljeni i digitalno i online tako da ih mogu pogledati i na mobitelima, tabletima, laptopima, ali i uživo – navodi naša sugovornica.

Dolaze svi njihovi učenici

Prijavilo se već 90 škola, i osnovnih i srednjih, a gotovo 40 posto ih je s obale, odnosno iz Splitsko-dalmatinske županije te iz zadarskog i šibenskog kraja. Jedna je splitska škola prijavila čak 905 učenika za sudjelovanje u pilot-projektu o biosigurnosti, dakle proći će ga svi njezini đaci. Upravo s tog područja, poznato je, posljednjih mjeseci dolazi i najveći broj zaraženih.

– Svi trebamo biti jedna kritička masa, kako prema vlasti i svemu ostalome tako i prema medijskim informacijama. Nailazila sam na izuzetne medijske članke koje komotno mogu učenicima ponuditi kao dio udžbenika. Želimo, naime, razviti kod djece kritičko vrednovanje informacija. No, nažalost, ispod tih vrhunskih tekstova nalaze se tako ružni komentari da ih na kraju ipak ne mogu dati učenicima – razočarana je ona.

Izrađene su pak digitalne platforme za poučavanje učenika, ovisno o njihovoj dobi. OŠ Vijenac uključila se tako da je osigurala svu digitalnu opremu i virtualnu Carnetovu sobu. Organizirana je i virtualna edukacija za učitelje, koncem kolovoza, u izvedbi profesorica Alemke Markotić i Maje Kasse, a uz podršku i ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa. Pilot-projekt tako je u praksi započeo, a među đacima je zaživio s prvim danima nove školske godine.

Hrvatsko društvo za biosigurnost i biozaštitu aplicirat će i na EU fondove kako bi se projekt proširio, u partnerstvu s još šest škola, a traju pregovori i s Hrvatski zavodom za javno zdravstvo.

Osječka škola itekako je ponosna što se upravo iz “njihova krila” ta priča širi sve do krajnjeg juga Hrvatske. Šteta je pak što ih ostale škole nisu slijedile i u projektu “Škola bez domaćih zadaća”, kojim uspješno plove već 15 godina. Iako ih se zbog ukidanja zadaća često javno ističe kao pozitivan primjer, ostali su u tom segmentu pomalo usamljeni. No nikako ih to nije pokolebalo. Zašto i bi kad su njihovi rezultati itekako pozitivni i opipljivi.

– Na prvu ljudi misle kako naši učenici ništa ne rade kod kuće. Međutim, mi smo se s đacima dogovorili: njihov je zadatak doma učiti, pripremati se za nastavu, istraživati, dakle, nije da nemaju posla, ali nemaju one klasične zadaće koje su im svima teret, gdje je bilo i prepisivanja, i roditelji su ih rješavali... – govori pak Vesna Vrbošić, ravnateljica OŠ Vijenac. Škola je to s 237 učenika, u 15 razrednih odjeljenja, a nastava im je u jednoj smjeni.

– Bez zadaća, djeca imaju više vremena za izvannastavne aktivnosti, više slobodnog vremena, više prilike za kvalitetnije druženje sa svojim obiteljima. Imaju tako više prostora i za istraživati, čitati i proučavati nešto što njih posebno zanima, ali očekujemo, naravno, da će učiti i pripremati se za sljedeći sat za nastavu. Naši učenici ne dolaze u školu pod stresom i u strahu imaju li ili nemaju domaću zadaću, jesu li je zaboravili, jesu li je dobro riješili, hoće li dobiti minus, a i roditelji su zbog toga svega rasterećeniji. Međutim, naši su učenici shvatili: ako vježbaju, rezultati su bolji, a ako ne vježbaju, rezultati su slabiji. Tako da sve one zadatke koje mi njima dajemo kao izbor za vježbu, oni slobodno biraju. Nije bilo zlouporaba jer su motiviraniji za svoj uspjeh. Žele li uspjeti, moraju raditi – prikazuje ravnateljica Vrbošić.

Znači li to, dakle, da domaća zadaća nije presudna za uspjeh?

– Najvažnije je da učenici u školi, sa svojim učiteljima koji su najstručniji za određeni predmet, odrade sve što se treba odraditi. Ne trebaju njima roditelji pomagati, tu je učitelj koji će im pomoći da oni ostvare postavljene ishode. Odrade sve što je planirano u školi, a kod kuće onda ono što je dogovoreno s učiteljima i pripremaju se za sljedeći nastavni sat. Dakle, učitelji kažu što trebaju pripremiti, a to je onda ušteda na vremenu, što se tiče ponavljanja na idućem satu – nastavlja ona.

Ostali su sami

Škola bez domaćih zadaća njihov je originalni projekt, za koji su prethodno (2004. godine) proveli i istraživanje na uzorku od 217 ispitanika, od učenika, preko učitelja do roditelja. Ispitivali su iz kojih se predmeta zadaća zadaje, koliko često, pa čak i koliko vremena treba da ju se riješi... Sve im je to bio temelj na kojem su kasnije gradili novi princip rada – bez zadaća. A zašto nije šire prihvaćen, pa makar u Osijeku, ako ne dalje u Hrvatskoj?

– To je izbor svake škole. Kad smo počeli s realizacijom te ideje, zaista je trebalo proći čitav niz razgovora i o prednostima, i o nedostacima, i malo-pomalo implementirati... Nije se ništa dogodilo odjedanput. Kad su se i učenici i roditelji priviknuli, sad više nije problem, ali treba puno vremena da bi se to uvelo kao praksa. I što je važno istaknuti, nema nikakve razlike pri upisu u srednje škole, u odnosu na druge učenike, zato što naši nisu pisali zadaće. Nisu nimalo zakinuti u tom smislu – zaključuje Vesna Vrbošić.