Skupa hrana – tužna priča o našoj poljoprivredi

Sve dok plaće rastu brže od inflacije, ubrzavanje rasta cijena koje se dogodilo u srpnju još nije ozbiljnije da bi trebalo upaliti crvenu lampicu! Službena statistika tvrdi da je dinamika rasta plaća, premda skromna i spušta se na samo dva posto, još upola brža od tempa kojim se povećavaju cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju.

No, trend je loš i upućuje na pad standarda, posebno kod rizičnih skupina stanovništva, umirovljenika, socijalno isključenih, ljudi s manjim primanjima čiji je udjel u stanovništvu oko dvadeset posto. Nezgodno je kad, po skupoći, iz prehrambene košarice odskoče kruh ili povrće, što se dogodilo ove godine.

Ljetne cijene prati uobičajena sezonska dinamika, pojeftinjenje odjeće, obuće i voća, uz nešto izraženiji rast troškova stanovanja te cijena pojedinih usluga, koje su podivljale zbog egzodusa majstora u inozemstvo i općenito manjka interesa mladih za obrtnička zanimanja.

No, kiša u kasno proljeće nije išla naruku proizvođačima povrća, a njih je iz godine u godinu sve manje, pa će se zimnica još više raditi od povrća iz uvoza. No, priča o cijeni hrane tužna je priča o domaćoj poljoprivredi, gdje se sve teže nalaze domaći luk, krumpir, rajčica... a to bi se, nažalost, moglo dogoditi i s kupusom.

U trgovine su upravo stigle prve jabuke iz ovogodišnjeg uroda. Naravno, uvozne, iz dalekog Novog Zelanda, a cijena im je 15 kuna, što baš i nije dobar znak što će se u nastavku godine događati s cijenama jabuka. A šljive, koje su rodile, u Slavoniji nema tko brati i propadaju.

Godinama se hrvatski građani hrane jednako skupo kao i građani bogatih zemalja, dijelom zbog turizma i prelijevanja turističkih cijena i na lokalno stanovništvo, no važniji razlog je što je sve manje domaće proizvodnje.

U zemljama gdje je prisutna lokalna proizvodnja hrana je jeftinija jer su niže cijene dostave, a izbjegava se i plaćanje skupih hladnjača, da ne govorimo o visokim maržama koje prate robu koja promijeni više nakupaca.