Slobodana Praljka prvi sam i zadnji put vidio 2. srpnja 1991. godine kada je kao nenaoružani civil uz brojne druge zagrebačke civile pokušao spriječiti da tenkovi JNA iz novozagrebačke Maršalke krenu okupirati Sloveniju. Bio je hrabar, tenkove je doslovno gađao grudama zemlje i kolcima za paradajz iz skromnih vrtova koje su Zagrepčani imali u neposrednoj blizini valjda najveće vojarne u Zagrebu.
U tom neravnopravnom sukobu u kojem je bilo ispaljeno puno metaka iz raznih oružja (i oruđa) poginuo je i mladi Raveno Čuvalo, prva civilna žrtva JNA u Zagrebu, ali i dva vojnika JNA.
Život Slobodana Praljka koji je u međuvremenu postao i general Hrvatske vojske i višegodišnji haaški uznik završio je u izravnom televizijskom prijenosu iz sudnice Haaškog suda 29. studenog. Simbolično, baš na dan kada je nekadašnja Titova Jugoslavija slavila Dan republike, umro je Slobodan Praljak, zakucavši tako završni, metaforični čavao na jugoslavenskom lijesu.
Da je u životu išao linijom manjeg otpora, Slobodan Praljak mogao je biti još jedan u nizu jugoslavenskih komunističkih prinčeva, jer mu je otac Mirko bio Titov partizan i jugoslavenski ratni junak, navodno neustrašiv i beskompromisan. Mogao je Praljak naučiti strane jezike, nositi dobra odijela i piti strana pića, laprdati o bratstvu i jedinstvu i postati diplomat ili poslovni čovjek koji se s neke švicarske adrese, na sigurnoj udaljenosti od Zagreba, Hercegovine i Jugoslavije bavi primjerice naftnim biznisom.
Ali, Slobodan Praljak nikada nije išao linijom manjeg otpora. Zato je i tenkovski desant na Sloveniju iz Maršalke dočekao u improviziranom rovu. Zato je i otišao samoinicijativno braniti Sunju, s trofejnim oružjem, o čemu u odličnoj autobiografskoj knjizi “Sunja piše Vukovaru” (koja je na žalost imala samo jedno izdanje) piše kazališni redatelj Miroslav Međimorec. Zato je i otišao braniti svoju Hercegovinu, jer je bila u opasnosti. A uostalom zato je i završio tri fakulteta.
Bavio se svime i svačime, da bi to mogao, pa i konobarenjem. Imao je i neobična prijateljstva i s ljudima s kojima nikako nije mogao imati ista opredjeljenja, kao što su to gotovo po svemu nespojivi književnici Goran Babić i Abdulah Sidran. Danas mnogi pišu o generalu Praljku cinično ističući samo pravnu činjenicu da je on osuđeni ratni zločinac. Može ih biti sram.
Na vijest o njegovoj potresnoj smrti, u Hrvatskoj je zavladala ista ona histerija koja je zavladala i kada je umro Slavko Goldstein. Dio javnosti nesklon Praljku i njegovu domoljublju objavama na Fejsu i izjavama neskriveno je likovao. A to je u najmanju ruku nepristojno. Pri tome su zaboravili i na dvije važne činjenice. Prvo.
U Mostaru gradu nisu ratovali samo Hrvati protiv Bošnjaka. Gdje su u toj priči nestali Srbi? I gdje je nestala JNA? A drugo, zašto je Haaški sud uskratio pravo Hrvatima da brane svoje domove u Bosni i Hercegovini? Ta krađa također je ratni zločin.
sad vidite koja je razlika na relaciji vanja špiljak-slobodan praljak