Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!
Nakon tih riječi Slobodan Praljak popio je otrov i ubrzo se srušio na pod sudnice u Haagu. To je bio jedini trenutak u više od dva desetljeća haaškoga sudovanja da je osuđeni bio nadmoćan sucima i tužiteljima.
Zbunjenost i strah zamijenili su oholost na njihovim licima, što se jasno moglo razabrati u izravnome prijenosu. S čuđenjem i nevjericom pokušavali su shvatiti što se to dogodilo pred njihovim očima. Na mjestu i u vrijeme kada su vrline postale slabosti, kada su istina, čast, dostojanstvo, ponos i pravda prestali biti osobine koje društvo cijeni, teško je razumjeti svu dramatiku i smisao opisanoga čina.
Profesor filozofije, inženjer elektrotehnike, filmski režiser i hrvatski general Slobodan Praljak sokratovski je vjerovao da je vrlina najuzvišenije znanje o tome što čovjek jest, a neznanje kao odsutnost vrline uzrok gotovo svih zala, nesporazuma i nepravdi.
Optužen pred Haaškim tribunalom za zločine koje nije zamislio niti ih je počinio, koje nije mogao spriječiti i čije izvršitelje nije mogao kazniti zbog okolnosti koje su nadmašivale njegove moći, branio se znanjem, činjenicama, pozivao na logiku, na zdrav razum, nudio kontekst, pravio usporedbe, analizirao i objašnjavao. Otrpio je trinaest i pol godina nepravednog, nelogičnog, nesuvislog i ponižavajućeg optuživanja i suđenja. Branio je politiku koju je slijedio, vojsku kojoj je pripadao i kojom je zapovijedao (koliko je to bilo moguće u onim vremenima), svoja djela, svoja uvjerenja, dostojanstvo i ljudski integritet tvrdeći da će, ako mu se dokaže krivnja, mirno prihvatiti presudu ne tražeći nikakvih olakotnih okolnosti.
Pisao je knjige, pisma, slao poruke, iznosio činjenice. Reći ću riječ i spasiti dušu svoju napisao mi je jednom. Dijelio sam i predstavljao njegove knjige, uglavnom ljudima koji su ionako znali njihov sadržaj. Do većine drugih stvarne su se činjenice o ratu u Bosni i Hercegovini i o Praljku teško probijale. Jedne nisu ni zanimale, kao što ih ni taj rat nije zanimao, ili su barem emotivno bili na suprotnoj strani, drugi su imali interes podržavati i širiti „alternativne činjenice“ i slike izgrađene na njima, treći su ogrezli u starim mržnjama i antagonizmima ili su bili žrtve ratne i političke propagande s različitih strana. Suci Haaškoga tribunala nisu prihvatili ni jedan argument obrane, ni logiku, ni zdrav razum. Presudili su tako kao da obrane nije ni bilo, s jasno postavljenim propagandno-političkim ciljem, predrasudama i preduvjerenjem s kojima su i započeli suđenje.
Suočen s posljednjom i konačnom nepravdom suda kojem će se jednoga dana također suditi, Praljak je odlučio prekinuti farsu i pretvoriti je u tragediju. Tim činom otišao je u legendu, a suci Haaškoga suda skinuli su toge i perike i posramljeni se vratili svojim beznačajnim životima. Dok su živi, neće ga zaboraviti, kao ni njegove riječi njima upućene: Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac! Oni koji su sudjelovali u ratu, pratili suđenje i poznavali Praljka znaju da je to istina, a oni među sucima haaškoga i svih drugih zemaljskih sudova, koji imaju i mrvicu savjesti, do smrti će se pitati što ako su osudili nevina čovjeka.
Hoće li se isto to pitati i svi oni u Hrvatskoj i Bosni i u Hercegovini koji su s govornica, u medijima ili na ulici „sudili“ i „osudili“ Praljka; oni koji su ga klevetali, ignorirali ili mu okretali leđa. Vidimo da mu nakon svega kukavice spočitavaju kukavičluk, dezerteri i bjegunci optužuju ga za bijeg, nevjernici propituju njegovu vjeru, a hulje se skrivaju iza „legalizma“ kao svojega posljednjeg utočišta.
Presuda Praljku i ostaloj petorici Hrvata iz BiH presuda je Hrvatskoj, Hrvatima u BiH, cijeloj našoj prošlosti i budućnosti, koliko god to netko ne vidio li ne želio vidjeti. To je novo nametanje krivnje, oduzimanje samopoštovanja, samosvijesti i političkoga subjektiviteta. Oni koji vode ovu izmučenu zemlju to bi morali znati i prepoznati. Trenutak je za okretanje nove stranice, vrijeme je da se licemjeri i hohštapleri razotkriju i prikažu u pravome svjetlu. Hrvatska konačno mora znati tko su joj prijatelji, a tko neprijatelji. Hrvati moraju znati tko ih je dostojan voditi, a tko zaslužuje prijezir baš kao i posljednja presuda Haaškoga suda.
To će se najlakše vidjeti iz odnosa prema žrtvi Slobodana Praljka. Hrvatski narod, „mali ljudi“, kako ih se obično naziva, a zapravo veliki ljudi velika srca, oni koji su ovu zemlju branili i hranili, koji je još uvijek i brane i hrane – pale svijeće, mole i tuguju za posljednjim hrvatskim mučenikom čija je smrt dio ukupne hrvatske nacionalne tragedije. Oni su shvatili njegovu poruku i prihvatili njegovu žrtvu. Ako i ne znaju sve činjenice, koje u današnjim političkim okolnostima ionako više nemaju nikakvu važnost, dobro znaju tko im je prijatelj i tko je dostojan žrtve koju i sami za Hrvatsku prinose već stoljećima.
Prije skoro 50 godina elitna postrojba Britanske vojske, padobranska pukovnija je pucala u mirne, nenaoružane irske civile koji su tražili svoja građanska prav u Sjevernoj Irskoj. Elitna postrojba jedne od najboljih vojski na svijetu sa stoljetnom tradicijom, jedne od velikih svjetskih sila. Ubili nenaoružane civile. Nakon toga je trebalo 27 godina da britanski parlament osnuje parlamentarno povjerenstvo koje je 13 godina istraživalo taj "incident". Na kraju je britanski premijer David Cameron rekao: Krivi smo, sorry, ne bu se ponovilo al ne bute se sad valjda ljutili oko toga. Irci taj dan nazivaju Krvava nedjelja. Tako to rade Englezi. Po kriteriju nazovi Haškog suda, britanski premijer, ministar obrane, unutarnjih poslova, pravosuđa, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Njezinog Veličanstva, kao i zapovjednik Padobranske pukovnije su ratni zločinci. Toliko o vašem "civiliziranom svijetu". Quod licet Iovi, non licet bovi. E pa ja odbijam biti bivol, koliko god se Englezi pravili Englezi...