Istarski pršut mogao bi doživjeti sudbinu istarskog terana te bi njegova prodaja pod tim nazivom mogla biti zabranjena u zemljama Europske unije.
Kako Glas Istre doznaje od Luke Kočevara iz slovenskog ministarstva poljoprivrede, Slovenija je krajem listopada 2013. Europskoj komisiji poslala prigovor na hrvatski zahtjev za registraciju istarskog pršuta, a Komisija, u skladu s europskim zakonodavstvom, sada mora ocijeniti valjanost slovenskog prigovora.
Ocijeni li EK da je prigovor valjan, hrvatsko će ministarstvo zaprimiti obavijest, a ministarstva obje države pozvat će se da pošalju svoja očitovanja. Ocijeni li se da prigovor nije valjan, njegov sadržaj postaje bespredmetan.
Istarski poluotok dijele tri zemlje, Italija - do Muggi o okolicu Trsta, Slovenija - Kras i dio obale uključujući gradove Kopar, Portorož, Piran... a Hrvatska najveći dio, sve do Opatije i Preluka. Upravo je ta podjela spominjana i tijekom predpristupanih pregovora uoči ulaska Hrvatske u EU, a tada su definirani i nazivi koji će se upotrebljavati. Talijani polazu pravo na naziv - Istria, Slovenci na Istra, a mi smo pristali na - Hrvatska Istra!
Upravo takvim pristankom u vodu je pao višegodisnji trud istarskih pršutara, godine truda, lobiranja, troškova da se njihovi pršuti zaštite kao autohtoni, i to puno prije ni što je RH postala članicom Unije.
Istarski pršut ima "brata"
Projekt zaštite istarskog pršuta kao autohtonog proizvoda trajao je niz godina i na njega je potrošeno mnogo novca. Pršut su se u Istri dosjetili zaštiti kao autohtoni proizvod puno prije no što smo ušli u EU i zapravo je jedini naš proizvod zaštićen dok Hrvatska nije bila dijelom europskih integracija. No, čak i kao zaštićen autohtoni proizvod sa specifičnim načinom pripreme i geografskim porijeklom te kao takav priznat i hvaljen među gurmanima diljem Europe, istarski pršut ima "brata".
Slovenci gotovo identičnom tehnologijom proizvode kraški "istrski pršut" (razlika je u samo jednom slovu) i prodaju ga po upola nižoj cijeni. Čak i dizajn pakiranja te boje koje su odabrane podsjećaju na pakiranje našeg. Slovenci na Krasu proizvode čitav niz sjajnih delicija od suhog mesa, gastronomija (udaljeni smo 50-ak kilometara zračne linije) im je gotovo jednaka onoj u hrvatskoj Istri, no pršut nisu zaštitili i na hrvatski, odnosno istarski teško bi mogli polagati prava.
Nigdje u svijetu se pršut ne radi kao u Istri
Prof. dr. sc. Romano Božac objašnjava kako je Istarski pršut apsolutno autohtoni proizvod i nigdje u svijetu pršut se ne proizvodi na način kako se to radi u Istri.
- Prije svega to je zbog potpuno drugačije klaoničke obrade buta, odnosno svježeg mesa. Bitna razlika je u tome što se kod istarskog pršuta, s buta skida cijela koža sa čitavim potkožnim masnim tkivom - do samoga mesa. Na mesu, dakako, može ostati malo masnoće. Dakle, na pršutu ostaje samo koža koja obavija skočni zglob, i to nekih četiri, pet centimetara, za koji se poslije veže konopac za koji se pršut vješa. Pri tome, u pršutu, što također nitko u svijetu ne radi, ostaju zdjelične kosti. Pri obradi istarskog pršuta kad se to sve skupa fino zaobli, vi ne možete vidjeti onu jabučicu butne kosti, kraj femoralne bedrene kosti. Dakle, tu jabučicu koju vidite kod svih ostalih vrsta pršuta, s unutrašnje, nećete vidjeti na istarskom pršutu. Dakle, to bi bila ona osnovna, ključna obrada buta, kakva se radi samo u Istri - kaže prof Božac.
Točno je propisano kako se istarski pršut proizvodi
Istarski pršut proizvodi se od pasmina bijelih mesnatih svinja poput velikog jorkšira i švedskog landrasa, te njihovih križanaca. Svinje moraju biti teške od 150 do 200 kg, uzgojene u Istri, hranjene repom, bundevom, krumpirom, žitaricama, kukuruzom i drugim biljem.
Dim i istarski pršut dvije su stvari koje nikako ne idu zajedno. Naime, pri proizvodnji istarskog pršuta ne koristi se dim tj. dimljenje, što također pridonosi prirodnosti okusa. Godišnje se u Istri potroši oko 100.000 pršuta, prvenstvno u turističko-gastronomske svrhe.
Tri pečata koje svaki pravi Istarski pršut mora imati
Pod imenom "istarski pršut", budući da se radi o zaštićenom nazivu, više nije moguće prodavati sve i svašta. Točno je propisano kako se istarski pršut prizvodi, od sirovine do tehnike obrade i sušenja. U Istri postoji nekoliko registriranih pršutana, i broj im je sve veći. Da bi dobile dozvolu za rad moraju udovoljiti strogim uvjetima čime se na tržištu pršuta u Istri uvodi red i kontrolirana proizvodnja ove jedinstvene delicije.
Svaki pravi Istarski pršut mora imati tri pečata, tri potvrde da je riječ o autohtonom proizvodu - svinja mora biti uzgijena u Istri, pršut mora biti napravljen prema tradicionalnoj recepturi i do posljednjeg milimetra osušen u Istri.
država koja nije ni postojala dok ju tito nije izmislio, pokrala većinu tuđeg teritorija, sa Austrijancima nema šale pa se njih ne usude dirati pa ajmo hrvate dirati oni sve dopuštaju....