Djeco, politika je kao pokvareni avion, maknite se od nje – govorio je svojim unucima, za života, Slobodan Praljak, zapovjednik HV-a i HVO-a koji je u Haagu skončao od vlastite ruke.
Ondje ga je prethodno, uz još pet visokih vojnih i političkih dužnosnika iz BiH, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio na 20 godina zatvora te je kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata, proglašen krivim za zločine počinjene tijekom rata u BiH nad muslimanskim stanovništvom, mahom civilima.
Krajem mjeseca bit će točno četiri godine od potresnog događaja, nezabilježenog u analima sudstva, koji je šokirao njegove prijatelje i suborce, domaću i stranu javnost, one koji su ga poštovali i one s druge strane bojišnice koji su ga prezirali. Podjednako one koji ga smatraju herojem, kao i one koji ga nedvojbeno percipiraju kao, osuđenog, ratnog zločinca.
Oni pak koji su ga dobro poznavali, kako se kasnije ispostavilo, slutili su ono najgore što se dalo iščitati iz njegovih riječi: “Ni jedne minute neću živjeti kao ratni zločinac”! Za dio stanovnika zagrebačkog naselja Lanište to sasvim sigurno nije bio. Jednoj neuglednoj derutnoj HEP-ovoj trafostanici udahnuli su novi život, angažirajući crtače koji će, uz murale posvećene Vukovaru i Dinamu, oslikati još jedan posvećen Slobodanu Praljku.
U naselju mahom naseljenom braniteljima bilo je, međutim, i onih koji u generalovom ratnom i životnom putu ne pronalaze ništa herojsko. Rasplet ove priče je više-manje poznat. Na temelju prijave građana, Vijeće gradske četvrti zatražilo je uklanjanje murala s likom Slobodana Praljka i proslijedilo tu prijavu komunalnom redarstvu koje je uputilo nalog HEP-u pa su, ispada, zahvaljujući nepotpunoj informaciji i uzročnoposljedičnim gluhim telefonima sa službama Grada Zagreba, uklonjeni svi murali, uključujući i one koji nikome nisu sporni.
A riječ je bila o vodotornju, stiliziranom groblju na Ovčari i šahovnici s prvim crvenim poljem. Pred Dan mrtvih i pred 30. godišnjicu bitke za Vukovar! I tako je jedna trafostanica ponovno probudila niske strasti i užarila društvene mreže gdje ponovno ratuju partizani, ustaše, četnici, komunisti, udbaši, Hrvati i Srbi, oni koji su željeli Hrvatsku i oni koji nisu. Ima nešto i gore od tog besmislenog rata, a to su reakcije gradske političke opozicije koja je pohrlila upriličiti izvanredne tiskovne konferencije i ogrebati se za djelić medijske pozornosti, baš kao u znakovitoj Praljkovoj misli koju je komunicirao svojim unucima, o politici kao o pokvarenom avionu.
Naposljetku, u hitroj koordiniranoj akciji branitelja i navijača, očekivano, trafostanica je iste večeri oslikana iznova. Ali bez portreta Slobodana Praljka. Što bi o toj papazjaniji, kada bi to mogao, danas rekao sam Slobodan Praljak? Bi li “za što sam ja živio i za što sam to umro” bila ključna sentenca njegova uskrslog trenutka? Što bi rekao o ideji vlastita lika na HEP-ovoj trafostanici u predgrađu? Što bi rekao o uklanjanju vlastita lika s HEP-ove trafostanice u predgrađu? Je li vrijedilo živjeti? Je li vrijedilo, onako, na onaj način, nadomak slobode, umrijeti?
Priča o životu i, osobito, o smrti generala Slobodana Praljka teška je priča u kojoj je, ako ćemo pošteno, iznimno teško iznositi jasan, nedvojben i precizan sud. Kakav stav o Praljku koji je na sebe digao ruku može i treba zauzeti kršćanin, kada Crkva uči da “smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast, a sebi na spasenje jer smo upravitelji, a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio”? Kakav stav o Praljku može i treba zauzeti legalist, koji poštuje odluku suda, makar i haaškoga, čak i onda kada se s njome ne slaže? Kakav stav o Praljku može i treba zauzeti obični građanin koji s gnušanjem promatra kako diljem Srbije i Republike Srpske niču murali i spomenici u čast Ratka Mladića ili Radovana Karadžića i kako se odrediti prema “našim” i “vašim” ratnim zločincima? Kakav stav o Praljku može i treba zauzeti državna vlast kada komunicira s javnošću, a da pritom ostane dosljedna u kritici glorificiranja zločina(ca) s one strane granice?
Do koje mjere to nije jednoznačno ni lako, govori i izjava predsjednika Milanovića koji proteklih dana s oprezom kaže kako ima respekta prema Praljku.
“Razgovarao sam i s bošnjačkim političarima, pitao sam kako mogu uspoređivati Praljka i Mladića. Oni kažu da je komplicirano. Oni su osuđeni, ali nije svaki prijestup i kazneno djelo isto, pa ni svaki krivac nije isti”, kazao je predsjednik, važući svaku svoju izgovorenu riječ.
Kada ne bi bila potrošena, riječ “kontroverza” možda bi najpreciznije pomogla oslikati život i smrt Slobodana Praljka. Jedino ispravno čini se pustiti čovjeka da počiva – ni na trafostanicama, ni u jeftinim dnevnopolitičkim smicalicama, ni u medijima – već u miru.
Ne smeta vama Praljak. Smeta vam Hrvatska