Nova školska godina predstavlja veliki stres svima: djeci posebno, ali i roditeljima i učiteljima, odnosno profesorima. Međutim, polazak u školu i novi razred stres je koji zahvaća i širu obitelj, jer su obično oko škole uključeni i djedovi, bake, ostala starija braća I sestre, susjedi, rodbina, prijatelji, ali naravno i brojni internetski savjetnici koji često više “izlude” ionako zbunjene roditelje, kao i djecu. Savjeta je milijun, na isti upit dobijete potpuno suprotna mišljenja, do razine da više čak ni vi kao roditelj niste sigurni što ste zapravo i htjeli pitati. Škola je nekada ipak bila mjesto ugode i sinonim za radost, bezbrižnost, djetinjstvo, odrastanje, socijalizaciju, igru, sklapanje prvih bitnih prijateljstava, prvih zapamtljivih ljubavi, loših ili dobrih nastavnika, odnosno profesora, mjesto gdje se sve događalo, a brojne anegdote s osmijehom su se prepričavale i godinama kasnije. Je li i danas tako? Nažalost, svjedočimo vremenu u kojemu je škola postala užasno opterećenje kako za dijete tako i za roditelja, i nekada mi se čini da su čak roditelji više užasnuti datumom kada dijete kreće u školu nego samo dijete – započinje prof. prim. dr. sc. Katarina Dodić-Ćurković, dr. med., subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije iz KBC-a Osijek te predavačica na osječkom Medicinskom fakultetu.
Posebno ističe, kako kaže, onu grupu roditelja koji iz straha da nešto u startu ne propuste već unaprijed traže savjete na koji način što bolje pripremiti svoje dijete da već u početku ne bi “zaostajalo za drugom djecom”.
– I to imamo već sada uočljivu situaciju koju i sama opažam u radu, a to je fenomen “dijete projekt”, što znači da brojni roditelji imaju mišljenje kako je potrebno da dijete već prije polaska u školu zna crtati, bojiti, pisati slova, računati barem do 20, snalaziti se u vremenu, prostoru, izvrsno poznavati brojne pojmove za koje, vjerujem, ni viši razredi nisu nikada čuli. Takav pritisak i strah od neuspjeha nešto je što već pri polasku u školu stvara stres i na dijete i na roditelja jer ako nešto krene po zlu, i dijete i roditelj u očima su okoline neuspješni i osuđeni na “lošiju poziciju kroz život” – kaže naša sugovornica.
– Da se ne lažemo, danas je ogroman pritisak oko ocjena, školskih uspjeha, sportskih aktivnosti i druženja da mi se čini kako je bit škole i školovanja dobila potpuno novo, usudim se reći i negativno značenje. Jedna od važnih stvari je u početku osvijestiti roditelju, djetetu, ali i učiteljima da dijete ne sazrijeva jednako u emocionalnom i razvojnom psihološkom smislu, da postoje klinci koji brže i ranije usvajaju neke vještine, ali i djeca koja malo sporije emocionalno i psihološki ulaze u obrazovni sustav. To nikako ne znači da su manje sposobna, nego samo da je potrebno naše strpljenje kako bi se uspjela što bezbolnije uklopiti u ono što se od njih očekuje – naglašava.
Posebno su u stresu prvašići i njihovi roditelji, a posebno oni kojima dijete prvi put ide u školu. – Osobno se ne slažem sa stavom da dijete prije škole mora znati niz stvari da bi bilo pripremljeno za školu, važno ga je polako i strpljivo pripremati prije svega na drukčiji način strukture dana. Dakle, ustajanje, doručak, spremanje i čuvanje svojih stvari, urednost knjiga i pribora, usmjeravati dijete na to da će sada dulje vrijeme i sjediti, da se od djeteta očekuje da izvršava neke zadatke i da će pri tome biti usmjeravano od učitelja, ili uz podršku drugog djeteta, ali pri tome nikako ne narušavati autoritet tog istog učitelja, odnosno nastavnika, nego djetetu dati osjećaj sigurnosti da ste uz njega i da se može računati na vašu podršku i razumijevanje. Najgore što možete učiniti za dijete je zastrašivanje, prijetnje unaprijed kaznama ili nekim zabranama ako bude zaostajalo na tom putu ili ako vas ne bude slušalo, jer ćete na takav način samo osnažiti djetetovu nesigurnost u sebe, u vlastite mogućnosti, stvorit ćete kod njega otpor prema školi i prema sebi kao roditelju, i na kraju ćete imati nesretno i obeshrabreno dijete i nesretnog i neuspješnog roditelja – upozorava dr. Dodig-Ćurković.
Prije svega, nužno je, dodaje, od prvog dana usmjeriti dijete na strukturu dana, prije i nakon nastave, jasno mu dati do znanja što se od njega očekuje nakon što se vrati iz škole, koja je rutina, kada je ručak, a kada za odmor i učenje. Roditeljima savjetuje da prate s djetetom obveze i, ako treba, upisuju u bilježnicu koje su zadaće potrebne za sljedeći dan ili koja je lektira u planu. Na vrijeme je nabavite, planirajte skupa kupnju, primjerice, pribora za likovni odgoj, navečer provjerite je li dijete pripremilo torbu za sljedeći dan, razgovarajte i odvojite vrijeme za dijete, uvijek nastojte da vam prepriča kako je provelo dan u školi, pustite ga da priča, ali pažljivo ga slušajte i dajte mu do znanja da vam je itekako važno ono što govori. Time ćete ga naučiti da vam se povjerava i u nekim važnijim situacijama.
– Usmjeravajte ga, ali i pri tome od početka imajte dobru suradnju s učiteljem, informirajte se na vrijeme gdje zapinje i nastojte, ako vama nešto ne ide, djetetu osigurati pomoć nekoga tko mu to može bolje objasniti. Važno je da dijete zna da ako ne razumije nešto, da to ne znači nužno i da je to nemoguće riješiti, nego je potrebno samo malo više vremena i prakse kako bi uspjelo. Time jačate djetetove mogućnosti i učite ga da ne odustaje na prvoj prepreci – navodi osječka psihijatrica.
POVEZANI ČLANCI:
– Važno je aktivno sudjelovati, jasno strukturirati djetetu dan, slobodne aktivnosti prilagoditi djetetu, a ne obrnuto, s učiteljem se dopunjavati, ne kontrirati, djelovati poticajno, ne kritikom i omalovažavanjem djetetovih kapaciteta, slušati upute stručnjaka i ne odgađati ih. Interes djeteta je primaran. I konačno, treba istaknuti svima uključenima u rad s djecom kako su ocjene od 1 do 5, a ako dijete i dobije lošu ocjenu, to nije tragedija, nego poticaj da se i ono i roditelj, ali i učitelj još više trude kako bi iz djeteta izvukli maksimum, a ne da ga u startu “ubiju u pojam” – naglašava.
Posebna su skupina tinejdžeri, adolescenti, u dobi između 13 i 16 godina, kada su najzahtjevniji. I tu su veliki izazovi za sve: adolescencija, pubertet, tjelesne i psihičke promjene, bunt, otpor prema roditeljima, profesorima, loše navike, rizična ponašanja, rizik od nekih i ozbiljnijih psihičkih stanja, sukobi između djeteta i roditelja, bijeg od kuće, neopravdani izostanci, razne promjene u ponašanju, rizična spolna ponašanja... Dakle, sve ono što iscrpi i dijete i roditelja, ali i profesora, “jer je nekada jako teško izdržati sve navale agresivnosti i prkosa koje dijete pokazuje prema svima”.
– Najvažniji savjet koji sam i sama čula jest da nikada ne smijete dići ruku od svog djeteta, uvijek nakon oluje stiže mir, tako i kada jednom sve ovo ranije rečeno prođe, doći će do nove faze u kojoj će vaše dijete postati kritičnije prema sebi, svom ponašanju, ali i prema vama. Važno je inzistirati na određenoj rutini, djetetu od malih nogu ukazati na važnost obveza, nekih vaših pravila i normi, ali i pokazati razumijevanje, strpljivost, kao i vaše djelovanje u kriznim situacijama. Morate biti stalno prisutni u životu svog djeteta, promatrajte, provjeravajte, gledajte kako se ponaša, što radi, kakvi su mu prijatelji, gledajte stanje u e-dnevniku, ako je krizno, intervenirajte i tražite pomoć. Nije sramota potražiti pomoć nekoga neutralnog, objektivnijeg, tko može pružiti podršku vama i vašem djetetu i pokazati gdje griješite. Svi danas griješimo jer odgoj djeteta ne ovisi samo o nama, nego o brojnim drugim okolnostima – naglašava Dodig-Ćurković.
Ne stvarajte pritisak i ne prigovarajte, mrze kada ih uspoređujete s drugima. Kritika, ako i postoji, treba biti poticajna i konstruktivna, a ne s ciljem omalovažavanja ili vrijeđanja. – Probajte razumjeti zašto se vaše dijete tako ponaša, ne tjerajte ga u školu koja realno nije za njega jer ćete tako uništiti dijete i njegovu ličnost. Probajte razumjeti njegove želje, ali da pri tome imaju smisla, a ako opazite da se nešto s djetetom događa, ne odgađajte potražiti pomoć. Roditelji često najbolje mogu opaziti promjenu kod svog djeteta, nešto jest u pubertetu, ali ako i sami osvijestite da se značajno mijenja nagore, morate mu pomoći. Imperativ savršenstva odavno je pojeo djecu, jer su u startu pod teretom ako im prosjek ocjena nije 5.0, sve ostalo znači neuspjeh, i time značajno uništavamo bit škole i školovanja općenito. Potičite djecu da čitaju, da su aktivna u nekim projektima, ako možete pošaljite ih na neke aktivnosti i izvan grada, odnosno države, kako bi sami osvijestili što i koliko mogu i znaju. Vaša je uloga poticati i davati im osjećaj sigurnosti – podcrtava ona.
Škola je itekako važna, ali nesretno i frustrirano dijete, zaključuje naša sugovornica, nažalost je često produkt i škole i školskog sustava, pa ako na vrijeme prepoznamo da se nešto loše događa, možemo to popraviti.
GALERIJA Zlatna Barbara i njen trenere zajedno su od osnovne škole