Smije li deklarirani kršćanin slaviti nečiju smrt?

Smije li se deklarirani kršćanin radovati nečijoj smrti? I to još javno i veselo obznaniti, pa makar i na proskribiranom i komercijaliziranom Facebooku? Zar je, za Boga miloga, bilo čija smrt prilika za javno likovanje i trijumfiranje? Kamo to ide zapadnoeuropska civilizacija, navodno temeljena na iskupiteljskom i tolerantnom kršćanstvu?

Pa kakve to vjernike (i još gore, svećenike) ima nesretni i očito teško neinformirani papa Franjo? Ili, ako hoćete, kakve to sljedbenike ima nesretni i očito teško zloupotrijebljeni Isus Krist? Jesu li ti ljudi koji se tako (be)zdušno vesele nečijem fizičkom odlasku doista ikada išta shvatili od Kristove žrtve, u koju se kunu i koju svakodnevno slave? Ili oni nekažnjeno odgajaju i druge ljude da se vesele tuđoj smrti. I u tome ih čak javno potiču, ojačani autoritetom svojih drevnih poziva i sjajnih halja, a da se razumijemo, i nemalim proračunskim novcem. Je li u naše kakofonično vrijeme potpuno zavladala kultura smrti u kojoj je normalno i opravdano pozdravljati i slaviti nečiju smrt?

Pa kuda smo to i kamo došli ili, točnije rečeno, propali? U koji krug pakla? U kakav to civilizacijski bezdan? Kakvo smo to društvo postali u kojem se tako hrabro i bezbrižno obračunavamo s mrtvim dušama koje se više ne mogu djelatno i glasno braniti? Odakle toliko mržnje, i to baš među ljudima koje njihova vjera (ako već ne i vlastito iskustvo i povijest) uči da mrziti nikako nije dobro? I da je mržnja put u duhovnu propast i pustoš. Da polje zasijano mržnjom ne daje nikakvoga ploda, nego da rađa samo nepotrebnim daljnjim žrtvama i teško razmrsivim zabludama koje vode u sigurnu propast. I da su svi ljudi u osnovi braća. Zar netko misli da Hrvatsku doista najviše vole oni koji najviše mrze? Druge i različite ljude, druge i različite jezike, druga i različita pisma, druge i različite kulture, druge i različite boje kože... Zar su domoljubi doista samo oni koji ismijavaju i ponižavaju drugoga i drukčijega? Oni koji se vesele tuđim nesrećama? A svi drugi su, valjda, neprijatelji Hrvatske i njezini izdajnici? Pa kamo takva nakaradna logika može odvesti? Zar u prosperitet? U demokraciju? U toleranciju? Ili u nekakvu pećinsku neprosvijećenu civilizaciju u kojoj se svaka različitost nagrađuje toljagom u glavu i u kojoj vlada zakon jačega. I brojnijega. Kakve se to poruke šalju iz kršćanske države koja svoj aktualni gospodarski opstanak ponajviše može zahvaliti strancima svih vjera, rasa i opredjeljenja koji baš u toj kršćanskoj zemlji pronalaze mjesto za svoj godišnji odmor?

I za spokoj. S kakvim to porukama želimo blagostanje novorođenima i djeci? Kakvi ih to ljudi odgajaju u državi za koju se s važnih mjesta tvrdi da uopće nije sekularna? I s kakvim to povlaštenim glasnogovornicima rodoljublja i hrvatske tisućljetne kulture želimo potaknuti mlade školovane ljude da ne odlaze iz domovine? Neka bježe koliko ih noge nose u zemlje gdje je smrt tajna, a ne povod za dernek.