Ne znam za vas, ali ja ću pandemijski lunapark pamtiti po dvije stvari: po dječjim igralištima “okovanim” žutim trakama i po činjenici da je Vatikan u ovim mjesecima definitivno postao svjetlo u globalnom društvenom mraku. Tko bi to rekao? Za obje stvari. Da ću živjeti u vremenu koje će zabranjivati igru, u kojem će ljuljačke i klackalice biti mjesta visokog rizika za cijelu civilizaciju. Da ću iz Vatikana slušati poruke kojima će se hrabriti radnike i zalagati za njihova prava, da će papa potpuno nedvosmisleno prozvati rigidno svećenstvo i okriviti ga za krajnje negativan utjecaj na cijelo društvo. Ne smatram to, mislim na ovog papu da se razumijemo, čudnim, ali priznajmo si, živimo u vremenima u kojima nam je odavno čudno ono što bi trebalo biti normalno.
Da se Crkva brine za radnička prava?! Da se u ime boga odričemo bogatstva radi pravednije raspodjele?! Iskreno, ponekad se čudim da je papa Franjo, nakon svega što je izrekao, još uopće živ. Ne, ne zato što mu prijeti neka svjetovna opasnost od njegovih rigidnih katoličkih suplemenika, jer takve se opačine nikad i nisu događale unutar Crkve, nego strahujem da sve ono što ovaj dobri i plemeniti papa izgovara, prema stoljetnim iskustvima i subordinacijskoj organizaciji kraljevstva nebeskog, i nije nebeskom kralju uvijek uhu ugodno. Da smo samo znali kuda nas život vodi možda se ne bismo imali razloga čuditi nad papinom upornošću, a možda bismo unaprijed znali i odgovore na brojne nedoumice koje iza sebe ostavlja prva polovica 2020.
Pa se pitam je li korona doista smrtonosno neizlječiva bolest koja s pravom zaustavlja svijet? Kako su se onda izliječili oni koji to jesu napravili i kako su ih liječili? Jesu li samo ležali da prođe, jesu li pili antibiotike, aspirine, limunade, coldrexe? Koliko je ljudi umrlo izravno i isključivo od korone? Bismo li prije tri mjeseca ignorirali situaciju na Braču ili bi tada bila okidač za potpunu blokadu države, dok se sada u vrijeme bračke krize mjere otpuštaju? Zašto smo u ožujku i travnju prokazivali, proganjali i kažnjavali ljude koji su kršili samoizolaciju, a danas ih šaljemo na izbore? Koliko je veći prosjek smrtnosti u Hrvatskoj u prvih šest mjeseci ove godine u usporedbi sa svim prethodnim godinama? Hoće li prijetnja zarazom i novi krug aktivacije virusa postati trajna opcija, tko će odlučivati i po kojim parametrima kako i kada će se uključivati i aktivirati i gradirati karantenske mjere? Jesu li izbori i turistička sezona adekvatan lijek za koronu? Pitanja se gomilaju, odgovore se nitko i ne trudi dati, niti živimo trenutak u kojem je uputno previše ispitivati. Osim toga, kada i pitate odgovorne nešto što ima i najmanji prizvuk neugodnosti po njihovu sudu, uzvratit će vam bahaćenjem, prezirom, uvredom koja bi trebala biti šala (ili obratno) ili formulacijom da je to fejknjuz i to će biti njihovo šuplje odbacivanje svake odgovornosti. Oni se snebivaju, ljute, podsmjehuju, oni dociraju “von oben”, oni su prazna nesadržajna forma. Oni su vučići, orbani, janše, trumpovi, plenkovići, putini, johnsoni, oni su današnji vođa. Oni nisu papa.
Braniti djeci igru i učenje nije fake news već činjenični odnos prema svakoj ludističkoj kreativnosti u čovjeku. Umjesto razbarušene mašte, mi moramo biti u stroju, u uzmarširajućoj hordi na rubu civilizacije koja je napredak gradila pogonjena hordama barbara. Nije li svaka velika kultura na ovom planetu pala pred najezdom nepismenih i prljavih pa je više nego oksimoronski tumačiti društveno kretanje kao stalni put prema naprijed. Ovdje se povijest rađala na civilizacijskim periferijama pa je zato morala bivati idiličnom, da ne bi ispadala provincijskom, ali je, ne uspijevavši izbjeći dihotomski amalgam, zbog toga i ispadala nakaradnom i krvavom.
U kontrastavu pokušavali smo sami sebi izgledati bolji nego što u stvarnosti jesmo, premda je istina o nama puno, puno tužnija od one koju smo kadri sagledati i priznati si. Mi smo poluproizvod autoidolatrije, mi smo poluistina činjenica i brojeva, mi smo polusvijet kojem imponiraju rigidni svećenici, političari i prosvjetitelji, mi smo veliko ništa koje počinje postojati samo u ekstremno rušilačkim situacijama samo da bismo se gromoglasno vratili u svoje ništavilo. Iz tog kuta katoličanstvo koje zagovara papa Franjo nama je opasno, jer bojimo se i ljutimo na sve čega se bojimo i ne razumijemo. Iz tog kuta ovijena i zatvorena dječja igrališta nama nisu simbol apsurda svake glupe i neobjašnjene zabrane, nego nužna izolacijska mjera koja nas štiti od nediscipline, od naših odgojem izvitoperenih naravi koje umjesto da se povinuju igri, povinuju se eshatološki pravilima bez obzira na to koliko ona glupa bila; mogu biti i rasni zakoni i tri sekunde u reketu i nošenje maski i burki. Iskočiti iz očekivanosti i javno prokazivati simbiozu shizofrenije i upravljanja znači izlagati se riziku da vas se bez krzmanja proglasi teoretičarom zavjere, ravnozemljašem, vračem, u krajnjoj liniji. Već prema potrebi i okultnom shvaćanju pozicija moći koja samu sebe čuva od logike i poštenja.
Teorije zavjere nisu ništa drugo nego zavjere plasirane samo da bi prave zavjere izgledale nemogućima. Skrupule vladanja nikada nisu bile minornije, skrupule služenja nikad kolosalnije. Možemo li već sada za 21. stoljeće reći da je to doba kada je prava milina vladati ljudima.