S Lazarom Krstićem, srpskim ministrom financija, razgovarali smo u Beogradu. U zgusnutom rasporedu imao je točno 39 minuta za razgovor...
Zovu vas srpskim mesijom, spasiteljem Srbije... koliko vam je to opterećujuće, pogotovo zato što imate samo 29 godina i nemate nikakvo političko iskustvo, a od vas se očekuje da spasite Srbiju?
Tako su pisali o meni prije nego što smo objavili ekonomske mjere. (smijeh)
Takvim su naslovima u Srbiji najavljivali vaš dolazak na mjesto ministra financija?
Da, digla se velika pompa. Naravno, ja o sebi ne mislim tako. Mislim da su to prevelika očekivanja. Ključan je timski rad i politička volja. Naravno, mora se uložiti puno truda i moramo zbog situacije u kakvoj jesmo puno raditi da bismo se što prije izvukli.
Ipak, meni se to čini velikim teretom, predstavljeni ste kao vunderkind, član Mense, gotovo se očekuje da čarobnim štapićem riješite ekonomsku situaciju u Srbiji.
Postoji ta tendencija da se čarobnim štapićem rješavaju stvari, što je nemoguće. Mlad jesam, ali ovo mi nije prvi put da sam u situaciji za koju sam mlađi nego što bi se očekivalo. Naravno, ništa vas ne može pripremiti za ministarsku funkciju. Ipak, pomoglo mi je to što sam i prije, radeći u McKinseyu, ponekad bio u cipelama za koje su drugi smatrali da su malo prevelike za mene. To mi je dalo samopouzdanje i sigurnost.
Koliko možete nametnuti svoj autoritet s obzirom na svoje godine i političko neiskustvo jer za provođenje rezova najbitnija je politička volja. Imate li vi snage i autoriteta progurati te mjere?
Uvijek sam autoritet gradio trudom i rezultatima. Tako sam pristupio i ovom poslu. Olakšavajuće okolnosti su te što smo u situaciji, od koje ni Hrvatska nije daleko, u kojoj imamo sužen manevarski prostor da na socijalno odgovoran način provedemo financijsku konsolidaciju i pokrenemo gospodarstvo. Nismo imali puno izbora, mogli smo ovako tavoriti još devet mjeseci do godinu dana, ali onda bismo udarili u zid. To bi bilo srljanje u propast. Politička volja postoji, a olakšavajuće je i to što su ljudi siti da se promjene najave pa budu izigrane, shvaćaju što se mora učiniti.
Dakle, Srbi na to pristaju bez obzira na to što će ići preko leđa građana, smanjujete plaće, povećavate poreze?
Ali isto tako bit će u korist građana. Sve reforme koje želimo provesti trebaju potaknuti zapošljavanje, naravno ne u javnom sektoru u kojem ima 20 posto više zaposlenih nego što smo mislili, pokrenuti privatni sektor...
Što vas je najviše šokiralo kad ste postali ministar financija, koji podaci, brojke i koje su konkretno vaše mjere za spas Srbije od bankrota?
Spoznao sam da je situacija ipak lošija nego što se to na površini moglo vidjeti. Četiri su nam glavne cjeline koje moramo riješiti. Prva su plaće u javnom sektoru, gotovo trećina proračuna odlazi nam na nešto što nije produktivno. Druga su stvar subvencije, potpuno netransparentno daju se socijalni izdaci kroz poduzeća, što je nepravedno, pogotovo u situaciji političkih zapošljavanja. Treća cjelina su prihodi koji su znatno podbacili. Imamo dobar porezni sustav, ali imamo velik udio sive ekonomije i ne naplaćujemo porez koji bismo trebali. Četvrta je cjelina mirovinski sustav koji nije dugoročno održiv. Dodao bih petu cjelinu, a to su administrativne prepreke. Recimo, na primjeru prihoda idemo s većim porezima, dižemo stopu PDV-a, jer imamo 30 posto sive ekonomije. U javnom sektoru prisiljeni smo smanjiti plaće veće od 60.000, odnosno 100.000 dinara za 20, odnosno 25 posto. To nije idealno rješenje, idealno bi bilo da smo uveli jedinstvene platne razrede da ljudi koji se bave istim poslom u različitim državnim tijelima imaju iste plaće. A ne da oni koji su u poduzeću ili agenciji sklonoj ovoj ili onoj političkoj opciji samo zato imaju veću plaću.
Zašto ste uopće prihvatili poziv da postanete ministar?
Zato što se takva ponuda ne odbija i dobiva se vrlo rijetko u životu. Kako bi bilo da sam odbio ponudu ako vjerujem da se nešto može promijeniti, pa nemam ja rezervnu domovinu! Malo stvari u životu može vas više privući od takvog poziva kada smatrate da možete pomoći. Posebno kada je teško jer lako je biti heroj kada nema problema.
O vama se stvorio dojam kao o nadnaravno pametnom i obrazovanom čovjeku, dečko ste koji je završio Yale?
Nisam ja jedini dečko koji je završio Yale, tamo godišnje taj fakultet završi 1300 studenata. Svakako, to jest velika kvalifikacija.
Svjetonazorski kako ste opredijeljeni? Jeste li više liberalni ili konzervativni?
Nikada se nisam deklarirao, ali više naginjem kontinentalnoj socijaldemokraciji. Nisam neoliberal za kakvog su me po definiciji uzeli jer sam studirao u Americi. Ali ja sam studirao i filozofiju, no teško je jednom riječju opisati sve moje poglede.
U Beogradu se ipak nije održala gay-parada, jeste li vi osobno za to da se ona održi?
Parada se treba održati, ali ne ako za nju ne postoje sigurnosni uvjeti, odnosno ako će zbog gay-parade biti žrtava. To je stvar sigurnosne procjene. Nemam ništa protiv parade, pa živio sam u New Yorku gdje je tako nešto sasvim normalno.
Savjetnik vam je i Strauss Kahn, bivši šef MMF-a?
Pompa koja se oko njega podigla razumljiva je, ali i dobra za Srbiju. On je iskusan, ne samo da razumije kako funkcionira MMF nego je on bio pionir promjena kako se MMF odnosi prema svojim državama članicama.
On je s jedne strane očito stručan, a s druge ima tu opterećujuću prošlost koja se veže uz napastovanje žena. Smeta li vam to?
Uopće mi ne smeta. Zašto bi to meni smetalo, o tome niti pričamo niti bismo o tome pričali. Nisam ni potpuno u to upućen, ono o čemu mi razgovaramo su financije.
Pratite li rad Slavka Linića, hrvatskog ministra financija?
Imao sam ga prilike nakratko upoznati u Washingtonu. Vidjeli smo se doslovno na dvije minute, ali imali smo odličan razgovor jer se bavimo istim stvarima u istom vremenu. Naravno, ima razlika, ali igrom nesretnih slučajeva iz različitih ili sličnih razloga i Hrvatska i Srbija tu su gdje su. Cilj i period za stabilizaciju javnih financija nam je isti, a to je za tri do četiri godine. I mjere su nam vrlo slične. Dogovorili smo jedan dulji sastanak.
S obzirom na vaše obrazovanje, jeste li u školi bili klasični štreber?
Bio sam prvak Jugoslavije (Srbije i Crne Gore, nap. a.) u matematici...
Jeste li u školi bili od onih klinaca koje su druga djeca ismijavala jer su jako pametni ili...?
Ne. Ali da vam ilustriram, novine u Srbiji pisale su “čak je imao djevojku” (smijeh). I u srednjoj i na faksu bavio sam se matematikom, ali imao sam afiniteta i za socijalnu stranu. Bio sam društveno angažiran, jedan sam od osnivača školskog parlamenta, jednog od prvih poslije pada Miloševića režima. Na fakultetu sam mislio sam da ću biti doktor matematike i računalstva, ali shvatio sam da me jako zanima teorija društva i da ne želim cijeli život provesti u četiri zida razmišljajući o tome kako mogu mijenjati stvari pa sam odlučio to praktično napraviti. To me odvelo u McKinsey.