Hrvati su 1980. bili dvostruko jači i od Iraca, a danas smo im tek jeftina radna snaga

Kao što u životu čovjeka postoje razdoblja u kojima mora zastati, okrenuti se iza sebe i suočiti s vlastitim uspjesima, neuspjesima, usponima i padovima da bi znao tko je bio jučer, kamo ide danas i kamo će sutra, tako je i u životu ove države došlo vrijeme kad političke elite već jednom moraju prestati obmanjivati građane da je sve bolje nego što je bilo prije, da smo na dobrom putu, a ne na stranputici koja vodi u slijepu ulicu. Samo je političkim elitama i manjini građana koji još uvijek dobro žive u ovoj državi i od nje u interesu da vjerujete – dok se oni bave sami sobom, vlastitim probicima i užicima – da je sve u redu i da će čudesni oporavak doći sam od sebe.

Hrvatska je danas druga najnerazvijenija država Europske unije, odmah nakon Bugarske, a još 1980. godine imali smo dvostruko veći BDP od Irske i bili razvijeniji od većine zemalja južne Europe. Hrvatska postaje zemlja jeftine radne snage i slabo plaćenih poslova, prodavača, konobara, spremačica, sobarica... Hrvatska se ubraja u zemlje Europske unije u kojima su radnici najnezadovoljniji svojim plaćama s obzirom na uloženi trud i postignuća. U Hrvatskoj samo oko trećina radnika prima plaću veću od prosječne, a 66 posto građana si ne može priuštiti tjedan dana odmora s obitelji izvan mjesta stanovanja. Hrvatska je potpuno razlomljeno društvo u kojem između sindroma jahti i kontejnera nestaje srednja klasa, a s njom nestaje i vrijednosni sustav zemlje. Hrvatska je zemlja iz koje i dalje bježe mladi i obrazovani ljudi koji ne žele biti jeftina radna snaga i zadovoljiti se mjerama za stručno osposobljavanje i radom na određeno za mizerne plaće bez plaćenih prekovremenih sati i blagdana, a koji im onemogućuje pristojan život. Hrvatska je postala zemlja bez perspektive i s malo nade da će se stvari sutra promijeniti nabolje. A kad perspektive nema, kad su urušene sve vrijednosti ili nisu ni bile stvorene, onda se ljudi međusobno glođu oko ideologije, koju im kao kost bacaju političari, da bi im maknuli pogled sa stvarnih problema koji ih sve više pritišću. A građani svaki put na to nasjednu.

Država u kojoj drugi uživaju

Početkom ljeta, uoči sezone godišnjih odmora, kad su većini građana ispražnjene baterije od rada i preživljavanja, javlja se kod mnogih čežnja za bijegom na obalu i otoke, na koje su im već otplutale misli, ali odmah nakon toga preplavi ih svijest da im je takav odmor u vlastitoj državi postao nepristupačan. Uživanje u prirodnim ljepotama ove zemlje sve više postaje rezervirano za strance i prilagođeno njihovu standardu, a ne za obične smrtnike, koji mogu uživati jedino u tome da imamo državu – stvorenu da drugi uživaju u njoj. To je danas Hrvatska. Profesor geografije i demografije Ivo Nejašmić prije koju godinu u članku “Kamo ide Hrvatska? Buduće demografske promjene i neke njihove posljedice” pesimistično je naveo da će Hrvatska, a prije svega njezina obala, vjerojatno postati drugi dom za znatan broj europskih umirovljenika, a da će se do 2050. gotovo udvostručiti udio troškova za mirovine i zdravstvenu skrb o starome stanovništvu, o kojem se u zemlji staraca neće imati tko brinuti.

No, nije sve pesimistično jer još uvijek ova zemlja ima i dobrih strana. Jedna smo od najsigurnijih europskih država, u kojoj se njeguju dobri obiteljski i međuljudski odnosi i u kojoj je školstvo i zdravstvo još dostupno svim građanima. A ni to nije malo. Ali dokad? I te preostale prednosti Hrvatske mogle bi kratko trajati ako državne i javne institucije i dalje budu postajale samo radi sebe i uhljebljivanja političkih zaslužnika i podobnika. Profesor Zdravko Petak sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti koji se, među ostalim, bavi javnim politikama, globalnom i komparativnom političkom ekonomijom, uspoređuje Hrvatsku i Irsku, od koje smo, vjerovali ili ne, prije 37 godina stajali bolje. I iznosi zapanjujuće brojke o Hrvatskoj nekad i danas.

– Irska je 1980. godine imala dvostruko manji BDP nego Hrvatska. Irska je tada imala BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći 10.000 dolara, a Hrvatska kao dio Jugoslavije 20.500 dolara. Znate li koliki BDP sada ima Irska? Pedeset tisuća dolara, a mi dvadeset i dvije tisuće dolara. Mi smo praktički ostali na istom, a Irci danas imaju pet puta veći BDP po stanovniku po paritetu kupovne moći. Razlog za to što su Irci uspješni jest što vode uključive javne politike uz to što im je prednost položaj i engleski jezik i što su multinacionalke vratili u Europu. Što država vodi uključivije politike, koje isključuju što manje ljudi od participacije do podjele bogatstva, dugoročno se pokazuju da se te zemlje bolje razvijaju. Društvo je jednakije, niži je Ginijev koeficijent i dugoročno imate blagostanje jer takve zemlje regrutiraju najbolje ljude za elitu, pa imaju širu osnovu kad donose odluke za cijelu zajednicu. To su te javne politike u kojima su Irci dobri, a koje ne znače kao kod nas tko će kome “slomiti kičmu” i pobijediti, nego kako riješiti probleme zajednice. To Irci, za razliku od nas, dobro rade – govori profesor Petak.

Za razliku od Irske, u koju hrle naši mladi građani, u Hrvatskoj institucije postoje samo radi sebe, nisu uključive prema velikom broju građana, u državnom aparatu nagrađuje se politička vjernost, a ne stručnost i profesionalnost. Zato smo danas tu gdje jesmo, zemlja bez razvojnog potencijala, u kojoj je i dalje normalno da se, unatoč urušavanju mirovinskog i zdravstvenog sustava, ne diraju razne neodržive privilegirane mirovine i povlastice političkih elita dok zemlja klizi prema potonuću.

Nema posla za obrazovane

U Hrvatskoj danas oko 75.000 ljudi prima minimalnu plaću od 2620 kuna neto, prosječno oko sedam, osam tisuća ljudi godišnje radi, a ne prima plaću, a oko 65 posto zaposlenih radnika prima prosječnu i nižu od prosječne plaće, govori predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever. Jasno je onda, dodaje, da radnici u Hrvatskoj teško žive, da si ne mogu priuštiti ni tjedan dana godišnjeg odmora s obitelji. Usto, u zemlji imamo i vojsku od 328 tisuća blokiranih građana.

– Mi postajemo zemlja jeftine radne snage i jeftinih poslova jer se u Hrvatskoj, očito, mijenja struktura rada. Kod nas se dogodilo preustrojavanje sustava rada, što se vidi po brojci nezaposlenih jer kod nas pada broj nezaposlenih niže stručne spreme, što znači da je sada za njima potražnja, koja znači i manje plaće, a raste broj nezaposlenih više i visoke stručne spreme, za kojima nema toliko potražnje. Kad usporedimo 2008. i 2016. godinu, kod nas je udvostručen udio nezaposlenih više i visoke stručne spreme u ukupnom broju nezaposlenih bez obzira na to što nas je napustila sila mladih i visokoobrazovanih ljudi. A zemlja jeftine radne snage nema razvojnih potencijala. Ljudi zbog malih primanja i zato što nema posla odlaze iz Hrvatske, odlaze nam i visokoobrazovani, a mi sebi dugoročno stvaramo problem slabe zaposlenosti, slabe strukture poslova i loših poslova, što za posljedicu ima slabu kupovnu moć – upozorava Sever. Ako su kod nas neke cijene poput plina i struje niže nego u Europi, najveći dio građana bi se mijenjao za njemačke cijene u cjelini i njemačku plaću, dodaje, jer mi imamo cijene hrane kao i Njemačka, a naši radnici samo trećinu njemačke plaće.

– Mi smo na samom dnu Europske unije bez ozbiljne perspektive za radnike. Poslodavci se čudom čude jer ima toliko nezaposlenih, a nema volje da kod njih rade za niske plaće, pa stvaraju pritisak za uvoz jeftine radne snage, koja još snižava cijenu rada. Naime, neće nama dolaziti radnici iz Francuske Italije, Austrije..., nego iz nerazvijenijih zemalja nego što je naša i koji će još više srušiti cijenu rada. Njemačka si može priuštiti uvoz radne snage, i to da njihovi ljudi neke poslove ne rade zato što je velika zemlja, a u malim zemljama poput naše, koje se sve više pozicioniraju na poslovima koji imaju malu dodanu vrijednost i male plaće, jeftina radna snaga još više spušta cijenu rada – ističe Sever.

Slovenci daleko iznad nas

Kao što su naši gastarbajteri, koji su šezdesetih i sedamdesetih odlazili na rad u inozemstvo i zaradu uglavnom slali doma, tako će i uvezena jeftina radna snaga najveći dio svoje zarade slati doma, svojim obiteljima, da mogu od toga živjeti, a kod nas će još više padati potrošnja. Dok je prema izvješću Europske zaklade za poboljšanje kvalitete života i rada (Eurofound), 51 posto radnika u Europskoj uniji zadovoljno svojim plaćama, Hrvatska se ubraja među četiri zemlje u kojima su radnici najnezadovoljniji svojim primanjima s obzirom na rad i postignuća. Tako je samo 41 posto radnika u Hrvatskoj zadovoljno svojim plaćama, što ne čudi kad kod nas polovica radnika ima manju plaću od 4919 kuna, koliko je iznosila medijalna plaća u ožujku prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Najzadovoljniji svojim plaćama su Danci, među kojima je zadovoljnih čak 67% radnika, zatim slijede Nizozemci, Austrijanci, Finci, pa državljani Luksemburga i Švedske, a iznad prosjeka Unije po zadovoljstvu radnika plaćama su i Nijemci, Česi, Irci, Britanci. Osim toga, prosječno radno tjedno vrijeme u Uniji je 36,1 sat, a naši radnici rade više od 40 sati tjedno. No, kritičari će reći da zato rade manje efektivno nego radnici u razvijenim zemljama.

Profesor Petak ističe da je Hrvatska kao dio Jugoslavije deset godina prije sloma socijalizma, 1980. godine, stajala bolje od većine zemalja južne Europe kao i od svih socijalističkih zemalja osim Slovenije. A danas su kaže, samo Bugari gori od nas jer su nas i Rumunji lani pretekli po kupovnoj moći. U izvještaju “Social Justice in the EU – Index Report 2016.”, koji su priredili Daniel Schraad-Tischler i Christopher Schiller, prikazano je stanje socio-ekonomskih jednakosti u zemljama Europske unije mjerenih GINI koeficijentom, iz kojeg je vidljivo da su u vrhu Slovačka, Slovenija, Češka, Finska, Švedska, Belgija, Nizozemska, Austrija, Danska.

– Razvoj hrvatskog kapitalizma nije išao smjerom da i mi ostanemo u “klubu s našim susjedima Slovencima”, nego smo se pomakli u smjeru zemalja južne Europe, u kojima su na djelu danas izrazitije nejednakosti. Najmanje razlike, osim skandinavskih zemalja, gdje je Ginijev koeficijent najniži, imaju zemlje koje su praktički uhvatile liniju sa skandinavskim zemljama, a to su Češka, u određenoj mjeri Slovačka, pa čak i Slovenija. A Hrvatska klizi u smjeru Portugala – kaže Petak. Kao mala nacija na jugoistoku Europe ključno je, dodaje, da ne gubimo više stanovništvo i da se ekonomski počnemo dizati, no nije siguran shvaćaju li političke elite ozbiljnost situacije.

Broj stanovnika je bitan

– Ključno je da ne padnemo brzo na tri milijuna stanovnika jer su brojke bitne, možda ne za sjeverozapadnu Hrvatsku, Istru i Dalmaciju, ali ova rubna Hrvatska uz granicu s BiH te Slavonija ide prema izumiranju. Ako se tu ništa ne napravi, neće biti dobro – upozorava Petak.Unatoč katastrofalnoj demografskoj situaciji, Hrvatska je, prema podacima Eurostata, na začelju Europske unije po izdvajanjima za djecu i obitelj zajedno s Rumunjskom, Bugarskom, Litvom i Letonijom, što je samo još jedan pokazatelj da u ovoj državi djeca još nisu prioritet, niti se smatraju ulaganjem u budućnost. Hrvatska tako za djecu i obitelj izdvaja samo 155 eura po stanovniku, a EU u prosjeku za obiteljske i dječje naknade izdvaja 651 euro po stanovniku godišnje. Ali zato mi nismo na dnu Europske unije po izdvajanjima za vojsku, nego bliže vrhu. Slovenija, primjerice, izdvaja za djecu i obitelj dvostruko više nego mi, 337 eura po stanovniku. Premda su većini političara puna usta dobrobiti za djecu, u Europskoj uniji se u prosjeku za djecu i obitelj izdvaja 2,4% ukupnog BDP-a, a u nas tek 1,5%. Demograf prof. dr. Nenad Pokos je, uspoređujući apsolutni iznos izdvajanja za djecu i obitelj, zaključio da Slovenija s upola manje stanovnika izdvaja 695 milijuna eura, a mi 656 milijuna eura. Irska, od koje smo prije 15 godina imali više stanovnika, 2014. za djecu i obitelj izdvojila je 4,9 milijardi eura ili 2,5% BDP-a. Zato mi nismo ni Slovenija ni Irska.
U takvoj Hrvatskoj, u kojoj nema ravnomjernog razvoja zemlje, ni industrije, ni kvalitetnih investicija, većina prosječnih građana nema što očekivati, osim da budu konobari, kuhari, sobari, spremači tijekom turističke sezone ili prodavači i njegovatelji domaćih i stranih umirovljenika. Ako danas 60% građana ne može podmiriti neočekivani financijski izdatak, što možemo očekivati sutra u zemlji jeftine radne snage iz koje pakiraju kofere mladi ljudi, a povećava se staračko stanovništvo.

Izvanredni profesor socijalne politike sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Zdenko Babić ističe da, iako postoje i objektivne okolnosti koje su Hrvatsku usporile u razvoju, poput rata koji smo imali, gospodarske štete koju je nanio te kasnijeg ulaska Hrvatske u Europsku uniju, smatra da hrvatske političke elite snose velik dio odgovornosti za stanje zemlje.

– Umjesto da se političke elite bave pitanjima razvoja, one se bave same sobom i ideološkim prepucavanjima, čemu svjedočimo i u zadnje vrijeme. Prostorne se ekonomske razlike u Hrvatskoj, unatoč svim smjernicama za smanjivanje regionalnih razlika, povećavaju. Mjere za smanjivanje regionalnih razlika nisu bile učinkovite, niti su se kvalitetno ni provodile. Hrvatski razvoj se dominantno oslanja na razvoj turizma, koji ne nosi veliku dodanu vrijednost jer ne može ponuditi visoke plaće – govori Babić, ističući da bi Vlada trebala napraviti dobar strateški plan i djelovati u smislu privlačenja kvalitetnih investicija u Hrvatsku, a ne bilo kakvih.

Unatoč tome što turizam obara rekorde, većina građana od toga nema ništa, a ni zemlja se ne može razvijati samo od turizma.

– Premda je potražnja za hrvatskom obalom velika i bilježimo rekordne rezultate u turizmu, ne samo na moru nego i u Zagrebu, u tome sve manje mogu sudjelovati hrvatski građani jer mi za to nemamo primanja. Našim građanima ne samo da je nedostupan godišnji odmor u boljim hotelima na obali, nego to postaje i apartmanski smještaj u turističkoj sezoni zbog visokih cijena. Odmor u turističkim središtima na obali sve se više usmjerava prema strancima, cijene hrane su visoke i više nije pitanje mogu li naši ljudi otići na ručak u restoran na godišnjem odmoru, nego mogu li kupiti voće na tržnici i hranu, koja je skuplja na obali nego na kontinentu – govori Sever.

Mobiteli kao iluzija standarda

Ako si građani već ne mogu priuštiti odlazak na godišnji odmor, imaju barem iluziju da žive bolje nego prije jer, eto, danas imaju pametne mobitele i druge digitalne uređaje koje, misle, nema samo sirotinja. Da broj mobitela koje imaju građani neke zemlje ne govori ništa o njihovu standardu, pokazalo je prije koju godinu i istraživanje globalnog indeksa o konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma jer nije slučajno da Bugari u ovom dijelu Europe prednjače po broju mobitela s obzirom na broj stanovnika, a i u svijetu su bili visoko rangirani – na 24. mjestu od ukupno 148 zemlja obuhvaćenih istraživanjem. A hrvatski građani su po broju pretplatnika mobitela bili rangirani relativno visoko, na 65. mjestu u svijetu.

– Dali smo se “zarobiti” od elektronike, pa imamo iluziju da živimo kvalitetnije nego prije i da imamo bolji standard jer imamo pametne mobitele. Danas smo okruženi s više tehnoloških pomagala, a život nam je nekvalitetniji. Svi moraju imati pametne telefone i ljudi će radije potrošiti novac na novi mobitel nego na to da odu s obitelji na izlet. Dopustili smo da nas tehnologije jede – kaže sveučilišna profesorica psihologije u mirovini Mirjana Nazor. Slaže se da danas nije problem što imamo mobitel, nego to što se njime previše koristimo i dopuštamo da nas “zarobi”. Ali ljudima je, očito, potreban bijeg u virtualan svijet u kojem će zaboraviti da jedva preživljavaju i da je standard u ovoj zemlji kako vrijeme odmiče sve lošiji. I da nam nije pomogao ni ulazak u Europsku uniju, koja nam nije donijela obećani bolji život. Čijom krivnjom, to je već druga stvar. U situaciji kada je nakon Brexita i pojave Donalda Trumpa otvorena mogućnost za rekonstruiranje Europske unije i kad se još ne zna hoće li doći do Unije različitih brzina, mi se, zaključuje Petak, kao mala periferna nacija sa slabim gospodarskim rastom, koja nema ni industrije, ni značajnih investicija, ni brzih vlakova, i te kako trebamo paziti kako se u tom prostoru održati a da još dodatno ne potonemo. Jer od goreg uvijek može biti i gore.