Josip Broz Tito i njegova ostavština, koja je i četiri desetljeća nakon njegove smrti snažno prisutna u svim zemljama koje su nekad bile jugoslavenske republike, sada se na bizaran način ispriječila na putu Sjeverne Makedonije u Europsku uniju. Naime, bugarska je vlada odlučila blokirati početak pregovora Sjeverne Makedonije i EU, poručujući Makedoncima da ne mogu postati dio europske obitelji dok veličaju “jednog od najokrutnijih diktatora 20. stoljeća – Tita”.
Riječ je, naravno, o zloupotrebi povijesti u političke svrhe, zbog čega je skupina povjesničara iz regije prosvjedovala upozoravajući da je nametanje “povijesne istine” od strane Bugarske u ovom slučaju neprihvatljivo i da se stvaranje makedonske nacije ne razlikuje od načina na koji su nastale i druge nacije.
Shizofren odnos u Sloveniji
Unatoč bugarskim tvrdnjama, Brozova ostavština u Makedoniji nije bitno prisutnija nego u drugim zemljama nastalim raspadom bivše države. I u Makedoniji lijevi dio biračkog tijela više cijeni Tita i njegovu ostavštinu od desnog, nacionalističkog dijela, unatoč činjenici da je upravo u Titovo vrijeme došlo do konačne afirmacije makedonske nacije. Zanimljivo je da je upravo u razdobljima kada je na vlasti bio VMRO-DPMNE, koja se smatra glavnom državotvornom strankom u Makedoniji, bila prisutna tendencija uklanjanja Titove ostavštine iz javnog prostora. Prije nekoliko godina u Skoplju je Titu podignut brončani spomenik, replika kumrovečkog spomenika Antuna Augustinčića, ali makedonske vlasti bile su iznenađene tim potezom i nisu uopće znale tko stoji iza toga, a spomenik je bio podignut bez dozvole lokalnih vlasti. Od spomenika se tada ogradio i Socijaldemokratski savez Makedonije (SDSM), sljednik nekadašnjeg Saveza komunista Makedonije, baš kao i VMRO-DPMNE. U Makedoniji je tada djelovala i minorna izvanparlamentarna strančica “Titove lijeve snage”, ali ni ona nije imala ništa s podizanjem Titova spomenika.
Iako je Tito bio Hrvat, u hrvatskoj javnosti ne dominira pozitivan stav prema njemu i njegovoj ostavštini, pogotovo u usporedbi s ostalim zemljama nastalim raspadom SFRJ, kao što su, uostalom, i Hrvati, prema istraživanjima, najmanje jugonostalgični od svih naroda bivše države.
Slovenci su prema Titu i njegovu nasljeđu puno fleksibilniji, iako je i tamo odnos prema Titu definiran političkom podjelom na nacionalističko-konzervativni blok koji predvodi aktualni slovenski premijer Janez Janša, koji u Titu vidi isključivo simbol komunizma, dok je na drugoj strani lijevo-liberalni blok, koji u protekla tri desetljeća slovenske neovisnosti nije odustao od antifašističke tradicije, a Tito je jedan od njezinih glavnih simbola. Zbog toga je odnos slovenske javnosti prema Titu, koji je u UKC Ljubljana proveo zadnja četiri mjeseca svog života, pomalo shizofren: na jednoj strani u Titu vide isključivo diktatora i krvnika odgovornog za masovna poslijeratna ubojstva, a za druge je Tito antifašistički vojskovođa i ratni pobjednik.
Bez ozbiljne javne rasprave
Slično je i u Hrvatskoj. I baš kao što ni desnica u Hrvatskoj Titu ne priznaje zasluge za pripojenje Istre, Rijeke i drugih krajeva Hrvatskoj, tako ni slovenska desnica ne uvažava činjenicu da je upravo Titovom zaslugom izboreno poslijeratno razgraničenje s Italijom, čime je osiguran i slovenski nacionalni prostor, unatoč koncesijama oko Trsta. Devedesetih su Titovi kipovi uklonjeni iz mnogih slovenskih gradova, a neke Titove ulice preimenovane, ali jedan dio Titovih ulica preživio je slovensku tranziciju.
U Sloveniji se u povodu namjere gradske vlasti Ljubljane da po Titu nazove jednu ulicu, nakon što je 1991. preimenovana Titova cesta u središtu Ljubljane, očitovao i tamošnji Ustavni sud, proglasivši takvu namjeru neustavnom jer je Tito, kako su zaključili slovenski ustavni suci, simbol totalitarnog jugoslavenskog režima.
Odnos prema Titu u Srbiji je specifičan. Službena je politika pragmatična u ovom pogledu i nije zaboravila antifašizam, iako je on dobio isključivo srpski predznak, dok je Tito marginaliziran, iako se Srbija i danas koristi Titovim vanjskopolitičkim nasljeđem, poput, primjerice, pokreta nesvrstanih. U Sarajevu i dalje jedna od glavnih ulica nosi ime maršala Tita, a u BiH, koja je najteže stradala u ratovima devedesetih, mnogi se s nostalgijom sjećaju Titova vremena, iako, naravno, ima i onih koji upravo u Titu vide krivca za sva zla kroz koja su prošli devedesetih.
Za sve zemlje nastale raspadom SFRJ, kada je riječ o Titu i njegovu nasljeđu, karakteristična je oštra polarizacija. Na jednoj su strani oni koji Tita cijene i poštuju, a na drugoj oni koji ga preziru i sotoniziraju, dok između te dvije oštro suprotstavljene polarizirajuće skupine ne postoji ozbiljna javna rasprava o Titu i njegovoj ostavštini, iako imamo više ozbiljnih povjesničara koji se bave tim vremenom.
VIDEO: Ekskluzivno smo isprobali dvije nove igrice za PlayStation 5
Ostali su HDZSDP. Nakon komunista, komunisti.