Što otkriva bitka za čelnika Vrhovnog suda?

Do isteka mandata Đure Sesse i roka za imenovanje novog predsjednika Vrhovnog suda još je dosta vremena. Četiri mjeseca svakako bi trebala biti dovoljna da se pronađe i javnosti predstavi kandidat koji bi bio prihvatljiv i predsjedniku Zoranu Milanoviću i parlamentarnoj većini. Proceduralne nesuglasice između Milanovića i vrha HDZ-a kojima svjedočimo posljednjih dana pokazuju, međutim, da su dvije strane čvrsto ukopane u svojim stavovima i da bi to moglo dovesti u pitanje pravodobno imenovanje čelnog čovjeka sudbene vlasti. Argumenti i jedne i druge strane već su dobro poznati. Zoran Milanović uvjeren je da je Sabor zakonskim izmjenama 2018. godine ograničio ustavne ovlasti predsjednika države. Poziva se pritom na ustavnu odredbu kojom je utvrđeno da predsjednika Vrhovnog suda bira i razrješuje Sabor na prijedlog predsjednika Republike i uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i saborskog Odbora za pravosuđe, s tim da prethodna mišljenja tih tijela za predsjednika nisu obvezujuća.

U Ustavu se nigdje ne spominje javni poziv koji provodi Državno sudbeno vijeće (DSV), ističe Milanović, i tu je u pravu, Ustav doista nije propisao nikakve dodatne uvjete za imenovanje predsjednika Vrhovnog suda. S druge strane, članak Ustava koji Milanović citira sadrži još dva stavka, a njima se utvrđuje da je Vrhovni sud najviši sud u Republici Hrvatskoj te da se “ustanovljavanje, djelokrug, sastav i ustrojstvo sudova te postupak pred sudovima uređuje zakonom”. Dakle, Vrhovni sud je sud, a sastav sudova uređuje se zakonom, pri čemu nije zanemariva ni činjenica da se predsjednika Vrhovnog suda imenuje i sucem istog suda, ako do izbora već nije bio na toj dužnosti. Jesu li te ustavne odredbe Saboru dale pravo da zakonom utvrdi i kriterije kojima se ima voditi predsjednik države u odabiru kandidata?

Mišljenja ustavnopravnih stručnjaka o tom su pitanju podijeljena. Milanoviću za pravo daje Đorđe Gardašević, koji ističe da je riječ o izravnoj ustavnoj ovlasti predsjednika i drži da Milanović ima pravo Saboru predložiti i kandidata koji se nije javio na natječaj koji je sukladno Zakonu o sudovima već provelo Državno sudbeno vijeće. Sanja Barić i Mato Palić tumače pak da Milanović nema pravo ignorirati zakonom propisanu proceduru i upućuju ga na to da zatraži ocjenu Ustavnog suda ako smatra da je zakon protuustavan ili da obavijesti DSV da mu nitko od kandidata koji su se javili na javni poziv ne odgovara, nakon čega bi Državno sudbeno vijeće ponovilo natječaj, na koji bi se onda mogao javiti i njegov favorit.

Predsjednik, međutim, nema namjeru tražiti ocjenu ustavnosti zakona, a takvu namjeru ne pokazuju ni iz parlamentarne većine, što je i logično s obzirom na činjenicu da su zakon koji Milanović spori sami donijeli. Iz HDZ-a inzistiraju da se zakon poštuje i najavljuju da Milanovićev prijedlog, ne bude li u skladu sa zakonom, neće ni staviti na dnevni red saborske sjednice. Umjesto glavnih aktera, zahtjev za ocjenu ustavnosti na kraju je podnio redatelj i aktivist Dario Juričan. Njegov podnesak u Ustavnom sudu dočekali su raširenih ruku i najavljuju da će provesti ubrzani postupak i odluku donijeti na vrijeme kako bi se imenovanje moglo provesti u zakonskim rokovima. Naravno, pitanje je kako će na odluku Ustavnog suda reagirati predsjednik Milanović ne bude li u skladu s njegovim tumačenjem, a s obzirom na izjavu kako ne namjerava svaki put kada je u dvojbi “trčati nekom po mišljenje što piše u Ustavu”.

U međuvremenu, u javnost je izišlo i ime potencijalne Milanovićeve kandidatkinje, i to na prilično neobičan način. Radimir Čačić, šef Reformista, stranke vladajuće koalicije koja u Saboru ima jedan mandat, RTL-u je otkrio da je prije koalicijskog sastanka u srijedu razgovarao s Milanovićem koji mu je, kaže, otkrio da će na tu funkciju predložiti Zlatu Đurđević, predstojnicu Katedre za kazneno procesno pravo na zagrebačkome Pravnom fakultetu. Riječ je o imenu kojem će bilo tko teško naći zamjerku, no vrlo je neobično da je Milanović njezino ime preko Čačića “dostavio” vladajućoj koaliciji, a da o tome nije prethodno razgovarao s Plenkovićem s obzirom na to da je on ipak ključna figura želi li osigurati da njegova kandidatkinja dobije potrebnu potporu u Saboru. Očekivali smo zbog toga da će se s Pantovčaka istog dana oglasiti o Čačićevoj izjavi, no to se nije dogodilo. Informacija do zaključenja ovog izdanja, u četvrtak poslijepodne, nije ni potvrđena ni demantirana, što vrlo vjerojatno znači da je Milanović Čačiću doista otkrio ime kandidatkinje i ovlastio ga da to prenese koalicijskim partnerima.

Time se i sama prof. Đurđević našla u ne pretjerano ugodnoj poziciji. Za predsjednicu Vrhovnog suda ona ne može biti imenovana bez dogovora predsjednika države i parlamentarne većine. Kako smo već rekli, zasad nema naznaka ni da bi Milanović mogao odustati od nauma da kandidata predloži mimo Zakona o sudovima ni da bi HDZ mogao popustiti i njegov prijedlog staviti na raspravu bez ponovnog raspisivanja javnog poziva. Zlata Đurđević bi se, dakle, ako uopće pristane na kandidaturu, mogla naći u situaciji da bude predložena uz ignoriranje zakona koji je na snazi i da većina u Saboru odbije uopće raspravljati o njezinu imenovanju. Eventualni pokušaji oporbe da imenovanje “ugura” na dnevni red prikupljanjem potpisa zastupnika, ne bi imali previše smisla – doveli bi tek do toga da vladajući odbiju imenovati predsjednikovu kandidatkinju.

Čak i kad bi HDZ na kraju popustio i izmijenio zakon onako kako traži Milanović, odnosno stavio izvan snage sporne odredbe, pitanje je bi li se te izmjene mogle primijeniti na postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda koji je već započeo samim raspisivanjem javnog poziva. Posljednja je opcija da se predomisli Milanović i zaključi kako mu je najjednostavniji izlaz iz ove situacije to da jednostavno pristane na ponavljanje natječaja, no kakvu bi poruku to poslalo?

>> VIDEO Predsjednik Zoran Milanović o izboru predsjednika Vrhovnog suda: Orsat Miljenić nije kandidat, ja nisam HDZ

Video: Zajednica poduzetnika i obrtnika

Ispalo bi da je Zlati Đurđević rečeno – javi se na novi natječaj pa ćemo te izabrati. Bila bi to samo potvrda Milanovićeve teze da je zakonom propisana procedura licemjerna farsa kojoj je cilj mazanje očiju javnosti i nismo sigurni da je to najbolji put kojim bi trebalo doći na ovako visoku dužnost. Tko će i kako raspetljati ovo klupko, ostaje vidjeti jer, s ovim što je zasad na stolu, ono izgleda prilično nerazmrsivo.

Uz same proceduralne nedoumice, ova je priča u prvi plan još jednom gurnula pitanje transparentnosti imenovanja na funkcije o kojima odlučuje politika, od komunalnih poduzeća do Ustavnog suda. Pritom je posebno zanimljiv odnos predsjednika države prema javnim natječajima koje bi Milanović, poznato je, ukinuo.

Ne tako davno, on je javno umanjivao značenje prijestupa tada prvog zagorskog HDZ-ovca Žarka Tušeka, koji je Viktora Šimunića, nezavisnog vijećnika u Oroslavju, nagovarao da na lokalne izbore u svibnju iziđe sa svojom, naoko nezavisnom lijevo orijentiranom listom za županijsku skupštinu, koja bi zapravo bila trojanski konj koji bi otimao glasove SDP-u i pomogao HDZ-u da preuzme vlast u županiji. Tušek je pritom Šimuniću nudio funkcije u županijskim tvrtkama i agencijama za koje zakon traži raspisivanje javnog natječaja i koje, usto, nisu imale nikakve veze sa Šimunovićevim kvalifikacijama. Vijećnik je taj razgovor snimio i on je objavljen na portalu 24 sata, a rezultat je bio Tušekova ostavka na poziciju predsjednika HDZ-a Krapinsko-zagorske županije. Izvide zbog mogućeg trgovanja utjecajem tada je pokrenuo i USKOK, no Milanović je istodobno u kamere govorio kako to ne može biti kazneno djelo i poručivao da će “braniti pravo političara da budu budale”.

“Javne firme su prostor politike, neka ljudima ne mažu oči javnim natječajima”, govorio je Milanović. I doista, teško je ne priznati općepoznatu činjenicu da su natječaji za gotovo sve funkcije u državi unaprijed riješeni, no znači li to da ih treba ukinuti? Nipošto. Točno je, doduše, da smo upravljanje javnim poduzećima i ustanovama na demokratskim izborima prepustili određenoj političkoj opciji i da ta opcija, shodno tome, odgovara za njihovo funkcioniranje. No, to ne znači da iduće četiri godine tu opciju nitko ne bi trebao pitati što i kako radi. Jasno je da politika na funkcijama želi ljude kojima može vjerovati. To je prirodno i oko toga ne bi trebalo biti spora. No što ako netko upravljanje regionalnom agencijom za zaštitu okoliša želi prepustiti čovjeku koji se zaštitom prirode nikada nije bavio, kao što se dogodilo u Tušekovu slučaju, i to samo kako bi sebi i svojoj opciji priskrbio bolju poziciju u Županijskoj skupštini? Kakvo upravljanje agencijom nakon toga možemo očekivati?

Poznato je da je povjerenje u institucije u Hrvatskoj na vrlo niskoj razini i da ga fiktivni natječaji samo dodatno srozavaju, no to nikako ne bi smjelo značiti da bismo kao društvo potpuno trebali odustati od ideje da na važna mjesta u javnoj upravi dovedemo kadar koji će biti sposoban i voljan raditi za opće dobro. Ukidanje javnih natječaja značilo bi samo da trajno pristajemo na ovakvu, kako je to opisao profesor Vedran Đulabić, primitivnu politizaciju javne uprave i prepuštamo upravljanje svim resursima kadru koji ne mora biti stručan, ali mora pripadati uskom krugu ljudi koji uživaju povjerenje važnih političara. Oni izvan tog kruga, ma koliko bili stručni i moralni, ne bi imali čak ni mogućnost da konkuriraju za dolazak na čelo nekog poduzeća ili agencije, što vodi dodatnom zatvaranju ionako za građane zatvorenih institucija.

Imenovanje predsjednika Vrhovnog suda teško se, doduše, može uspoređivati s imenovanjima na čelo komunalnih poduzeća, no i tu je svakako poželjan minimum transparentnosti. Ostavimo li po strani činjenicu da se HDZ i Milanović zapravo spore oko izvršnih ovlasti predsjednika države, za koje Milanović drži da su mu zakonom protuustavno ograničene, ne vidimo razloga da se svima koji smatraju da ispunjavaju kriterije za tu visoku dužnost ne omogući da svoju ambiciju izraze na javnom natječaju. Da, predsjednika Vrhovnog suda na kraju bira politika, no nije loše da se pritom pokaže kakav je izbor politika uopće imala kako bi i javnost mogla procijeniti je li izabrano najbolje od onoga što se nudilo. Iako javni natječaj za predsjednika Vrhovnog suda naziva travestijom i bijednom glumom u štiklama, i sam je Milanović u jednom času zapravo ponudio dobar argument za potrebu da se zakonom propiše procedura za imenovanje na ovu funkciju. Kazao je, naime, da je prije četiri godine, kada je za predsjednika Vrhovnog suda izabran Đuro Sessa, tadašnja predsjednica imala drugog kandidata koji, prema Milanoviću, ne bi trebao biti ni sudac. Ako je predsjednica doista namjeravala na tu funkciju predložiti osobu koja je nije dostojna, nije li to razlog više da se ipak propišu neki kriteriji i procedura za to imenovanje kako se sve ne bi prepustilo samovolji predsjednika, ako treba i izmjenom Ustava?

Podsjetimo, tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u izbor predsjednika Vrhovnog suda pokušala je uvesti novu praksu. Na razgovor je pozvala više kandidata, među njima i Ivana Turudića, tada predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, što je izazvalo vrlo negativne reakcije javnosti zbog njegova poznanstva sa Zdravkom Mamićem, s kojim se povezivalo i predsjednicu. Turudić je, na kraju, pod pritiskom javnosti predsjednici poslao otvoreno pismo u kojem ju je izvijestio da odustaje od kandidature. Bivši suradnici Kolinde Grabar-Kitarović, međutim, danas tvrde kako Turudićevo imenovanje zapravo i nije dolazilo u obzir. Turudić se, tvrdi nam jedan savjetnik bivše predsjednice, imenovanju nadao samo zato što mu je iz nekih krugova u HDZ-u, za koje se i inače smatra da imaju velik utjecaj na pravosuđe, rečeno kako bi imao podršku stranke da se tome ne protivi Pantovčak.

>> VIDEO Milanović o imenovanju predsjednika Vrhovnog suda

Video: Zajednica poduzetnika i obrtnika

Predsjednica je, uvjerava naš sugovornik, Turudića pozvala zapravo kako bi ga poštedjela javne blamaže i savjetovala mu da odustane od kandidature jer zapravo ne bi dobio podršku u Saboru čak i kad bi ga predložila. No, Turudić je onda izišao s javnim pismom, a Plenkovićeva Vlada pokrenula izmjene Zakona o sudovima oko kojih se danas vodi spor. A u tom sporu naš je sugovornik na Milanovićevoj strani jer smatra da je pitanje predsjedničkih ovlasti puno važnije od same funkcije predsjednika Vrhovnog suda koji, kaže, i nema previše moći da bi pokrenuo željene promjene u sustavu.

Pa ipak, Milanović je u priči oko imenovanja predsjednika Vrhovnog suda postavio neka vrlo važna pitanja koja su, nažalost, zbog proceduralnih nadmudrivanja pala u drugi plan, a riječ je o potrebi kadrovskog “provjetravanja” ne samo na Vrhovnom sudu nego i na sudovima uopće. Predsjednik je, naime, otpočetka poručivao kako na ovu funkciju namjerava imenovati osobu s osobnim i profesionalnim integritetom, nekog tko će se “usuditi pokrenuti disciplinski postupak protiv neke vucibatine na Vrhovnom sudu”. Iako su ovlasti predsjednika Vrhovnog suda doista ograničene, Milanović je time skrenuo pozornost na zatvorenost Vrhovnog suda i općenito sudačkih krugova kojima je, kako je ovih dana sročio odvjetnik Anto Nobilo, zakon omogućio da postanu zatvorena kasta.

“To je klijentelistički utjecaj. Ono što inače postoji u društvu samo se repliciralo unutar pravosuđa. Moraš biti nečiji da bi napredovao, netko mora biti iza tebe, tvoja grupacija će te postaviti na ovu ili onu funkciju, između grupacija se rade kompromisi, a za lošu percepciju pravosuđa krivi su novinari i odvjetnici”, kazao je Nobilo i nije bio prvi koji upozorava na profesionalno i interesno zatvaranje sudskih i pravosudnih krugova. Na to već dulje vrijeme upozoravaju pravni stručnjaci, među njima i Alan Uzelac, predstojnik Katedre za građansko procesno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta.

On se u svojoj analizi “Pravosuđe u Hrvatskoj 2020. – stanje, uzroci krize i moguće mjere” zauzeo za promjene u sustavu imenovanja sudaca kojima bi se barem petina otvorenih sudačkih mjesta rezervirala za kolateralna imenovanja, odnosno imenovanja izvan kruga karijernih sudaca i sudskih savjetnika, iz redova drugih profesija koje su stekle vanjsku perspektivu na pravne teme, primjerice, odvjetnika, bilježnika, korporativnih pravnika i pravnih znanstvenika. Takvim bi imenovanjima, uvjeren je prof. Uzelac, trebalo ohrabrivati kandidature vrhunskih pravnih profesionalaca i pravnih znanstvenika za imenovanje na sudove raznih rangova, a posebno na više sudove i Vrhovni sud.

Za Večernji list objašnjava kako je taj prijedlog temeljio prije svega na iskustvima drugih zemalja koje su, kaže, shvatile kako je sudskim krugovima potreban “svjež vjetar”. No, takvo provjetravanje se, ističe, prije svega odnosi na imenovanje samih sudaca, dok je predsjednik Vrhovnog suda u specifičnom zakonskom položaju.

– On je, kao vrh sudske vlasti, uključen u kreiranje pravosudnih politika, a dosadašnje inzistiranje da se na tu funkciju imenuju samo osobe koje su već suci Vrhovnog suda mogu se povezati uz loša iskustva iz prošlosti kad je riječ o imenovanjima na koje je utjecala politika – rekao nam je Uzelac, uz napomenu da u današnjim okolnostima to više nije aktualno, a što je potvrđeno i promjenama Zakona o sudovima iz 2018. godine. I ako ne misli da su Milanovićevi stavovi vezani za imenovanje predsjednika Vrhovnog suda potaknuti objavljenim znanstvenim radovima, podržava njegovu namjeru da na čelo Vrhovnog suda predloži osobu koja će pokazati nešto drukčiji stav i mnogo otvoreniji odnos prema općoj i profesionalnoj javnosti. Za to, kaže, postoji više razloga.

– Ta se funkcija u doba Đure Sesse shvaćala kao sindikalna funkcija. Iako predsjednika Vrhovnog suda ne biraju suci, jednom kada je izabran, aktualni je predsjednik jedino pokazivao lojalnost prema svome neposrednom okruženju. Odbacivala se svaka kritika, pa čak i kada je dolazila iz akademskih krugova i bila utemeljena na objektivnim pokazateljima. To je jako štetno – kaže Uzelac.

Ističe pritom kako nije nužno da novi predsjednik bude izvan sudskih krugova. Dapače, smatra kako bi bilo optimalno da za predsjednika Vrhovnog suda bude imenovan sudac, no trenutačno mu se čini da u redovima sudaca nedostaje osoba s velikim osobnim i profesionalnim integritetom koja bi bila voljna krenuti u promjene i koja bi bila spremna za promjene, imala kooperativan stav i iskreno željela otvoriti sudstvo prema potrebama društva u cjelini. Sadašnji je predsjednik, kaže, za to bio najmanje zainteresiran, a čini se da je utjecao i na stvaranje kruga istomišljenika u svome neposrednom okruženju.

Uzelac, naime, i u spomenutoj analizi upozorava kako pravosudne strukture danas izbjegavaju suočavanje s kritičkim stavovima, što dovodi do izbjegavanja dijaloga s općom javnošću, ali i kritičkog preispitivanja vlastitog rada u dijalogu s drugim dijelovima pravne profesije i akademskom zajednicom. Zbog toga se, kaže, pod krinkom potrebe da se razmijene gledišta u razgovoru „sa svojima“ ili „između sebe“, skupovi i savjetovanja pravnih praktičara pretvaraju u interesna okupljanja u kojima se vlastite predrasude predstavljaju kao najbolje prakse, bez kritičkog preispitivanja i komparativne verifikacije. Tako se, upozorava, stvara klima u kojoj se i dobro zamišljene reforme od početka odbacuju, a ako se i pokušaju ostvariti, suočavaju se s opstrukcijom i pasivnim otporom.