Potresi su napravili svoje i već je odavno jasno da će građevinari na području grada Zagreba i nekoliko stradalih županija morati rušiti i neke zgrade koje imaju status zaštićenog dobra, baš kao i zgrade koje se nalaze unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline koje također predstavljaju svojstvo kulturnog dobra. U Zagrebu se neka takva rušenja već i obavljena, i to i na izrazito osjetljivim dijelovima grada kao što je to onaj mali i krajnje simpatični trg na početku Jurjevske ulice koji resi bista Vatroslava Lisinskog, ali i rušenja na više nego atraktivnom i osjetljivom trgu ispred Klovićevih dvora, dakle u najužem središtu Gornjega grada. A o rušenjima na teritoriju Donjeg grada da i ne govorimo. Naravno, sva takva rušenja nisu moguća bez suglasnosti nadležnog tijela Ministarstva kulture i medija, odnosno Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode za područje grada Zagreba. A da bi ta nadležna tijela države, tj. Grada Zagreba, koji si je na području zaštite spomenika kulture i prirode osigurao status jednak onom državnome, najprije treba ishoditi prethodno mišljenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra.
U Ministarstvu kulture i medija ističu da je za teško oštećene zgrade kod kojih je upitna stabilnost konstrukcije u postupku razmatranja njihova uklanjanja potrebno priložiti i arhitektonsku snimku zgrade te izraditi ekspertizu stanja konstrukcije. Odluka o načinu obnove zgrade ili eventualnog uklanjanja donosi se na temelju konzervatorskog vrednovanja zgrade i karaktera oštećenja od potresa.
Na prvi pogled čini se da su zaštićene zgrade u Petrinji, Sisku, Glini, Zagrebu... jako dobro osigurane i da ih nije baš tako lako (s)rušiti. Jer, kao što se vidi iz tvrdnji Ministarstva, prije rušenja treba dostaviti i zahtjevnu dokumentaciju do koje se i ne može doći preko noći. A treba ishoditi i mišljenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra, koje je nekakav vrhunski državni arbitar bez čije se dozvole ne smije rušiti ništa što je pod zaštitom.
A je li to i u praksi tako? Je li Hrvatsko vijeće za kulturna dobra doista moćna institucija koja uspješno brani hrvatsku zaštićenu spomeničku baštinu? I što javnost uopće zna o radu tog prilično tajnovitog Vijeća? Informira li Vijeće javnost o svojim odlukama?
Objavljuje li Ministarstvo kulture i medija na svojim stranicama promptno zapisnike sa sastanaka Vijeća čije su nadležnosti doista od javnog značaja i interesa? I objavljuju li se odluke Vijeća o dozvoli nekog rušenja ili o njegovoj zabrani? O Vijeću se posljednji put u javnosti polemiziralo prije sedam godina kada je došlo do smjene njegova predsjednika, arhitekta Dražena Juračića i vanjskih članova Vijeća koji su se usprotivili prilično grubim intervencijama tadašnjeg šibenskog biskupa na šibenskoj predragocjenoj katedrali sv. Jakova. A smijenila ih je tadašnja ministrica kulture Andrea Zlatar Violić.
Od tog skandala o Hrvatskom vijeću za kulturna dobra nije se moglo čuti gotovo pa ništa. Kao da Vijeće ne postoji. A nije se Vijeće oglasilo ni nakon potresa u Zagrebu i okolne dvije županije, a dobro se zna kakva je velika šteta učinjena na zaštićenoj zagrebačkoj gradskoj cjelini, ali i na brojnim pojedinačnim spomenicima kulture. Još je zvučnija tišina Vijeća nakon najnovijeg, banijskog potresa koji je bio dosta katastrofalniji od onog zagrebačkoga. Šteta. Jer stručnjaci okupljeni u Vijeću mogli su i trebali javnosti iznijeti svoje stavove o zaštiti baštine stradale u potresu. I trebali bi obavještavati tu istu javnost o ama baš svakoj zaštićenoj zgradi za koju su dozvolili rušenje. Jer tko će osim njih donositi obvezna mišljenja o eventualnim rušenjima vrijednih i zaštićenih zgrada. Stoga će u njih ljubopitno gledati i eventualni investitori koji se možda žele i okoristiti potresima i na brzinu, pod parolom rušenja zgrada opasnih za život, trajno i nepovratno izmijeniti izgled starih centara Zagreba, Gline, Petrinje, Siska, Hrvatske Kostajnice... Ima li država snage da se suprotstavi tim snagama koje zasigurno postoje i već djeluju? I ima li tu snagu aktualno Hrvatsko vijeće za kulturna dobra, koje je za mnoge građane potpuna nepoznanica i adresa za koju nikada nisu čuli. I je li ta tajnovitost slučajna?