Fotografija koja je obišla svijet koja prikazuje oca kako drži za ruku svoju umrlu kćer zatrpanu ruševinama ganula je ljude diljem svijeta. Ono što je još najstrašnije jest što je otac Mesut Hancer tješio i hrabrio svoju 15-godišnju kćer Irmak dok je umirala tražeći od nje da se drži i ne gubi nadu jer pomoć je blizu. Koliko je taj otac bio hrabar i kakvu nevjerojatnu snagu ima držeći za ruku svoju kćer znajući da joj nema spasa.
Kada je izdahnula, on je i dalje ostao utučeno sjediti ukočenog lica na ruševinama ne ispuštajući ruku svoje preminule kćeri i ne vjerujući da mu je kći bila tako blizu i umrla, a nije je mogao spasiti jer je bila pritisnuta gomilama svinutog željeza i betona koje je nesretni čovjek golim rukama pokušavao maknuti i na kraju odustao jer je to bilo nemoguće. Kada je shvatio da je neće moći spasiti, pomirio se sa sudbinom i učinio jedino što mu je preostalo, držao za ruku svoju kćer Irmak i bio uz nju do posljednjeg daha. Zabilježeno je tijekom dana i nekoliko spašavanja djece sa sretnim završetkom, no priča Mesuta i Irmak, nažalost, nije imala takav kraj.
Mesut Hancer kao da je otišao sa svojom kćeri, jer kada je shvatio da je umrla, njegovo je lice bilo blijedo i kao da u njemu više nema života te nije mogao prozboriti ni riječi kada su došli novinari i spasilačka ekipa koja je na kraju izvukla beživotno tijelo 15-godišnjakinje. Mesut Hancer je svoju mrtvu kćer držao za ruku sve vrijeme dok su spasioci izvlačili tijelo i samo je ponavljao “neka ti se Bog smiluje. Nema meni života bez tebe. Nema života u meni, otišao je s tobom!”
Ruku svoje kćeri pustio je tek kada su je spasioci morali odnijeti nakon što su njezino beživotno tijelo izvukli iz ruševine. Mnogo je strašnih prizora stiglo iz Turske kao i iz Sirije nakon razornog potresa, ali svakako da će ova fotografija ostati zacementirana u svakoj glavi i srcu čovjeka.
Za kraj nešto osobno. Moram priznati da sam, budući da sam u svojih 30 godina novinarstva gdje sam većinu karijere boravio na raznim ratištima svijeta, a i sam sam kao desetogodišnje dijete prošao krvavi libanonski građanski rat, vidio mnogo tužnih slika i prizora, kako roditelji drže poginulo ili ranjeno dijete, ali me ova fotografija, koju je snimio fotoreporter AFP-a u turskom gradu Kahramanmaraşu gdje je bio epicentar razornog potresa, potpuno shrvala.
VIDEO Pogledajte kako je novi potres magnitude 7.6 stupnjeva po Richteru srušio zgradu u Turskoj
Ovo je toliko strašno da se raspadaš na komadiće samo dok čitaš. Tuga pregolema. I tu mi sad pada na pamet jedan dokumentarni film u kojem je otac koji je izgubio dijete objašnjavao kako niti u jednom jeziku na svijetu ne postoji izraz za roditelje koji izgube dijete . Kad izgubiš oca/majku si siroče, suprugu/supruga udovac/udovica, ali dijete...nema te rijeli jer niti jedna riječ ne može iskazati tu patnju i bol. Ovo je čisti očaj.