Stoji li Zoran Milanović iza pobune u SDP-u?

Bespoštedna rovovska bitka koja mjesecima razdire SDP ne jenjava. Dapače, sukobljene strane koriste sve teže naoružanje i veliko je pitanje tko će na kraju odnijeti pobjedu, ali i može li stranka uopće preživjeti ovakav rat. Davor Bernardić prošlog je tjedna napokon prelomio situaciju i Glavnom odboru predložio suspenziju sa svih stranačkih funkcija Peđe Grbina, Siniše Hajdaša Dončića, Mihaela Zmajlovića i Vedrana Babića. Riječ je o teškom udarcu za četvorku koja zaziva Bernardićevu ostavku i nove izbore za sva tijela stranke, jer im je suspenzija privremeno ukinula i sva prava koja imaju kao članovi stranke pa se na izborima koje traže ne bi mogli kandidirati na stranačke dužnosti.

Sud partije

No suspendirani su odmah pokazali da nemaju namjeru mirovati. Krapinsko-zagorska organizacija reagirala je formalnim zaključkom da oni tu suspenziju ne priznaju i da je Hajdaš-Dončić i dalje njihov predsjednik. Isti postupak slijedi i u organizaciji Zagrebačke županije kojoj je na čelu Zmajlović. Dvije snažne organizacije (krapinsko-zagorski župan jedan je od ukupno dvojice župana koje SDP ima) stranačkom vodstvu tako su poručile da jednostavno ne priznaju “sud partije”. I što sad?

Organizacije koje se otvoreno suprotstave odluci središnjeg tijela u svakoj normalnoj stranci bile bi automatski raspuštene, no može li i hoće li se Bernardić odlučiti na takav potez veliko je pitanje. Naime, Bernardić nije Zoran Milanović, koji bi davno povukao potez sličan onom kada je na Glavnom odboru sa samo jednim glasom više uspio iz stranke izgurati moćnog Slavka Linića. Bernardić gotovo uvijek kalkulira i ne poduzima ništa dok nije sto posto siguran u uspjeh. Tako je bilo i uoči zadnje sjednice Predsjedništva, kojemu je, kažu upućeni, prvo kanio predložiti isključivanje neposlušnika iz stranke, no kada je vidio da to teško može izvesti, odlučio se za varijantu u kojoj je Predsjedništvo zaključilo tek to da su četvorica njegovih članova prekršila stranački statut, što je Glavni odbor poslije pretočio u odluku o suspenziji.

No, dok je za tu odluku mogao računati na potporu svog pokrovitelja Zlatka Komadine i njegov utjecaj u Glavnom odboru, pitanje je hoće li istu potporu u tom tijelu osigurati i ako se odluči na raspuštanje velike i jake organizacije kakva je krapinsko-zagorska. SDP u Zagorju stoji bolje nego u ostatku zemlje, a raspuštanje organizacije za sobom nosi mukotrpan proces njezine ponovne izgradnje, kakav vidimo na splitskom SDP-u, koji se ni nakon dvije godine nije uspio oporaviti, a pitanje je hoće li ikad. Zato je moguće da će šef SDP-a odgoditi bilo kakvo daljnje djelovanje protiv pobunjenih članova, no to bi za stranku značilo još nekoliko mjeseci životarenja i međusobnih prepucavanja putem medija bez konkretnih poteza.

Odluči li se, pak, na raspuštanje, Bernardić riskira “odbijenicu” na Glavnom odboru, a to bi značilo njegov definitivan kraj. S druge strane, uspije li raspustiti neposlušne organizacije, potpuno je izvjesno da će mu se dogoditi odlazak desetaka viđenih SDP-ovaca iz stranke, koji bi onda tražili novi politički put. A to znači i novu konkurenciju za SDP. Ako bi se ta skupina, u ovoj ili onoj varijanti, udružila sa Zoranom Milanovićem, u kojemu Bernardićev krug i sada vidi “mastermind” iza pobune u stranci, ta konkurencija ne bi bila nimalo bezazlena. Pogotovo u situaciji kada dio birača partiji okreće leđa upravo zbog Bernardićeve bezidejnosti.

No, od same činjenice da je SDP duboko podijeljen i da se rješenje za ovu situaciju ni izdaleka ne nazire, poraznija je ona da baš i nije posve jasno oko čega se ti ljudi zapravo prepiru. Jer, osim zahtjeva da Bernardić ode i pokušaja Bernardićeva kruga da pod bilo koju cijenu zadrži utjecaj u stranci, nitko ustvari ne govori o tome što u SDP-u ne valja i što bi stranka ubuduće trebala činiti da bi povratila poljuljano povjerenje birača. Da, Bernardić je doista bio loš izbor, na čelu stranke se, najblaže rečeno, nije dobro snašao i morat će otići. Sada, za šest mjeseci ili nakon euroizbora na kojima može računati na poraz, svejedno je.

Bernardić je medijski potrošen, nitko ga više ne doživljava ozbiljno i ma kakvu strategiju sada smislio, povratka nema. Čak i u očima onih koji SDP smatraju svojom opcijom, on je nepoželjan – SDP-ovi birači stavljaju ga tek na 15. mjesto najpopularnijih političara u Hrvatskoj, a o poziciji koju zauzima popularni “Nitko” može samo sanjati. No, je li Bernardić doista jedini problem koji ta stranka ima i hoće li se njegovim micanjem za SDP otvoriti nove perspektive?

Treba biti pošten pa reći da je SDP kao stranka ispražnjen od bilo kakvog sadržaja godinama prije Bernardića. Jedino što je bilo prepoznatljivo u toj stranci bio je Zoran Milanović, i to ne zbog jasnih politika ili planova za Hrvatsku nego zbog “fajterskog” stava koji je iskazivao u mnogim prigodama i kojim je stekao auru neprijepornog lidera.

Sljedeći je Mišel Jakšić

No takav Milanović u stranci nije trpio prigovore. S neposlušnima se nemilosrdno obračunavao, a organizacije koje mu nisu bile po volji raspuštao je bez previše objašnjavanja. Bernardić je tako, objektivno, preuzeo kadrovski devastiranu i bezidejnu stranku s mnoštvom osobnih animoziteta i svađa. No, preveliko suosjećanje šef SDP-a ipak ne zaslužuje. Umjesto da stranci barem pokuša dati novi duh i ideje, on je nastavio s istom “mi ili oni” politikom za koju, za razliku od Milanovića, nije pokazao ni minimalan talent. Neiskusniji nego što bi po godinama možda i trebao biti, Bernardić je panično krenuo tražiti savjete od bilo koga, od svojih pokrovitelja Komadine i Rajka Ostojića do loših PR-ovaca, od kojih je pokupio nevjerojatne ideje poput slikanja s kiselim kupusom ili pitanja “Di su pare?”

Doduše, da je i imao pametniju medijsku strategiju, novom šefu stranke bilo bi teško. Protiv sebe je u startu imao gotovo cijeli klub zastupnika koje je na liste za Sabor stavio njegov prethodnik i koji bi teško za predsjednika prihvatili bilo koga tko nije iz njihova kruga. Kako mu je ugled u javnosti kopnio, Bernardić im je postao laka meta i zahtjevi za njegovim odlaskom postajali su sve glasniji, a i njegovi pobornici ubrzo su shvatili da izbor šefa SDP-a i nije bio najsretniji. Pa su počeli plasirati najave da će Bernardić svakako otići, “ali ne na ovakav način”. S tom su idejom krenuli i prema Bernardićevim protivnicima nudeći mir, ali s “figom” u džepu. Sredinom veljače dogovoreno je tako primirje koje je osiguralo i da stranačka konvencija u ožujku prođe u relativnom miru, no nedugo nakon toga iz stranke je “nogiran” Mirando Mrsić, jedan od najaktivnijih SDP-ovih zastupnika i autor većine zakonskih prijedloga koje je ta stranka uopće uputila u saborsku proceduru.

Uslijedila je i nova, gotovo nevjerojatna akcija Davora Bernardića koji je najavio da njegova stranka neće dići ruku za Istanbulsku konvenciju bude li uz nju ikakvih ograda. Pritom je zaratio sa svim SDP-u srodnim strankama, optužujući ih da potporom konvenciji pomažu HDZ-u, čime je svoje zastupnike ponovo prisilio na neposluh. U međuvremenu se u stranci pokušavalo zajednički raditi na nekim projektima, no sve je stalo kada su krenuli unutarstranački izbori, kroz koje je Bernardićeva ekipa pokazala velik talent i još veću volju za različite proceduralne muljaže, od manipulacije stranačkom bazom podataka, plaćanja članarina podobnima samo da bi mogli glasovati, tjeranja članova biračkog odbora s izbornog mjesta, učlanjenja bez znanja čitavih staračkih domova i romskih naselja...

Bernardić je u tome uspio zadržati većinu županijskih organizacija, no u svom Zagrebu na čelu SDP-a dobio je Gordana Marasa, koji također zaziva njegov odlazak. U Splitsko-dalmatinskoj županiji pobijedio je Ranko Ostojić, još jedan Bernardićev “neprijatelj”. Izborni inženjering u stranci sa slabašnim predsjednikom ne može osigurati mir. Dapače, izaziva kontraefekt u vidu još jače zaraćenih klanova u svakoj, pa i najmanjoj organizaciji stranke.

Bolje kraj u agoniji, nego agonija bez kraja, kaže stara njemačka poslovica koju bi i u ovom slučaju vjerojatno trebalo poslušati, jer će stranka u protivnom nastaviti proces dugotrajnog i bolnog raspadanja kakav smo imali prilike gledati u nekad moćnom HSLS-u. U tom smislu, kao rješenje se nameću izbori posve novog vodstva, od predsjednika i Predsjedništva do Glavnog odbora stranke. No, čini se kako ljudima iz Bernardićeva kruga ne pada na pamet tek tako prepustiti palicu nekom drugom. Iako je očito da je njihov izbor bio loš i da im je projekt propao, oni u Glavnom odboru imaju 60-postotnu većinu, a sada se može čuti kako su se okrenuli potrazi za novim čelnikom SDP-a. Svjesni da to ne može biti nitko iz njihova, ali ni iz suprotstavljenog klana, spominju mladog koprivničkog gradonačelnika Mišela Jakšića.

Izlaz je mobilizacija

On bi možda i mogao biti prihvatljivo rješenje za sve, no pitanje je zbog čega bi ljudi koji su stali iza jednog propalog projekta uopće dobili priliku za još jedan pokušaj. SDP nasušno treba sasvim novi start i ljude koji će, osim podrške klanova, biti u stanju ponuditi i novu politiku, nešto zbog čega bi i oni i izvan standardnog biračkog tijela te stranke, koje je sve tanje, na izborima odlučili zaokružiti baš SDP. Stranka, doduše, i danas može računati na 18 posto podrške birača koji od nje nisu odustali unatoč svim podjelama i bezidejnosti. Riječ je o “nasljednom” biračkom tijelu, sličnom tijelu kakvo ima HDZ, a koje na biralištima zaokružuje “ustaše” ili “partizane”, vodeći se uglavnom obiteljskim nasljeđem. Međutim, to SDP-u nije dovoljno da bi bio dostojan protivnik najvećem suparniku, posebno ne u situaciji kada se njegovi dojučerašnji saveznici okupljaju u Amsterdamsku koaliciju, a dio birača okrenuo se prema Živom zidu koji, uz sve ostale, povremeno nudi i ideje u kojima neki prepoznaju socijaldemokraciju. A što nudi stranka koja se naziva socijaldemokratskom?

Politički tajnik SDP-a Davorko Vidović otvoreno priznaje da ovakav SDP baš i nema što ponuditi.

– Na žalost, kroz posljednjih 10-ak godina stranka se ispraznila od politike, od sadržaja. Ljudima koji su u javnosti bili prepoznati kao frontmeni fokus je bio na njihovim osobnim interesima, karijerama, pozicijama i to je tako kod jednih, drugih i trećih i ja to vidim kao problem – kaže Vidović, koji je kroz SDP-ove savjete i angažman stručnjaka pokušao iznjedriti novi program stranke, bez uspjeha. Uvjeren je da je za SDP jedini izlaz mobilizirati ljude koji od stranke nisu imali prevelike koristi i kojima bi trebalo biti svejedno tko će od zaraćenih biti zastupnik ili europarlamentarac.

– Naprijed trebaju doći oni koji će najviše pripomoći da se ostvare neke vrijednosti i ciljevi koje mi kao stranka nudimo hrvatskom društvu, da se vidi koliko smo sposobni participirati, a tko će biti predsjednik ili potpredsjednik, manje je važno. Dok se vode rovovske bitke za pozicije, dok se razmišlja tko će koga i na tom se tragu prave savezništva, o politici malo tko razmišlja. Tu se mora pojaviti ili osoba ili grupa ljudi koja će imati nešto artikulirano i jasno, koja će uspjeti da joj počnu vjerovati ljudi – upozorava Vidović.

Priznaje, međutim, kako se u SDP-u takva opcija u ovom trenutku ne vidi, no usprkos svemu, kaže da je optimist jer u stranci ima puno vrlo pozitivnih i krasnih ljudi s velikim kompetencijama. No, činjenica je da takvi ljudi u svim strankama i društvenim strukturama u pravilu ostaju ispod radara jer sprege najčešće rade mediokriteti, koji se okupe i blokiraju svaki napredak. U tom smislu SDP-u ne bi bilo loše da pogleda ono što je postigla naša nogometna reprezentacija. Dakle, oni koji mogu i znaju naprijed, ostali stoj, jer je u protivnom kraj SDP-a sasvim izvjestan.

Račan je SDP doveo na vlast, no njegov rezultat nije bio ni blizu Milanovićevom: