Umjesto straha i zatucanosti, od Karlovca do Vojnića odjekivat će glazba Johanna Sebastiana Bacha

Ja sam ga nazivao plemićem duha, aristokratom i princom gitare, ali još precizniji opis Petrita Çekua dao je svojedobno u Jutarnjem listu Dobroslav Silobrčić, u uvodu sjajnog intervjua s tim izvanrednim mladim glazbenikom:

“Tih, miran čovjek, svjestan svojeg uzvišenog talenta. Izgledom podsjeća na – Isusa.”

Visok, mršav, profinjen, izdužena tijela, prstiju i lica, kao na bizantskim ikonama, Petrit Çeku doista nalikuje Isusu. Çeku nije asket u monaškom smislu te riječi, makar tako izgleda. Kad ga je Silobrčić pitao “jedete li nešto uopće?”, odgovorio mu je: “Jedem. Ali sve to iščezne u mojoj potrazi za – apsolutnim.” Kao da mu vidim vragolanski autoironični smiješak dok to izgovara, dajući do znanja da se šali. Ali, tko god ga je slušao kako svira i kako govori o glazbi, nije uvjeren da je riječ o šali. Uostalom, svaki virtuoz bilo kojeg muzičkog instrumenta dobro zna što je to redovnička disciplina i što je samoća beskonačnih sati rada i pobjeđivanja glazbala i samog sebe.

Kad već spominjemo Isusa, pada mi na pamet i to da će Petrit Çeku za koji mjesec navršiti 33 godine. Ne govorim to da bih ga divinizirao, a još manje da bih mu priželjkivao Isusovu sudbinu. Ali, budući da glazbeni sklad počiva i u brojkama, zanimljiva mi je podudarnost da će se na početku ovog proljeća, 21. ožujka, navršiti 333 godine od rođenja Johanna Sebastiana Bacha. Bach je volio otkrivati i u note utkivati tajne brojeva. A Petrit Çeku će ih 22. ožujka, na svom recitalu u Hrvatskom glazbenom zavodu, razotkrivati. Petritove 33 u Bachove 333, uz šest Bachovih suita za violončelo solo, od kojih svaka ima po šest stavaka, šest puta šest, 36...

U razgovoru koji smo vodili prije nekoliko dana Çeku je govorio o svom pogledu na tu fantastičnu glazbenu cjelinu. Na koncertnoj pozornici bit će još rječitiji. Veliki Çekuov uzor je Ivo Pogorelić koji mi je, nakon jednog čudesnog koncerta u Beču, rekao: “Moje su ruke kandže ptice grabljivice.”

Nisam znao ništa o uzorima Petrita Çekua kada sam ga još kao srednjoškolskog dječaka prvi put slušao u tom istom Hrvatskom glazbenom zavodu, ali sam ga bez oklijevanja nazvao Pogorelićem gitare. Obojica imaju grabežljive prste i misli, grabežljive na svako zrnce onog apsoluta koji traže i nalaze u glazbi. Lijepa je stoga podudarnost, koju također doznajem iz Silobrčićeva razgovora s Çekuom, da njegovo ime Petrit nije albanska inačica imena Petar, nego je to naziv jedne vrste malog orla, sokola ili kopca. “Ptica grabljivica, opasan je i odvažan”, kaže Çeku.

Bachove suite, koje će dan nakon Bachova 333. rođendana prvi put u jednoj večeri sve odsvirati u Zagrebu, nakon što je to do sada učinio samo jednom pred publikom u Splitu, Petrit Çeku već je snimio prije nekoliko godina u Španjolskoj. Ponovit ću što je rekao promovirajući to vrijedno diskografsko izdanje. Govorio je o žrtvi koju predstavlja život s gitarom. Govorio je o svojim velikim učiteljima i uzorima, o profesoru Darku Petrinjaku u čijoj je klasi diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, kao i o violončelistu Valteru Dešpalju koji je, u dosluhu s Petrinjakom, “preveo” za gitarističke prste taj Bachov molitvenik za violončelo solo. Sve je to Petrit Çeku sažeo u ovu jednostavnu rečenicu: “Znate, mi se neprestano natječemo sa savršenstvom.”

Bachovi kliktavi preludiji, poput onog u G-duru kojim će Petrit Çeku započeti koncert u HGZ-u, zamišljene i promišljene allemande i sarabande, otmjeni menueti i gavotte i užurbani mravinjaci nota u završnim stavcima svake suite u ritmu brzog plesa gigue, sve su to duboki temelji našeg postojanja i života u ljudskoj civilizaciji, našeg identiteta, naše kulture, vrijednosti i smisla.

Što stoji nasuprot tome? Ništavnost riječi političara i politikanata, onih koji nisu dostojni da im se ime spomene u ovakvoj jednoj priči. Oni koji se natječu u laganju, manipuliranju, širenju straha i nepovjerenja, u prijetvornosti i podmuklosti, koji jedno govore pred Vučićem i Srbima, drugo pred Trumpom i Poljacima, treće pred Putinom i Rusima, četvrto pred antifašistima i Židovima, peto pred iseljenim Hrvatima. Oni koji fantaziraju o uskraćenim spremnostima i ugroženim domovima, kršćanskom korijenju, habitusima i svetinjama. Oni koji pod plaštom molitve razašilju po crkvama bogohulne političke pamfletiće. Ponovo traje snažna kampanja obesmišljavanja svakog pojma koji biva dotaknut u tim “raspravama” bez želje da se o ičemu argumentirano i smisleno raspravlja.

U tim ružnim agitacijama nema ni ljepote, ni slobode, ni apsoluta. U njihovim je mislima i riječima sve zaprljano i pokvareno. Oni valjaju misli i osjećaje ljudi u blatu, strahu i nepovjerenju. I zato je moja današnja parola Bachom protiv zatucanosti. Dolazi proljeće i Bachov 333. rođendan. Glazbena škola Karlovac tim će povodom ponovo izvesti svake godine sve masovniju akciju populariziranja Bachove glazbe koncertima i programom svih lokalnih radiostanica. U petak 23. ožujka priredit će koncertni maraton Noć glazbe, a u subotu prije podne Kavu s Bachom u ugostiteljskim objektima od Karlovca, preko Duge Rese i Ozlja sve do Vojnića.

A ja već čujem i vidim kako će izgledati večer 22. ožujka u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Dvorana HGZ-a bit će prepuna. Organizator koncerta, Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, vjerojatno će morati odlučiti da rastvori sva krila staklenih vrata i prostor velike dvorane HGZ-a spoji s malom dvoranom. Već čujem i pobožni muk koji će nastati kad Petrit Çeku sjedne, stavi gitaru u krilo, zatvori oči i uroni u tišinu koja je već glazba sama. Prstima lijeve ruke obgrlit će vrat gitare, a ispod prstiju i noktiju desne ruke potom će prostrujati Preludij Prve suite u G-duru. Jednostavna figura koja se ponavlja u postojanom ritmu, tonovi koji slijede jedan za drugim gradeći harmonije, ponirući i uspinjući se, sve do završnog uspona koji svojom jednostavnošću i bistrinom može oduzeti dah i nadahnuti slobodom i ljepotom koja nikog ne isključuje.