Kolumna

Strategija za industriju koje nema

Foto: Tomislav Miletić/Pixsell
Strategija za industriju koje nema
12.09.2014.
u 12:00
Ne tako davno u industriji je radilo 567.000 radnika, sad ih je 200.000.
Pogledaj originalni članak

Prije 24 godine u industriji je radilo 567 tisuća radnika, a sad samo dvjesto tisuća, što je toliko malo da bi svatko tko je na nogama zaslužio ući u strateški dokument države. Zato je i razumljivo što su pojedine grupacije gurale Vladu da ih smjesti među pokretače, iako nikome nije jasno hoće li od toga profitirati.

Prvi je problem strategije što stiže pred kraj mandata pa ima sve šanse da završi u nečijoj ladici, kao i dvadesetak drugih strateških dokumenta donesenih posljednja dva desetljeća. Ljudi od struke kažu da je zadovoljavanje forme osnovna ambicija Vladina dokumenta, on prati neki knjiški model po kojem se takav dokument piše, ali imat će ograničene domete jer se ne zna koliko će novca država usmjeriti u industriju.

Čak i ako se previše ne propituje zašto je država sve učinila da ogoli i proda nekad moćnu Plivu, a sad odjednom farmaceutska industrija sa svega četiri tisuće zaposlenih postaje lokomotiva rasta pa je treba gurati, ostaje pitanje kojim će novcem to učiniti. Našim bi tvrtkama, bez obzira bile one među čuvarima, pokretačima ili otpisanima, država više pomogla kad bi postala jeftina i efikasna. To se, prema podacima o proračunskoj potrošnji, nije dogodilo. Proračun je u minusu većem nego što je trebao biti, a kako je u pripremi nekoliko mjera koje će ga učiniti još ranjivijim, industrija će se i sa strategijom nastaviti osipati.

>>Milanović o dokapitalizaciji: ACI neće dobiti nitko po babi i stričevima

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

Avatar upitnik.pita
upitnik.pita
12:10 12.09.2014.

...nije država prodala Plivu... nego pojedinici koji su za to itekako nagrađeni...

NT
Nikola Turajlić-jaružalo
13:33 12.09.2014.

Nevjerovatno a istinito! Crveni Kmeri hoće Lijepu našu industrijalizirati i tako je vratiti u prošlost, tj. u tamni vilajet od tamnice naroda. Nisu se domicilni Hrvati toliko žrtvovali za svoju neovisnu državu, da bi u njoj kao stoka rintali, već uživali u svojoj postindustrijskoj državi. Zar su se naši osloboditelji i kasnije rukovoditelji džabe toliko naprezali da likvidiraju tvornice i na njihovom mjestu sagrade uslužne centre za zabavu i provod svojih sunarodnika? Istina moglo je biti i gore, jer su svi domicilni Hrvati mogli završiti na poljima, ali na svu sreću ne možemo uzgajati rižu. Medjutim izdržat će i preživjet domicilni Hrvati naše Crvene Kmere i dočekati da naš Mesija Tomo dovrši i postagrarizaciju Lijepe naše, tako da će biti oslobodjeni dosadnog, zamornog i opasnog rada. Radi radne zanimacije moći će domicilni Hrvati ponekada ići se outsorcovati u Danke Deutschland, zar ne?