Neformalni summit EU u rumunjskom gradu Sibiu, koji se održava sutra, trebao je biti onaj trenutak u kojem Europska unija nakon izlaska Velike Britanije ubacuje u novu brzinu i juri naprijed reformirana i bolje uređena nakon ispuštanja balasta zvanog Brexit.
Kad je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u govoru o stanju Unije u rujnu 2017. prvi put iznio ideju održavanja tog posebnog sastanka na vrhu, rekao je da bi "to trebao biti trenutak kada ćemo donijeti odluke za ujedinjeniju, snažniju i demokratskiju Europu".
Zamišljao je da će Sibiu biti ona točka preokreta nakon koje će se Europljani "probuditi u Uniji u kojoj čvrsto stojimo uz sve svoje vrijednosti, u Uniji u kojoj sve države članice bez iznimke poštuju vladavinu prava, u Uniji u kojoj vrijedi pravilo da svi postanu punopravni članovi euro zone, bankarske unije i schengenskog prostora"... U stvarnosti, u Sibiu se sutra neće dogoditi ništa od navedenog.
Istina, bit će usvojena deklaracija s deset zavjeta u kojima se lideri obvezuju da će 27 država članica ostati ujedinjene, braniti sve vrijednosti na kojima je Europska unija sazdana, štititi vladavinu prava i demokraciju, izbjegavati opasnost od podjela EU na istok i zapad ili sjever i jug, i općenito sve probleme rješavati u duhu solidarnosti, uzajamnog poštovanja, razumijevanja i pronalaženja zajedničkog rješenja koje je dobro za sve. Ali, deklaracija s 10 zavjeta - da ne kažemo zapovijedi - previše zvuči kao ponavljanje već utvrđenog, a premalo nudi stvarnog sadržaja i stvarnog novog zamaha. Brexit se, uostalom, još nije ni dogodio, a kad će ne zna se.
Europskim liderima učinila se zgodnom ideja da pobjegnu na jedan dan u Transilvaniju i u domovini imaginarnog grofa Drakule odmore malo od britanskih političara koji su im se napili krvi na priči o Brexitu. Ali, iako britanske premijerke neće biti u Sibiuu, ona je i dalje članica Europskog vijeća i sudionica takvih summita. Njezin nedolazak u Sibiu stvar je pristojnosti (naprosto ne želi smetati), nije stvar gubitka prava koja proizlaze iz, još uvijek, punopravnog članstva u EU.
Glavna poruka deklaracije iz Sibiua bit će zajedništvo, ali u raspravama o budućnosti EU i dalje vlada kakofonija.
Jedni bi EU s više brzina, a tu spada i Macron s idejom manjeg, kompaktnijeg Schengena. Drugi bi EU u kojoj su svi u svemu, a tu je bio i Juncker s idejom da se do Sibiua otvore vrata svima, pa i Hrvatskoj, za brzi ulazak u Schengen i euro. Jedni bi reformirali EU bez promjene temeljnog ugovora, jer znaju koliko je to kompliciran zadatak. Drugi, poput Sebastiana Kurza, ne vide kako se ikakva duboka promjena može napraviti bez mijenjanja ugovora.
Sibiu, dakle, baš i nije cvjetna livada. Ali, sve to ne znači da treba dići ruke od traženja bolje budućnosti za EU. I ne znači da Europljani trebaju biti indiferentni prema EU zato što im se možda sve čini kakofonično.
Posebno ne trebamo dići ruke od Europske unije mi u Hrvatskoj. Jer, Hrvatska kao posljednja država članica primljena u klub tek sustiže ne samo razvijene zapadne članice, nego i države srednje i istočne Europe koje su od EU i njezinih izdašnih fondova izvukle maksimalnu korist prije no što su se nad Uniju nadvili tmurni oblaci krize.
Hrvatska tek hvata zamah u stvaranju vidljive financijske koristi od članstva u EU, ali Hrvatska je postajala, i mora nastaviti postajati, bolja država i bolje društvo i zahvaljujući vrijednostima koje dolaze s članstvom u EU.
Vrijednosti, ne samo financije.
Vrijednosti poput onih na koje i nas, kao i sve Europljane, podsjećaju Macron ili Timmermans kad govore o tome da je domoljublje lijepo, ali je nacionalizam zlo (i da postoji razlika, jer je nacionalizam uvijek u potrazi za neprijateljima i prijezirom prema drugima, dok domoljublje to nije). Ili vrijednosti današnje EU poput jednakosti i ravnopravnosti, na koje je svojevremeno, baš u kontekstu povijesti Hrvatske, podsjetio Manfred Weber u Europskom parlamentu.
Hrvatska povijest, rekao je, pokazuje da ni velike sile poput Mletaka ni carstva poput Austro-ugarskog ili Osmanskog, ni sporazumi moćnih država iza zatvorenih vrata poput Bečkog kongresa, ni naravno fašistički, ali ni komunistički režim, ništa nije tako jamčilo za hrvatsku neovisnost i interes kao demokratska Europa.
Timmermans je socijaldemokratski, Weber je kandidat europskih pučana za novog šefa Komisije, ali uzmite kojeg god od "spitzenkandidata" na ovim europskim izborima i vidjet ćete u njihovu programu nešto što su i vaše vrijednosti. I zato su europski izbori vrijedni vašeg izlaska na birališta.
EU je zamišljena i treba ostati kao zajednica slobodnih naroda, a ne kao neka anacionalna totalitarna superdržava koja će nasilno nametati iz Bruxellesa svoj ljevičarski globalistički svjetonazor. A što se tiče izdašnih EU fondova koje Krasnec apostrofira, Hrvatska kao i sve zemlje ga pune, a do nas je da li ćemo povući više nego što smo uplatili, a s druge važnije strane, ti fondovi kompenziraju što smo potpuno otvorili svoje granice jačim ekonomijama koje od toga imaju deseterostruko više koristi nego što Hrvatska ili neka druga zemlja može povući više nego je uplatila.