Kandidatkinja Amsterdamske koalicije za EU Izbore Diana Topčić-Rosenberg govori o EU izborima, zašto se vratila u Hrvatsku, problemu posvajanja, Brexitu...
Od centra prema lijevo mnoštvo je lista, više manje sličnog programa. Zašto bi birači trebali glasati baš za vas, odnosno vašu listu?
Možda se čini da ima više lista sličnih programa, ali zapravo postoji dosta razlika. Možda se slažemo oko zaštite ljudskih prava i proširenja Eu na susjedne zemlje, ali ostali prioriteti i načini bavljenja izazovima koji se nalaze ispred Hravstke i EU su nam različiti. Ja sam predstavnica GLAS-a, koji je liberalna stranka. Osim što nepokolebivo branimo ljudska prava, mi zagovaramo strateško usmjerenje na ciljani razvoj gospodarstva, smanjenje opterećenja države na poduzetništvo, digitalizaciju javnih usluga kao preduvjeta za smanjenje korupcije, zelenu prometnu povezanost svih dijelova Hrvatske.
Ovo su izbori na kojima se biraju ljudi imenom i prezimenom i voljela bih da birači glasaju za osobe koje su do sada pokazale da mogu postići rezultate, umjesto da biraju iz protesta ili iz poslušnosti. Hrvatska više nema vremena za pogreške ili inat.
Veći dio profesionalnog života proveli ste u Salvadoru, Sudanu, Gruziji. Što ste sve tamo radili?
Mene je Domovinski rat zatekao na mjestu direktorice Ferijalnog saveza Pula, koji je odlukom Vlade postao mjesto za smještaj prognanika. Bila sam vrlo mlada i nepripremljena, kao i svi ostali, na strahote rata i traume koje ostavlja na ljude, ali sam jako brzo učila. Postala sam svjesna da dobra volja i želja za pomoći nije dovoljna ljudima koji su iskusili ogromne gubitke i prošli užasavajuća iskustva,te da oni zaslužuju puno više od eksperimentiranja i suosjećanja. Tako da sam rat provela brinući se za prognanike iz Vukovara, djecu izmještenu iz Slavonskog Broda a kasnije i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine ali i učeći. Bavila sam se povratkom u Zapadnu i Istočnu Slavoniju nakon Bljeska i mirne integracije. To me je oblikovalo i pomoglo mi da se nosim sa brigom za roditelje koji su rat proživjeli u Slavonskom Brodu ali i dijelom kolektivne traume koja je utjecala na sve nas, bez obzira gdje smo se tijekom rata zatekli. Rat, naime, nikako nije normalno stanje jedne nacije.
Kasnije je magisterij s Harvarda otvorio je mnoga vrata i ukinuo „stakleni plafon“ koji je priječio napredovanje u međunarodnim organizacijama, koje su često nama iz Hrvatske i drugih manjih europskih zemalja bile prepreka za neke top pozicije. Postala sam prepoznata kao netko tko uspješno vodi velike razvojne projekte i nevjerojatnu priliku da radim s vrhunskim profesionalcima. U Salvadoru sam vodila veliki projekt obnove područja pogođenih potresom, ali i izgradnju institucija i organizacija civilnog društva. U zemlji koja je iskusila godine civilnih ratova i međunarodnih intervencija, pokolje stanovništva i potpuno uništavanje etničkih identiteta, u kojoj je svatko nosio oružje a automobile ste birali ovisno o top listi otmičara ( birali ste, naravno, najmanje popularne), uspješni projekti su se brojali na prste. Tu mi je prednost bila biti Hrvatica, jer su obožavali nogomet i Šukera ( smije se). Svaki projekt i svaka zemlja su priča za sebe, a njih ima dosta, možda za više intervjua.
A što vas je nakon tog iskustva motiviralo da idete na listu za Bruxelles?
Želim doprinijeti da Hrvatska postane zanimljiva, dinamična, uključiva i inovativna zemlja, u koju se želi investirati i u koju svi žele doći živjeti. To zahtjeva promjene, a naša Vlada je sve samo ne sklona promjenama. Pa kada promjene ne idu iz Banskih dvora, želim raditi na uvođenju standarda koji vrijede u cijeloj Europskoj uniji , pa će vrijediti i u Hrvatskoj. Meni su prioritet djeca , od prava na odrastanje u obitelji, prava na različitost, prava na izvrsno obrazovanje, na dostupne usluge. To su teme kojim se želim baviti u Europskom parlamentu, barem za početak. One vežu jako puno raznih područja, od prometne povezanosti, pravosuđa, obrazovanja, socijalnih i zdravstvenih usluga do gospodarskog oporavka. Trenutno se, na primjer, vodi bitka oko uključivanja borbe protiv siromaštva djece u slijedeće proračunsko razdoblje ja mislim da djeca trebaju biti prioritet fondova Europske unije i želim biti dio te bitke.
Bavite se problemom posvojenja već dugi niz godina. Osnovali ste i udrugu Adopta, a i sami ste usvojili djevojčicu. Kako je došlo do te odluke?
Vidjela sam toliko djece u toliko dijelova svijeta koje sam poželjela posvojiti, ali to nije bilo moguće niti sam ja bila spremna. Odluka o posvojenju je i suprugu i meni bila potpuno prirodna, jedino što je proces trajao, čini mi se, beskrajno dugo. Sve je to prestalo biti bitno onog dana kada nas je naša kćer prvi puta primila za ruku ili kada mi je prvi puta rekla „mama“. I dan danas, kada mi piše poruke na whatsupu i počne s „mama“, srce mi zatreperi i ima potrebu nekome višem biću zahvaljavati što mi je dao priliku biti njenom majkom.
Adopta je nastala kasnije, kao izraz želje da drugi potencijalni posvojitelji ne prolaze taj put toliko sami kako smo ga mi prolazili, da postoji mjesto gdje se može pitati, educirati, dobiti savjet. Danas je to fantastična udruga koje je postala jedini centar expertize u području posvojenja u Hrvatskoj u kojoj svi koji imaju veze s posvojenjem mogu dobiti podršku i stručnu pomoć , a sudjelovali smo i u pisanju udžbenika na fakultetima psihologije u zemljama šire regije. Adopta je rasla i kroz izvanrednu energiju i doprinos čitave hrpe žena i ponekog muškarca i zapravo je nevjerojatno što smo stvorile tijekom godina neprospavanih noći i ludih poslijepodneva. Iz te naše „kuhinjske revolucije“ nastao je zapravo Think Thank na temu posvojenja.
Što je, po vama, ključni problem oko udomljavanja u Hrvatskoj i zbog čega su hrvatske brojke o broju posvojene djece zadnjih godina poražavajuće?
Uh, ovo je velika tema.
Postoji bitna razlika između udomljavanja i posvojenja. Udomiteljstvo je prvenstveno socijalna usluga i trebala bi biti privremena, dok se ne steknu uvjeti da se dijete vrati i biološku obitelj ili se ne posvoji. Međutim, kod nas djeca često dočekaju punoljetnost kod udomitelja, a i domovi za djecu su ponovo prepuni. S druge strane svake godine je sve više zainteresiranih potencijalnih posvojitelja. Problema ima nekoliko, ali što se mene tiče osnovni je nedostatak strategije resornog ministarstva kao i svijesti koliko svaki dan odugovlačenja s odlukom košta određeno dijete.
Ponekad, kada postanem rezignirana, kažem da je problem u tome što ta djeca nisu dio neke interesne skupine i ne glasaju. Da jesu, možda bi bilo drugačije. Meni je stalo jer iza svakog dječjeg lica vidim lice svoje kćeri i ne mogu ostati ravnodušna. Najviše me frustrira što postoje prokušane metode i važeći protokoli a ne koriste se.
Suprug vam je Britanac te ste i sami živjeli godinama u Velikoj Britaniji. Kako ste se uopće odlučili vratiti u Hrvatsku?
Ponekad se suprug i ja pitamo : što nam je to trebalo ( smijeh). Mislim da je najiskreniji odgovor da nas je u tome, kao i u puno drugo odluka, motivirala naša kćer. London je predivan, uzbudljiv, vibrantan grad ali je i jako fluidan. Početkom ekonomske krize 90% naših poznanika i prijatelja se u roku nekoliko mjeseci iselilo iz Londona, a to je značilo i njenih prijatelja. U isto vrijeme, jedva je poznavala baku i djeda, ujaka, bratića, počela je zaboravljati hrvatski jezik. Činilo nam se važno da odrasta, barem djelomično, uz svoju kulturu i stekne onaj naš hrvatski osjećaj obiteljske povezanosti. Željela sam biti bliža roditeljima, dok ih imam. Poslovi kojima smo se bavili su se mogli obavljati s bilo kojeg mjesta na svijetu, jedino ograničenje su bila dva sata dodatnog leta. Ali trebale su nam godine da se prilagodimo životu ovdje. Ponekad se šalimo da suprug treba napisati knjigu: Sva čuđenja Britanca u Hrvatskoj! Mislim da bi se prvi odlomci bavili žigovima, bilježnicima i hrvatskim slijeganjem ramenima.
Slažete li se sa suprugom oko Brexita ili on kao Britanac ima drugačiji pogled na to?
Moj suprug ima duboko poštovanje prema demokraciji, a čini se da je ona najviše na kušnji i u Britainiji ali i u EU. Iako je on bio zagovornik ostanka , jednom kada je 17.2 miliona ljudi glasalo za izlazak Velike Britanije, on čvrsto smatra da je jedini zadatak Vlade bio poštivanje volje birača. Ja, naravno, mislim da je izlaskom Velike Britanije iz EU, Europe manje. Demokracija se drugačije mjeri u Velikoj Britainiji nego kod nas. Na primjer, u Britaniji upravo traje prebrojavanje glasanja na lokalnim izborima. Na jednom glasačkom mjestu je bio potpuno jednak broj glasova za predstavnika konzevativne i laburističke stranke. Kod njih je tradicija toliko dugačka i povjerenje u institucije toliko veliko da im je potpuno normalno da se odluka o tome tko će predstavljati tu zajednicu donese izvlačenjem imena jednog od kandidata – iz kutije ili šešira! Kao liberalki, drago mi je da liberalni demokrati bilježe veliki rast na ovim izborima.
Strahujete li od porasta populizma u EU parlamentu nakon izbora i tko vas u Hrvatskoj od svih kandidata najviše "plaši"?
Populizam nastaje jer postoji otpor postojećih struktura prema promjeni. Ja ne vidim drugi izbor za Hrvatsku osim Europske unije i svaki pokušaj rušenja Europe me plaši. Sigurno je da se Europska unija treba mijenjati da bi bila sposobna odgovoriti na potrebe današnjih i budućih generacija kao i globalnih izazova. Međutim, mislim da bi se svi trebali brinuti oko opcija koje zazivaju kaos a nemaju odgovor na pitanje : što nakon toga?
Konferencija GLAS-a
EU nije obećana zemlja, nego zamka, vražja zamka po kojoj će biti lakše uništiti Europske narode. Alternativa postoji i to je jedina alternativa, a to je Europa suverenih i politički neovisnih država. Sve ostalo je srljanje u đavolsko leglo. Ako želite istinu, onda tu istinu možete naći, još uvijek, na Internetu. Potražite temu "The Coudenhove-Kalergi plan – The genocide of the Peoples of Europe". Služeći se Google-ovom prevodilicom (Google Translate) ili sličnim dostupnim aplikacijama, možete dobiti prilično dobar prevod bilo kojeg članka kroz nekoliko sekundi. Danas Lucifer vlada svijetom, pa tako i EU satrapijom. Ako vama organizirana invazija ("imigrantska kriza") Zapadnog svijeta kršćanske civilizacije ne govori ništa i ne podiže tisuću pitanja u vašim glavurdama, onda vam je i najbolje leći i biti pregaženi, otići u zaborav prošlosti. Ni papa Franjo vam neće u tome pomoći, jer je i on dio te zavjereničke svjetske mafije ("političke, vjerske, kulturne i zapadno-civilizacijske veleizdaje") protiv Kristove Crkve i Civilizacije Zapada. Milosrđe koje on propovijeda nije Božje milosrđe, nego ljudska glupost ili zloba.