Suvremeni desničari nisu reinkarnacija konzervatizma

Popularnost ekstremno desnih opcija radikalizacija je konzervativizma. I njegovo potpuno neshvaćanje.

Od Indije, preko Europe, do Brazila i Amerike, na vlast dolaze stranke koje propagiraju konzervativna uvjerenja kako bi privukli birače, u čemu sve više i uspijevaju. Pored ostalih problema, jedan od velikih je i to što s tradicionalnim shvaćanjem konzervativnog nemaju baš ništa. Nominalno konzervativne stranke dolaze na vlast, ali odbacujući vrijednosti poput tradicije i opreznog skepticizma umjesto toga nudeći karizmatične vođe i protivne stavove.

Konzervatizam nema jednu definiciju, ali široko shvaćajući, on je oprezan, usporava velike promjene (a da ih ne anulira), ističe povijest, baštinu i identitet, te između ekstrema miri dvije strane štiteći demokratske vrijednosti na koje smo, posebice u Europi, naviknuli. S druge strane, moderni “konzervativci” Europe utjelovljeni u liku Viktora Orbana ili Mattea Salvinija, samim personificiranjem pokreta s vrlo odrješitim liderima negiraju odmjerenost i razboritost inherentnu konzervativnom pristupu.

Suvremeni desničari nisu reinkarnacija konzervatizma – sasvim suprotno – sa svojim vrlo agresivnim stajalištima po pitanju rodne ideologije ili ekonomije, oni su samo populisti koji su izvukli opis koji najviše odgovara njihovom željenom profilu.

Ono što ne treba čuditi jest da dobivaju veliku sljedbu, i to sve više među mladim obrazovanim ljudima. Zanos otvorenosti društva zamijenila je politička korektnost i teror manjine nad većinom.

Primjerice, u vrijeme posljednjih predsjedničkih izbora u Americi bilo je nemoguće otvoriti novine i ne čitati o klaunovskom monstrumu koji je izgledan novi predsjednik. 
Sama sam mislila da je nemoguće da dobije izbore čitajuće napise po medijima dok nisam provela u New Yorku neko vrijeme netom prije odluke i nakon razgovora s ljudima shvatila – on će biti novi predsjednik.

Liberalni napuhani mediji iziritirali su i vlastito čitateljstvo minoriziranjem Trumpa, ignorirajući većinu koja je željela promjenu. Tu je greška liberalizma koji se počeo toliko baviti ideološkim postajući sustav koji sam sebe hrani da je svojim nastupom otvorio prostora drugom ekstremu – populističkim stankama.

Generaciji na Zapadu koja je stasala uz uvjerenje da je svijet njihov da bi nakon krize našli posao u krivoj branši od koje ne mogu platiti ni račune dosta je salonskih rasprava. Kod nas je to dala maha i suludim opcijama poput Živog zida koji osim razvodnjene retorike nemaju programa.

Kao antipod šampanjskim socijalistima i salonskim liberalima potreban je razum, a ne poruke distopije i zastrašivanja, na čemu su bazirane ultradesne stranke. Više no ikad potrebna je revitalizacija konzervativizma kao svijetle točke između dva nepomirljiva sustava.