„Pozdrav, vojnici!“ uzviknuo je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prilikom postrojavanja svečane postrojbe Hrvatske vojske njemu u čast prije nekoliko dana u Zagrebu, a taj su njegov čin poštovanja prema Hrvatskoj vojsci, ali i prema hrvatskome jeziku, prenijeli gotovo svi turski (i hrvatski) mediji.
Isticanjem u naslovu činjenicu da je turski predsjednik pozdravio hrvatske vojnike na hrvatskome jeziku htjeli su poručiti kako se poštovanje izražava upravo uporabom (barem ovako, revijalno) jezika domaćina. Ni jedna od tih dviju riječi koje je predsjednik Erdoğan izgovorio nisu turskoga podrijetla iako nam je posredovanjem turskoga jezika (pa i iz njega samoga) došao popriličan arsenal (evo prve!) turskih riječi. Upravo na primjeru riječi arsenal (koja je izvorno arapska) dobro je odmah u početku naglasiti da se turcizmima, odnosno usvojenicama u hrvatskome jeziku turskoga podrijetla smatraju sve one riječi koje su došle ne samo iz turskoga jezika nego i one iz primjerice arapskoga, perzijskoga ili grčkoga, a kako im je turski jezik bio posrednik, tako ih smatramo turcizmima (premda se u novije vrijeme rabi izraz orijentalizam).
Prema nekim istraživanjima, u hrvatskom je jeziku više od 50 posto riječi nehrvatskoga podrijetla! No, budući da nema egzaktnih jezikoslovnih mjerenja, nije moguće utvrditi omjere, pa isto tako ne možemo reći koliki udio (ako već ne njihov broj) zauzimaju – turcizmi. Svidjelo se to nekima ili ne, turcizmi su svuda oko nas. Nema područja djelovanja u kojemu kad-tad ne ustreba kakav izraz koji su nam što silom što milom preuzeli naši pradjedovi bivajući u dodiru s Osmanlijama (u nekim krajevima današnje Hrvatske gotovo i 500 godina).
Obično se turcizmi u jezikoslovnoj teoriji dijele na tri skupine: u prvoj su manje-više potpuno usvojene riječi za koje nema domaćih zamjena. Primjeri za to su riječi: badem, bakar, boja, čamac, čarapa, čekić, deva, duhan, jastuk, jogurt, katran, kavez, kula, kundak, kutija, majmun, pamuk, rakija, sat, sačma, sezam, šal, šator, šećer, tavan, top, tulipan i brojne druge. Za neke od tih riječi postoje doduše i domaći izrazi ili pak izrazi iz nekih drugih jezika, ali to su uglavnom stilski obojene riječi, a turcizmi su – stilski neutralni! Uostalom, kažemo li za sat ura, posegnuli smo za germanizmom, a dobnjak je regionalna zastarjelica. Isto je i ako za šećer kažemo slador ili za boju riječ mast (izraz „premazan svim mastima“ govori kako je u okamenjenom izrazu davno mast bio hrvatski izraz za turcizam boja). U nekim hrvatskim dijalektima za čarapu bi se reklo bičva ili bječva, za majmuna opica, mojemuča ili jopec, za duhan tabak, za čamac čun ili barka, za badem bajam ili za džep špag, no kad govorimo o riječima hrvatskoga standardnog jezika, onda nam gore navedeni turcizmi imaju prednost.
Drugoj skupini pripadaju turcizmi kojima se imenuju razne pojavnosti iz orijentalnoga ili islamskoga svijeta, kao što su: alva, baklava, ćevap, fes, džamija, hodža, imam, sarma, sevdalinka. I te riječi pripadaju hrvatskomu standardnom jeziku jer njima imenujemo stvari i pojave koje te riječi označuju.
Treća skupina turcizama su oni koji se upotrebljavaju kako bi se stilski određeni izraz posebno istaknuo, kao primjerice barjak umjesto zastave, sevdah umjesto ljubavi, merak umjesto užitka, dušman umjesto neprijatelja i slično.
Prosječnoga govornika hrvatskoga jezika sasvim će lako iznenaditi da su turskoga (arapskoga, perzijskoga) podrijetla i ove hrvatske riječi: melem, balvan, kat, sanduk, tambura, tamaniti, tava, kesten, sandale, torba, šamar, šuga, tabor, timariti, tamaniti, kubura, kopča, kopile, šakal (čagalj), lakrdija i dud.
>>"Pozivamo novu Vladu na potrebu ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika"
>>'Poslodavac koji se na engleskom obraća radniku krši naš Ustav'
Naslov dezimformira i tipičan je primjer novinarskog izokretanja činjenica. Pa u samom se članku tvrdi da 50 posto riječi - NIJE HRVATSKOG PODRIJETLA, no to ne znači da nisu hrvatske, odn. da ne pripradaju hrvatskom jeziku. Inače ne bi bile u rječniku hrvatskog jezika.