Sve je toplije, a zbog toga poskupljuju voda, hrana, struja 
i sve su veće 
šanse za rat

Nije Donald Trump jedini koji ne smatra prioritetom borbu protiv globalnog zagrijavanja. I ruski je predsjednik Vladimir Putin ranije ove godine isticao da čovjek nije odgovoran za klimatske promjene. U odnosu na Trumpovo povlačenje iz Pariškog sporazuma, to je relativno mala vijest. No, u svakom slučaju, obje države imaju velik utjecaj na količinu stakleničkih plinova.

– Što se Pariškog sporazuma tiče, on nije ni približno ambiciozan, i što se tiče hitnosti postupanja i što se tiče obveze sudjelovanja, da bi njegovo poštivanje osiguralo zaustavljanje porasta globalne temperature na maksimalnih dva Celzijeva stupnja. Riječ je o povećanju globalne temperature kojoj će se čovječanstvo moći prilagoditi, uz velike gubitke i ulaganje. Ipak, odstupanje od sporazuma jedne od zemalja koja spada među najveće emitere stakleničkih plinova sigurno ne daje nadu da će se u budućnosti, ili bolje reći na vrijeme, ograničiti emisije stakleničkih plinova, a time i posljedice koje ćemo morati trpjeti.

Ublažavanje klimatskih promjena odgovornost je koju dijele sve zemlje svijeta i, s obzirom na to da je riječ o globalnoj krizi, sudjelovanje svih zemalja nužan je uvjet za ostvarenje ciljeva. U protivnom posljedice klimatskih promjena u nekom će trenutku onemogućiti daljnju prilagodbu postojećeg društvenog i ekonomskog sustava, posebice kada su u pitanju siromašnije zemlje koje su, nije naodmet dodati, u mnogo manjoj mjeri pridonijele trenutačnom globalnom zagrijavanju, što naravno ne znači da nemaju odgovornost razvijati se na održiv način – upućuje nas sociologinja dr. sc. Jelena Puđak, znanstvena suradnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. U dublji kontekst Pariškog sporazuma uveo nas je dr. sc. Mladen Domazet s Instituta za političku ekologiju.

– Pariški sporazum doista jest nešto jedinstveno u povijesti jer nikada nijedan dogovor nije okupio toliki broj zemalja, njih više od 190 u ovom slučaju. No, treba vidjeti i način, odnosno motivaciju, na temelju kojeg je on sklopljen. Bio je to također način da veliki, pri tome mislim i na globalne banke, prošire svoj utjecaj na manje i slabije, a klimatskim promjenama najugroženije države. Dok su se velike države bavile okolišem u svojim granicama, istodobno su od tih manjih entiteta uz određene ustupke stvarale oaze u kojima je i dalje bilo moguće funkcionirati kao do sada, dakle plasirati i dalje isti proizvod nepovoljan za okoliš. Isto tako, nikada nije bilo realno očekivati da će Pariški sporazum donijeti trenutačne rezultate. Njegova je najveća vrijednost bila bolje praćenje porasta udjela stakleničkih plinova kako bi se u perspektivi možda nešto vezano za to i poduzelo. Izlaskom Amerike gotovo nestaje smisao tog sporazuma i teško je vjerovati da će se postići nekakav drugi, čak i u nekom drugom području – kaže dr. Domazet. Odgovor zašto bi ruski predsjednik zauzeo takvo stajalište možda leži u tome što je ispod dvije trećine površine Rusije – permafrost. Motivacija bi, jednostavno, mogla biti profit.

– Može se, doista, govoriti da će globalno zagrijavanje, klimatske promjene i njihove posljedice donijeti ne samo štete i nevolje, nego i profite. Možda zvuči čudno, ali hipoteza stoji – misli prof. dr. sc. Vladimir Lay, sociolog i politolog, koautor knjige “Kap preko ruba čaše”, koji je naveo i nekoliko mogućih načina da se dođe do takvih dobiti.

Zemljo, otvori se!

– Sve ono što je danas na planetu pod dubokim ledom u nekim će područjima otapanjem leda i ledenjaka postati dostupnije. Iako je mnogo toga dragocjenog iz utrobe Zemlje već izvučeno, ima toga još. Također, one infrastrukture koje su danas u uvjetima uragana i obilnih, zastrašujućih padalina u kratko vrijeme postale neadekvatne, premale, preuske, trebat će ponovno izgraditi, proširiti, utvrditi. Uzmimo samo kanalizacije, brane, vodovode... Biznis će i tu naći profit. Zatim, uzgoj određenih kultura koji u hladnijim predjelima nije bio moguć s vremenom će se pomicati na sjever. U Jadran je s juga ušlo već više od 120 novih vrsta riba jer se toplina mora pomiče na sjever. U Zagrebu, a možda i u Berlinu uzgajat će se naranče i limun na plantažama i druge slične kulture – ističe dr. Lay. Govorimo li o Sibiru u kontekstu spomenutih Putinovih izjava, brojke su i više nego zanimljive. Tamo se nalazi samo nešto ispod 80 posto ruskih naftnih rezervi, oko 85 posto prirodnog plina, 80 posto ugljena, plemenitih metala i dijamanata. Otopi li se permafrost, to bi uvelike moglo olakšati istraživanja tih očito golemih resursa. Također je sasvim sigurno da Rusija nije jedina kojoj bi se takva mogućnost otvorila. Već je nekoliko godina zanimljiva medijska priča o istraživanjima na Arktiku, slična bi storija mogla puniti novinske stupce samo što bi Arktik mogla zamijeniti, primjerice, Aljaska.

– Svi kontinentalni dijelovi planeta, sve regije i dijelovi država, da spomenemo samo sjeverni dio Rusije – od europskog dijela do Urala, Dalekog istoka, sjevernog Sibira i sjeverne dijelove Aljaske, “profitirali” bi tako da bi sva rudna bogatstva koja su sada u tlu pokrivenom debelim ledom na neki način postala tehnički, odnosno ekonomski dostupnija ili vrlo dostupna. Blaga koja će otapanjem ili stanjivanjem ledenog pokrova postati dostupnija (za koliko vremena jasno je samo istraživačima leda) bit će ekonomska dobit i razvojna dobrobit zemalja na čijem će se tlu to dogoditi. Rusija u tome smislu doista ima najveći teritorij – kaže dr. Lay. Međutim, svaka medalja ima i drugu stranu.

– Razmišljati na tako uskogrudan način u najmanju je ruku nerazborito, da ne koristim neki teži izraz. Nikakav profit ne može kompenzirati negativne učinke koje globalno zagrijavanje donosi. Smanjenje njegova utjecaja nije nešto na što može utjecati jedna zemlja, pa taman bila velika poput Rusije, ili dogovor nekoliko zemalja. Učinci su globalni, a posljednjih godina vidimo i koliko izravni mogu biti. Područja u kojima su do jučer bila elitna ljetovališta pometena su uraganom ili poplavljena, a izgledno je da bi se uskoro nešto slično moglo dogoditi na istom mjestu ili drugdje. No najdramatičniji su rezultat klimatskih promjena migracije. Trogodišnja suša u Siriji donijela je migraciju stanovništva sa sela u gradove i prouzročila takve napetosti koje su stvorile plodno tlo za rat. Današnji iznimno brzi tok informacija daje tako pogođenu stanovništvu uvid u druga područja u kojima je bolje i njegov će se jači dio, dakle muškarci, boriti da u takav svijet uđe. To je pravi razlog zašto je pritisak migranata, a daleko ih je više nego što se objavljuje, na Europu tako snažan. I opet je razlog tome jednostavan, međunarodno pravo priznaje kao izbjeglice samo one čiji je odlazak uvjetovan ratnim djelovanjima, a oni koji bježe pred nepogodom nisu migranti za međunarodno pravo. Vidjet ćemo kako će zbog klimatskih promjena nestajati države, što će donijeti nove sukobe i ratove, i to one za preživljavanje. Jasno je da će biti onih koji će profitirati i onih koji će i u takvoj situaciji nastojati održati sadašnji sustav vrijednosti. Klimatske promjene ne mogu donijeti promjenu u tom smislu, to mogu ljudi koji bi zbog svega mogli shvatiti da doista nije važno je li netko u životu zaradio za skup automobil ili vilu – kaže dr. Domazet.

Promjena društvenog ili ekonomskog uređenja, prema njemu, leži u promjeni sustava vrijednosti. Države sam po sebi neće promijeniti svoje sustave jer u tim sustavima, realno, ne dominira većina, nego politika koju provodi elita.

Bit će burno

– Cijeli planet Zemlja, svi njezini dijelovi, imat će od daljnjeg porasta globalnog zagrijavanja i njime prouzročenih klimatskih promjena sve veće štete na svim sustavima obitavanja, prometovanja, proizvodnje hrane i produkcije uopće. Ekstremne vremenske pojave – suše, poplave, snažni uragani – bit će učestalije, a njihova razaračka snaga i opseg razaranja usporedo će rasti. Bit će opako ugrožena naselja, gradovi, posebno priobalni, i regije. Bit će napadnuti i destruirani i imovina i ljudski životi. Postojeći sustavi – nasipi, kanalizacije, umjetne brane, primjerice, kod hidrocentrala postat će neadekvatni, premali, preuski i bit će “pregaženi”. Kada je 2005., dakle prije 12 godina, golem 8-metarski plimni val iz smjera mora udario na New Orleans, većem dijelu ovog lijepog grada nije bilo spasa – podsjeća nas dr. Lay. Klimatske promjene mogle bi nas dovesti i do nešto drukčijih promjena. Nije nemoguće da vidimo i neka nova društvena uređenja, odnosno da se postojeći sustavi prilagode novoj situaciji.

– Globalno zagrijavanje, tj. klimatske promjene, nastave li ovim tempom, (s)rušit će produkcijske, prometne i infrastrukturne tehnologije te sustave kakvi su danas “mainstream”. One donose probleme za organizaciju opstanka u mnogim državama. Kada primjerice voda preplavi Zadar, a javni sustav postane bar nakratko nemoćan dok je velik broj ljudi u nevolji, ta država, pojednostavljeno, ne valja. Uzmete li u obzir sve požare i poplave koji su ove godine zabilježeni u Dalmaciji pa još i još toga idućih godina, shvatit ćete da će društveno-ekonomske mijene biti logična pojava. Bit će burno. Koliko i kako? Vidjet ćemo. I u nas i u svijetu. S ovog planeta ionako nemamo kamo uteći – misli dr. Lay. Na kraju, gdje smo u cijeloj priči vezanoj za globalno zagrijavanje mi u Hrvatskoj?

– Klimatski ekstremi, koji će prema procjenama znanstvenika biti sve učestaliji i sve snažniji, imat će daljnji negativan efekt na gospodarstvo u Hrvatskoj. Ovdje nije riječ samo o neposrednom trošku evakuacije, saniranja šteta ili isplate naknada zbog vremenskih nepogoda poput suša i poplava, nego i o neposrednim troškovima poput porasta cijena hrane i vode, ali i struje, posebice zbog novih troškova energetskog sektora ako se emisije stakleničkih plinova iz naših elektrana ne smanje i ako se ne poveća udio energije iz obnovljivih izvora ili ne ojača infrastruktura za prilagodbu. U zemlji poput naše u kojoj nezaposlenost i dalje raste i udio siromašnog stanovništva vrlo je visok, navedeni troškovi mogu samo značiti pad standarda i kvalitete života, a time i daljnji odljev radno aktivnog stanovništva. Sigurno postoji mnogo toga što možemo učiniti i sami, od uvođenja uobičajenih praksi smanjenja individualne potrošnje, ukupne potrošnje u kućanstvu i osobnom transportu pa do jačanja individualnih kapaciteta prilagodbe, poput uzgoja dijela vlastite hrane i jačanja financijske neovisnosti. Počnu li se ovakve promjene uvoditi na razini države, one bi mogle znatno utjecati na poboljšanje kvalitete života. Akcije ublažavanja klimatskih promjena na nacionalnoj razini i akcije jačanja otpornosti često idu ruku pod ruku te je tim smislenije da se one počnu provoditi – kaže dr. Jelena Puđak.