Sve što mi je tata pričao o svojim tornjacima prepoznajem u Thoru

Nikad ne reci nikad, uvjerila se u to i Zagrepčanka G. V. kad je nakon rastanka sa svojim 15-godišnjim psom rekla da više nikad neće imati psa. Kaže, nekako su se suprug i ona složili oko toga, ali nisu baš dugo izdržali.

– Počela sam razmišljati o novom ljubimcu kad je suprug završio u bolnici, a kći i sin nisu bili kod kuće. Mislila sam kako bi bilo dobro da imam psa koji bi me čuvao – prisjeća se. Kad se suprug već vratio iz bolnice, kći je ugledala jednu objavu o napuštenom psu. Pronađen je u Slavoniji, u to vrijeme bio je već na privremenom smještaju u Zagrebu. Na fotkama im je izgledao kao malo veća pudlica, priča nam G. V. Zvao se Thor, a kad ga je suprug vidio odmah je nazvao volonterku Ivanu.

– Kad su ga doveli k nama tek tada sam shvatila da je Thor zapravo puno veći pas. No, nije bilo šanse da se predomislim zbog toga. Odmah prvi dan ušao je u kuću i našao svoje mjesto. Kako živimo u kući s dvorištem puno je vani, ali u kući je kad god to poželi – govori nam ta Zagrepčanka. Dodaje da je Thor bio malo preplašen prvih dana, ali se vrlo brzo snašao i pokazao koliko je divan pas, snažan, a opet umiljat. Posebno ističe njegov predivan karakter.

– Thor prati pogledom sve što mi radimo, razumije sve, a posebno je zahvalan. Prati i sve koji dođu k nama. Nježan je s djecom, vidi se to u načinu na koji pazi na kći moje sestre, djevojčicu s posebnim potrebama. Pazi na nju i na njezinu kujicu koja je inače terapijski pas, samo je u mirovini – opisuje nam. Dodaje i kako je suprug najzaslužniji za to što je Thor njihov, priznaje da se sama vjerojatno nikada ne bi usudila brinuti se o tako velikom psu.

– Moj tata je porijeklom iz BiH, sjećam se iz priča da su uz njega uvijek bila ovakva dva psa kao što je Thor, dva tornjaka. Baš sve što mi je pričao prepoznajem u Thoru. To je pas koji zaslužuje poštovanje – govori i dodaje da su jako sretni što su mu pružili dom. Nikad nisu imali nikakvih problema s njim, potpuno je socijaliziran i šetnje s njim pravi su užitak. Posebno joj je drago što svima mogu pokazati kako pas koji pobjeđuje i u borbi s vukovima može biti pravi obiteljski pas.

Kako je Thor završio na polju između Ernestinova i Laslova nikad nije otkriveno, kao ni tko ga je ostavio. Bio je uz brzu prometnicu mjesec dana, čuvao se automobila i bježao od ljudi, ali je ipak prilazio kad su mu donosili hranu. Jedna od volonterki koja se o njemu brinula kaže kako mu je u jednoj napuštenoj kući u blizini netko ostavio krevetić i kantu punu hrane. Ne znaju je li to bio njegov bivši vlasnik ili netko tko ga je ugledao i tako mu barem malo pokušao pomoći. Od prvog dana kad je stigao na privremeni smještaj Thor je pokazao svoju dobroćudnost, slagao se sa svim životinjama s kojima je dijelio životni prostor.

– U njegovu spašavanju sudjelovalo je puno ljudi, volonterka koja ga je dovela na prvi privremeni smještaj doslovno ga je unijela u auto koliko se bojao. Nije znao jesti iz zdjelice, na pruženu ruku očekivao je udarac, a imao je i ozljedu noge koja je krivo zarasla. Bojao se ljudi, osobito muškaraca koji su imali nešto u rukama. Malo po malo počeo je vjerovati ljudima – kaže Ivana, jedna od volonterki koja je u svemu sudjelovala.

U svom zagrebačkom domu Thor uživa već nekoliko godina. I to zasluženo, jer u njega je donio mir, radost i ljubav. A obitelj koja ga je udomila odnedavno ima još jednog udomljenog člana, kujicu koja je spašena nakon potresa na Baniji. I nju je Thor prihvatio bez problema i s jednakom je predanošću čuva. Jednostavno je poseban, kažu njegovi udomitelji. Naravno, ni jednom nisu požalili što je stigao k njima. Voljeli bi, kaže nam G. V., da ljudi češće otvore vrata svog doma i prihvate napuštene pse. I dožive ovakvu zahvalnost kakvu Thor pruža njima.