Svijet bi procvao kad bi zapad mogao biti osuđen i razoružan

Andre Vltchek stvorio je zapanjujuće svjedočanstvo o suvremenom svijetu, ne sagledavajući ga kroz iskrivljenu prizmu sile i privilegija, nego živeći s bezbrojnim žrtvama. On također nije promašio trag bolne – a pogotovo za Zapad sramotne – stvarnosti njegovih povijesnih korijena”, napisao je o romanopiscu, autoru filmova i istraživačkom novinaru Andreu Vltcheku jedan od najvećih intelektualaca današnjice Noam Chomsky. Njih dvojica supotpisali su knjigu “O zapadnjačkom terorizmu”, nedavno objavljenu i u nas, koja je izazvala burne reakcije mnogih zbog kontroverznih stavova o Zapadu dvojice Amerikanaca, jednog rođenog a drugog naturaliziranog, obojice zanimljivih korijena jer je Chomsky porijeklom ruski Židov, a Andre Vltchek češko-rusko-azijskih korijena. Chomsky ističe kako izvanredan opseg istraživanja Andrea Vltcheka ilustriraju već i “naslovi njegovih glavnih knjiga Western terror: From Potosi to Baghdad, te Exile (Progonstvo), knjiga intervjua s najvećim indonezijskim romanopiscem Pramoedyaom, koga je veći dio života ubojica Suharto držao u kućnom pritvoru”. Andre Vltchek, koji je izvještavao iz niza ratnih zona od BiH i Peruua do Šri Lanke, DR Konga i Istočnog Timora, sebe naziva borcem protiv Zapada i njegovog “fašističkog režima”. Nakon što je godinama živio u Latinskoj Americi i Oceaniji, preselio je u istočnu Aziju i Afriku, trenutačno živi u Indoneziji gdje smo ga i pronašli.

:: Zašto se dogodila Ukrajina? Tko je počeo pobunu i zašto?

Europska unija potrošila je milijarde dolara da destabilizira legitimnu ukrajinsku vladu. Janukovič nije bio predsjednik nekakve lijeve ili proruske vlada. To je bila umjerena prozapadna vlada političkog centra. Ali Europska unija se, kao uvijek, pojavila sa zahtjevima u stilu mafije. U osnovi tražila je pristup ukrajinskoj teškoj industriji i rudarskom sektoru, u zamjenu za... ništa. Ugovor koji je EU nudila Ukrajini nije uključivao pravo Ukrajinaca na rad u EU, čak ni putovanje kroz Europsku uniju bez vize. To bi bila totalna pljačka, i predsjednik jednostavno nije mogao potpisati komad papira u kojem će dopustiti EU banditima da opljačkaju njegovu zemlju. Jednom kad je odbio, zapadni je režim pokrenuo mašineriju i počeo naoružavati i financirati najekstremnije elemente ukrajinskog društva: fašiste, nezaposlene i frustrirane ljude, obične kriminalce, pomahnitale nogometne navijače. Platili su ih da odu na Majdan. Zapad je primijenio isti pristup kao u Venezueli, Tajlandu, Zimbabveu i mnogim drugim zemljama.

>>Svi se zgražaju zbog žrtava komunizma, a nije ih briga za 50 milijuna žrtava neokolonijalizma

:: Što će se, na duge staze, dogoditi s Rusijom. Hoće li se fokusirati na Kinu umjesto na Zapad?

Nadam se da će se Rusija fokusirati na Kinu i mnogi se ljudi diljem svijeta nadaju da će biti tako. Obje su zemlje vrlo miroljubive, i obje je, opet i opet, napadao Zapad. Obje su zainteresirane za unapređivanje alternativnog političkog i ekonomskog sustava. Kina i Rusija su prirodni saveznici. One već sad snažno surađuju što je ključno za opstanak čovječanstva. Jedino koalicija Kine, Rusije i Latinske Amerike može zaštititi svijet od sjevernoameričkog i europskog fašizma.

:: Što mislite o kineskom poretku koji je specifična mješavina komunizma i kapitalizma? Vjerujete li kako postoji mogućnost da Kina napadne neke svoje susjede, na primjer Japan?

Zašto bi Kina napala Japan? U suvremenoj povijesti Kina nije napala nikoga osim što je poduzela kratku kaznenu ekskurziju na Vijetnam 1979., što je vjerojatno bila pogreška, ali ne takva da bi je se moglo kvalificirati kao rat ili genocid. Japan je upravo ugostio nekoliko zračnih i vojnih baza Sjedinjenih Država na svom teritoriju, većinu na Okinawi. Ekstremno desni japanski premijer Shinzo Abe provocira Kinu, nemilosrdno. Sjedinjene Države guraju svoje države­ klijente, poput Filipina, u sukob s Kinom. Pa će, kao što je to u najboljoj tradiciji zapadnjačke propagande, zemlje koje su zapravo žrtve proglasiti za agresore.... ili u najmanju ruku ”potencijalne agresore”... “Socijalizam kineskog tipa” definitivno je iznimno efikasan. Uspio je stotine milijuna ljudi izvući iz siromaštva, istovremeno izgrađujući ekološku infrastrukturu. Kina je također na putu da ponovno uvede mnoge socijalne politike: medicinsku skrb za sve, besplatno obrazovanje, subvencionirano stanovanje i javni prijevoz, a stavlja i ogroman naglasak na umjetnost. Sve to već i sad postoji u Kini, u određenoj mjeri, ali bit će i znatno prisutnije kad se implementiraju spomenute socijalne mjere. Tako se, na potpuni užas zapadnog režima, Kina pojavljuje kao iznimno uspješna socijalistička zemlja. Socijalistički “kineski način”.

:: Trebaju li zemlje koje su u problemima rješavati svoje unutrašnje probleme same ili treba intervenirati međunarodna zajednica? Na primjer, je li napad na Gadafija bio neophodan?

Napad na Libiju bio je samo još jedan teroristički akt zapadnog režima. Ali, to nije iznenađujuće, veći dio Afrike destabilizirale su Sjedinjene Države, Velika Britanija, a sve češće i Francuska. Od Malija do Somalije, od Ugande do Demokratske Republike Kongo. Da, međunarodna bi zajednica trebala intervenirati kad god zapadnjački terorizam uništava nezavisnost jedne zemlje za drugom. Hitno je potrebna međunarodna konferencija o tome kako se oduprijeti europskim i sjevernoameričkim napadima protiv slobodnog svijeta i nezavisnih zemalja. U stvari, gotovo da nema problema s kojima se svijet danas suočava, osim onih koje stvara Zapad. Kad bi Zapad mogao biti osuđen i razoružan (poput nacističke Njemačke i Japana, nakon 2. svjetskog rata, na osnovu zločina protiv čovječanstva), svijet bi procvao u miru, skladu i napretku.

:: Nije li namjera Zapada da sruši Assada zapravo hipokrizija? Assad je sekularni diktator koji štiti prava manjina, dok Zapad podržava režim u Saudijskoj Arabiji gdje su, primjerice, ženska prava iznimno ugrožena?

Prije svega, Assad nije ‘diktator’ ništa više nego kicoši u Europskoj uniji i SAD­u, zemljama koje se inate i nemaju nikakvog poštovanja za demokracije diljem svijeta. Jedini Assadov ‘karnalni grijeh’ je što je nacionalist i što ne želi u potpunosti predati svoju zemlju interesima Zapada. Prirodno, zapadni saveznici u tom dijelu svijeta, kao što ste spomenuli, uključuju takve rastrojene zemlje kao što je

Saudijska Arabija, ali također i Bahrein i Katar. Kraljevina Saudijska Arabija (KSA) i Katar šire fundamentalističke religije podučavajući ih širom regije, i u ime Zapada bacaju ljagu na šijite i socijalno orijentirane muslimanske pokrete.

:: Kao što ste mi rekli, bez obzira što radili, bilo da pišete romane ili istraživačke reportaže, bilo da predajete na sveučilištima ili radite nešto treće... kad kažete revolucija mislite na borbu protiv fašističkog svjetskog poretka. Zašto mislite da svijetom vlada fašistički poredak?

Svijetom vlada zapadni režim koji je fundamentalna globalna diktatura više nego što uopće možete zamisliti. Taj režim ne tolerira nikakvo neslaganje. On zahtijeva apsolutnu poslušnost, a ne tek malo discipline!

Deseci milijuna ljudi izgubili su živote samo zato jer se njihove demokratski izabrane vlasti nisu sviđale Zapadu. Ili zato jer su srušili despotskog pro­zapadnjačkog diktatora. Ili zato jer su se borili protiv kolonijalnog despotizma... Ne mogu ovdje navesti sve zemlje u kojima su se događale takve stvari, samo za drugu polovicu 20. stoljeća to bi zauzelo cijelu stranicu, ali dopustite mi da spomenem samo nekoliko primjera: Brazil, Čile, Argentina, Urugvaj, Paragvaj, Panama, Gvatemala, Nikaragva, Dominikanska Republika, Grenada, Kongo, Alžir, skoro cijeli Bliski istok, Iran, Irak, Afganistan... tu spada i dijeljenje indijskog potkontinenta, i izazivanje vojnog puča u Indoneziji (više od tri milijuna mrtvih), te temeljito uništenje cijele Indokine...

Zapad zahtijeva apsolutnu poslušnost, ne sa samo pola srca, što je sadistički. Zapad tretira ostatak svijeta kao grupu djece bez mozga u Srednjem vijeku. Nadzire cijeli planet i udara tamo gdje njegovi interesi nisu u potpunosti zadovoljeni. Milijun mrtvih? Koga briga. “Rezerviramo si pravo da bombardiramo te crnce”, volio je reći Lloyd George. Ili: “Čvrsto se zauzimam u korist korištenja otrovnog plina protiv neciviliziranih plemena”, izjava je koju sam posudio iz leksikona dobitnika Nobelove nagrade, Winstona Churchilla.

Radio sam i živio na svim kontinentima na ovom planetu, a to što sam vidio ogavno je. Najgora je bespomoćnost, činjenica da Zapad ima apsolutni imunitet. Samo je jedno pitanje danas na Zemlji koje mora biti riješeno: kako spriječiti Europu i Sjedinjene Države da nastave kontrolirati planet. Zapadnjačka kultura je bolest. Gustav Jung je mnogo pisao o tome nakon Drugog svjetskog rata, i nije mislio samo na holokaust, nego na kompletnu kolonijalnu kulturu, primitivnu agresiju i brutalnost Zapada. On je vidio patologiju. Fašističku patologiju.

:: Postoji li alternativa korporativnom kapitalizmu kao svjetskom poretku koji je očito nepravedan? Ako je taj poredak tako loš, zašto ljudi ne dižu revolucije?

Mnogo je alternativa. Naravno. I mnoge, doista mnoge među njima, bile su odlične, ali su ugušene u krvi. Latinska Amerika: mnoge zemlje koje sam spomenuo imale su sjajne alternative. Ljudske, plemenite, pristojne, ponosne i poštene. Sve su one udavljene u krvi. Iran je imao jednu alternativu. Kongo je imao – Lumumbu. Uganda i Tanzanija također su imale rješenje.

Ipak smo pobijedili, u Latinskoj Americi. Unatoč svemu. I ova put nećemo popustiti. Budu li nas prisiljavali, borit ćemo se. Milijuni su ionako već mrtvi. Venezuela se neće dati, kao ni Kuba, Bolivija, Ekvador, Argentina. U Čileu, koji je moja druga domovina, žena čijeg je oca mučila i ubila Kissingereva hunta, žena koja je također prošla torturu, koja je pobjegla, postala liječnica u Istočnoj Njemačkoj – Michelle Bachelet, socijalistica... Ona je izabrana drugi put... Čile je prekrasan model, k vragu! Od Pinocheove diktature do zemlje koja zahtijeva besplatnu liječničku skrb i obrazovanje i dobiva ih... Jedna od najobrazovanijih nacija na svijetu, s dva nobelovca za poeziju... Zemlja koja ima najbolju infrastrukturu u zapadnoj hemisferi – bolju nego u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Zemlja gdje su mlade djevojke, bivši studentski revolucionarni vođe, sada članovi parlamenta! Kakva zemlja! Postoje alternative: latinoamerička alternativa i kineska alternativa... Tu su i Rusija i Vijetnam, Iran za Bliski istok, i Zimbabve. Radio sam u Zimbabveu, nevjerojatnoj zemlji koju je totalno uništila zapadne ‘opozicija’ i propaganda, ali ipak je nevjerojatna – s najvišom stopom pismenosti u Africi (višom i od tuniske), unatoč svemu. I još jednom: ljudi se jesu digli u mnogim, mnogim revolucijama. Ali neke su zgažene uz pomoć B­52 (američki bombarderi, op.a.), druge kemikalijama, treće eskadronima smrti.

:: Treba li Turska ući u Europsku uniju protiv volje Austrije, Njemačke i Francuske?

Cijela ta saga zbilja je patetična. Tuska bi trebala sačuvati svoj ponos i viknuti im u facu: “K vragu i vaš EU!” Mnogo ljudi u Turskoj tako razmišlja. Često putujem u Tursku. Tamo su preveli moje četiri knjige. Turska ima briljantne, hrabre intelektualce, takve o kakvima europske zemlje mogu samo maštati. Ali zemlja je i dalje zarobljena u smrtonosnom zagrljaju NATO­a. Izvještavao sam sa sirijske granice. NATO ima specijalne kampove u kojima obučava sirijske ‘opozicionare’ u kojima su saudijski i katarski džihadisti! Jednom kad Turska izađe iz NATO-­a, konačno će osloboditi svoj potencijal. Poput Rusije, i Turska treba gledati na Istok.

:: Mislite li da će EU preživjeti u budućnosti? Ili će postati Velika Njemačka?

EU je bizaran koncept nalik tvrđavi. Zbilja me nije briga što će se dogoditi s Europskom unijom. Smatram je nebitnom. Sve što želim jest da idu dovraga svi projekti koji pljačkaju svijet... I da po prvi put u svojoj povijesti počnu zbilja raditi sami za sebe. Europa je najlijeniji kontinent na svijetu, možda u rangu s nekim dijelovima Oceanije. Nisam siguran hoće li preživjeti... Velika Njemačka? Moj Bože... Da. Oni to zaslužuju...

:: Kako vidite Hrvatsku? Je li Hrvatska za vas samo američki igrač?

Ništa više nego što su to druge zemlje bivšeg Istočnog bloka, poput Češke ili Poljske... ili, moj Bože, baltičkih zemalja... Znate, one su bile prisiljene napraviti neke velike stvari za svijet između 2. svjetskog rata i raspada SSSR-­a, pod jednom budalom i jednim banditom/alkoholičarem, Gorbačovom i Jeljcinom. Ali, sve one sad sanjaju o tome da se pridruže kolonizatorima i počnu pljačkati svijet – svi ti Česi, Poljaci, Mađari. Osjećam se loše već kad samo mislim na taj dio svijeta...

Hrvatska ima dobra vina i hranu, i sviđa mi se vaša muzika. Zadržimo se na toj razini. Volio bih ponovno doći u vašu zemlju i jesti, piti i pjevati na nekom osamljenom otoku. Volio bih imati prijatelje u vašoj zemlji, nakon ovog intervjua. Ovo su najveće hrvatske novine. Dopustite mi određenu zadršku!

:: Žalite li za bivšom Jugoslavijom i njezinim “mekanim komunizmom”? Mislite li da se raspad Jugoslavije mogao izbjeći? Mislite li da bi zemlje koje su nastale nakon raspada Jugoslavije bile sretnije i bogatije da je Jugoslavija preživjela?

Da, da i da. Prvi sam put bio u Jugoslaviji kao dijete. I sviđalo mi se. Sve mi se sviđalo. Kako su ljudi izgledali (bilo ruralno ili sofisticirano i cool u gradovima), sviđali su mi se stari vlakovi koji su se vukli kroz prirodu. Bilo je tako slatko i nježno, a istodobno sirovo... Kao Kusturičini filmovi. Kao ciganska glazba. Ta je država imala smisla za mene. Ljudi također. Tada sam poznavao samo Beograd i hrvatsku obalu. Onda je počeo rat. Tada sam bio u Peruu, izvještavajući o jednom od najužasnijih građanskih sukoba kojima sam ikad svjedočio. Kad je to bilo gotovo, otputovao sam u Jugoslaviju. Nisam mogao vjerovati što se tamo događalo. Nisam želio da se to događa. Zatim sam živio u New Yorku i po cijeloj Latinskoj Americi. Nisam volio Europu, ali Jugoslavija je bila jedno od mjesta koje mi se istinski sviđalo i koje mi je nedostajalo. Ne Srbija ili Hrvatska, ili Slovenija, nego Jugoslavija. Da, ta mekanokomunistička Jugoslavija, nedostajala mi je kao romanopiscu i pjesniku, ne kao novinaru. Nedostajala mi je intuitivno: mojem tijelu i mojem srcu, ne samo mojem mozgu. Ta dva rata, u Peruu i u Jugoslaviji, snažno su utjecala na mene. Bio sam u Beogradu i na Palama, i bio sam u Sarajevu. Svaka dva tjedna putovao sam vlakom u Istanbul, u četvrt Sirkeci.

Većina novinara išla je u Beč, ali ja bih sjeo u spori vlak za Sofiju i zatim za Istanbul... pa natrag. Pokušavao sam razumjeti konflikt u Jugoslaviji proučavajući Otomansko Carstvo i način na koji je ono vodilo svoje kolonije. I na kraju, izgubio sam Jugoslaviju, ali dobio Istanbul. Zauvijek.