Svjetski kralj cjepiva licenciju je kupio od Imunološkog zavoda 1986. i tada je počeo njegov uzlet

Mediji su puni američkog, njemačkog i ruskog cjepiva, znanstvenika iz zapadnih zemalja, Kine… No, pravi se kralj cjepiva nalazi negdje drugdje. U Indiji. Cyrus S. Poonawalla, osnivač i vlasnik The Serum Institute of India, najveći je svjetski proizvođač cjepiva. U više od pola stoljeća tvrtka iz grada Punea prometnula se u giganta farmaceutske industrije. Kako je, međutim, sin uzgajivača konja dospio na krov svijeta, gdje će ga naslijediti sin Adar s lijepom suprugom Natashom?

Cyrus Poonawalla pripadnik je Parsa. Parsi su etničko-religijska zajednica u Indiji koja broji oko 130.000 pripadnika, a naseljena je uglavnom u Bombayu i na njegovu širem području. Potomci su pristaša mazdaizma, odnosno zoroastrizma, koji su se iseljavali iz Perzije nakon što su je u 7. stoljeću osvojili Arapi. Ova je skupina visoko europeizirana, a u njoj je dosta obrtnika, trgovaca i poduzetnika. I u tome su vrlo uspješni. Primjerice, Tata Group danas je vlasnik Jaguara i Land Rovera, imovinu njihova donedavnog prvog čovjeka Ratana Tate Forbes je 2010. godine procijenio na čak 291 milijardi dolara. Cyrus Poonawalla danas je s 12 milijardi dolara osobnog bogatstva šesti najbogatiji čovjek Indije.

Video: Stožer predstavio nove mjere

Video: Nina Cvijanović

Ovaj gospodin osnivač je The Serum Institutea, najvećeg svjetskog proizvođača cjepiva. U njegovim se pogonima, koje danas operativno vodi sin Adar, godišnje može proizvesti milijardu i pol doza. Mnogi danas prema Poonawallama i njihovoj tvrtki gledaju s velikom nadom jer su se i sami obvezali kako će iz Punea, gdje im je sjedište, cjepiva za COVID-19 ići po najnižim cijenama najprije siromašnima zemljama. Već su ranije, naime, ugovorili s AstraZenecom proizvodnju barem 400 milijuna doza cjepiva, pa je onda sklopljen ugovor i s američkim Novavaxom, proizvođačem još jednog cjepiva koje ima dobre šanse da ga se registrira. Od proizvodnje cjepiva stvorena je Cyrus Poonawalla Group koju čini devet entiteta. Snažan je, recimo, naglasak na zelenoj energiji, no tu su i poslovi s nekretninama i ugostiteljstvom, pa i zrakoplovstvom i financijama. Adar je zbog tog filantropizma dospio i na Forbesov popis azijskih Heroja dobročiniteljstva, uz to što je i ambasador projekta “Clean India” indijske vlade. Cyrus Poonawalla svoje je životni put počeo kao – uzgajivač konja, što je vještina koju je naslijedio od oca. No, s 25 godina osnovao je The Serum Institute u Puneu, bilo je to 1966. godine. Na za njegov rast i razvoj ima i jedna veoma važna veza i posao koji je sklopio s Hrvatskom.

U Hrvatskom saboru rasprave su kontinuirane, ovakvog ili onakvog sadržaja i nivoa zanimljivosti. No, ima i takvih kojima na važnosti daje tijek vremena. Recimo, 10. svibnja 2018. godine vodila se rasprava o Izvješću o radu Istražnog povjerenstva za utvrđivanje odgovornosti za rezultate upravljanja i raspolaganja financijskim i drugim resursima Imunološkog zavoda. Ta je rasprava, jasno, potezala kasnije rasprave i u medijima. No, ovdje je u današnjem kontekstu zanimljivo nekoliko rečenica. Istaknuto je kako je na prvom mjestu izdvojen ugovor pronađen na Trgovačkom sudu u Zagrebu, koji je još 1986. godine potpisao Mirko Beck, tadašnji direktor Zavoda.

Rasprava u Saboru

Ugovor je potpisan sa Serum Institute of India u o uvođenju cjepiva protiv ospica, rubeole i zaušnjaka. Spomenuto je kako je riječ o svega 35.000 dolara. U toj se raspravi u saboru isticala i procjena da je The Serum Institute uprihodovao barem šest milijardi i 250 milijuna dolara u svega nekoliko godina. Konkretan zapis o suradnji s indijskim proizvođačem cjepiva pronalazimo, primjerice, u arhivi Imunološkog zavoda, tekstu o osnivaču modernog Imunološkog zavoda, akademiku Dragi Ikiću. Ondje stoji kako “cjepivo protiv morbila (Edmonston Zagreb), rubele (RA 27/3) i parotitisa (L-Zagreb) Imunološkog zavoda, poznat i kao MRP (eng. MMR), prvi put je registrirano u Hrvatskoj 1974. godine.”

Upravo zahvaljujući 40-godišnjoj primjeni ovog cjepiva “u Republici Hrvatskoj su morbili i rubela praktično iskorijenjeni, tj. postignuta je redukcija pobola više od 99 posto te je ostvarena redukcija pobola od parotitisa od 98 posto, a epidemija u Hrvatskoj gotovo da i nije bilo. Tehnologiju za proizvodnju cjepiva protiv morbila, rubele i parotitisa te dio od ukupne količine cijepnih sojeva virusa morbile, rubele i parotitisa, kupila je od Imunološko zavoda 80-ih godina 20. stoljeća indijska kompanija Serum Institut of India Ltd., nakon čega je ubrzo postala jedna od vodećih proizvođača cjepiva protiv MRP-a te je zadržala istu poziciju na svjetskom tržištu do danas.”

U saboru i medijima raspravljalo se o upravljanju Imunološkim zavodom. Sporne su više bile devedesete i dvijetisućite kada je počeo krah Imunološkog. Ugovor s Indijcima, potpisan 1986., nije bio u prvom planu, ali je i on za mnoge poznavatelje prilika bio sporan.

Akademik Vlatko Silobrčić bio je ravnateljem Imunološkog zavoda od 1992. do 1996. godine. Njegovo je ime jedno od onih koje se spominjalo u toj saborskoj raspravi, a u svakom slučaju je osoba koja sigurno zna dosta o odnosu s danas gigantskom indijskom tvrtkom. Zato smo akademika Silobrčića i pitali što se zapravo događalo s poslom koji je možda stvorio najvećeg svjetskog proizvođača cjepiva. Već je u indijskim okvirima, a oni nisu baš mali, ta tvrtka prva biotehnološka kompanija, a za ove 54 godine otkako ju je osnovao Cyrus Poonawalla, od nje je nastala cijela grupa tvrtki, kako smo opisali. Procjenjuje se kako je oko 65 posto djece u svijetu cijepljeno cjepivom upravo iz The Serum Institute of India. Barem jednom. I tako su, kažu, spasili život više od 20 milijuna mališana. Svjetska zdravstvena organizacija odobrila je 22 cjepiva koja dolaze i grada Punea u kojem je kompanija smještena.

The Serum Institute reklamira se kao filantropska kompanija koja cjepiva prodaje po vrlo prihvatljivim cijenama, pogotovo u vremenima kada nečega takvog nedostaje. No, doista, kada se pogledaju ključne točke povijesti The Serum Institutea, vrlo se malo toga događalo događa do 1989. godine kada je predstavljeno cjepivo protiv ospica. Do tada, malo toga, jedan antitetanus kojim se i počelo, pa onda DTP, odnosno cjepivo protiv difterije, cjepiva protiv hripavca i jedan protuotrov za zmijski ugriz. Nakon 1989. godine kompanija uzlijeće prema neslućenim visinama.

Akademik Silobrčić naglašava da su dva “sporna ugovora” potpisana prije njegova mandata. Prvi je upravo s The Serum Instituteom. – Bila je to licencija za cjepivo po našoj tehnologiji. Čini se da cijena čak nije bila 35.000 dolara, već prije između 25 i 30, no bilo je to prije 30 godina, a ovo su ipak samo moja sjećanja. No, dobro pamtim da sam, vidjevši taj ugovor, reagirao. I nije taj ugovor bio jedini. Očito, ne treba ružno govoriti o čovjeku koji je mrtav, no Mirko Beck potpisao je i još jedan ugovor s tvrtkom u Torontu, InterVaxom, koja nas je trebala zastupati u svijetu, javljati se na natječaje u naše ime. No, prema tom ugovoru je stajalo i da 50 posto svake naše zarade ide njima. Također, stajalo je da sve što u budućnosti izmislimo bude ugovoreno s njima, i to pod istim uvjetima. Tako sam organizirao sastanak u Beču, doveo sam odvjetnika iz New Yorka, našeg čovjeka Marija Kranjca, i na tom je sastanku u Beču napisan potpuno novi ugovor o međusobnom odnosu koji je bio normalan i po normalnim tržišnim uvjetima – prisjeća se nekadašnji ravnatelj Imunološkog zavoda.

Izmjena ugovora

Silobrčić je, kaže, pokušao izmijeniti ugovor s Indijcima.

– Što se tiče ugovora s Indijcima, tu sam uspio jedino otići u Indiju i dogovoriti da nam dodaju još nešto na postojeću svotu, bilo je to nekih 100.000 dolara, što je i dalje bilo znatno ispod tržišne cijene za to što smo dali. Problem je, zapravo, bio u načinu kako se licencija ostvaruje. A to se radi tako da onaj tko daje licenciju daje i stanoviti broj epruveta s matičnim sojem. Iz tog broja epruveta da se napraviti stanoviti broj cjepiva, međutim, ako druga strana, u ovom slučaju The Serum Institute of India, odluči raskinuti taj ugovor a da o tome ne obavijesti nas pa odluči od dobivenih doza napraviti više cjepiva nego što je ugovorom određeno, tada je taj osnovni ugovor prekršen. Cijela je bit licencije da se ona dobiva za određeni broj doza cjepiva. A oni su očito odlučili da s nama više ne žele imati nikakvog posla a da nas nisu o tome obavijestili. Pokušavao sam preko odvjetnika u New Yorku pronaći odvjetnika u Indiji. Međutim, pokazalo se kako je indijski pravosudni sustav takav kakav jest. Ne mogu reći što su oni dalje radili sa sojem cjepiva koji su dobili od nas, jer sam 1997. godine odlučio otići u mirovini. Koliko je The Serum Institute of India nakon toga zaradio, što je sve napravio, ne mogu svjedočiti jer u tome nakon odlaska iz Instituta više nisam sudjelovao. Tražio sam zbog svega toga da se sudi kolegi Becku zbog tih groznih ugovora. Tko to daje nekome tko ničim ne doprinosi, osim što vas reklamira po svijetu, čak polovicu svojih prihoda, kao što je to bio slučaj s InterVaxom? Taj konkretni ugovor, srećom, bio je toliko loš da smo na tom sastanku u Beču jednostavno ishodili da se napiše potpuno novi. S Indijcima, međutim, to nije išlo – govori akademik Silobrčić. Ovdje treba također reći kako se suradnja s InterVaxom nastavila i godinama poslije, u financijskom izvješću iz 2008. godine nalazimo kako je ta tvrtka s Imunološkim potpisala ugovor o dugoročnom kreditu u iznosu od 350.000 dolara.

Novinski napisi govore o tome da se s InterVaxom sudovalo 2004. godine, spor je izgubljen, koštalo je to 1,65 milijuna dolara. No, suradnja je nastavljena praktično do kraja i dalje s pravom InterVaxa da ekskluzivno zastupa Imunološki u svijetu. Kontaktirali smo s odvjetnikom Kranjcem, koji je potvrdio kako je prije puno godina doista zastupao Imovinski zavod, no da zbog odnosa prema klijentu ne može reći više. Susreta s osnivačem The Serum Institutea Cyrusom Poonawallom Vlatko Silobrčić dobro se sjeća, kao i njegova tadašnjeg partnera, pa i prve lokacije tvrtke u gradu Puneu u Indiji.

– Kada sam otišao u Indiju, susreo sam se s dvojicom ljudi The Serum Institutea, jedan je bio Jal Mehta, a drugi Cyrus S. Poonawalla, kao siva eminencija, možda i kao većinski vlasnik. On je agresivna i arogantna osoba. Jedva je pristao da se nešto doda na ranije ugovorenu svotu koja je nevjerojatna cijena za cjepivo koje je bilo poznato u cijelom svijetu. Poslije toga se više nikada nismo čuli, no kao čovjek ostavio je na mene vrlo loš dojam. Mehta ne, jer je bio pristojan i uglađen, dok je Poonawalla bio potpuna suprotnost – govori. Zanimalo nas je i kako je tada izgledao The Serum Institute, koji je danas velika korporacija sa svojim biotehnološkim parkom, modernom proizvodnjom, jednom od najsuvremenijih u svijetu.

– Bilo je to u Puneu. Ne znam kako to danas izgleda, no tada je to bila pristojna zgrada u kojoj se moglo nešto pristojno raditi; po vanjskom izgledu bila je normalna, moglo se pretpostaviti da se nešto suvislo može ondje napraviti. Kako su se oni proširili, što su dalje radili, ne bih znao. Tada su oni bili tvrtka na početku koja je očito počela tako što je kupovala licencije. Poslali su svoje ljude i u Zagreb da nauče tehnologiju, u početku je taj odnos izgledao više-manje normalno. Bio je ovdje i Jal Mehta, posjetio je institut. Dolazeći odnekud drugdje u svijetu, primili smo ga, normalno razgovarali. Ostavio je dobar dojam kao čovjek. U najmanju ruku kao čovjek s kojim se može razgovarati – kaže Silobrčić. Svota od 35.000 dolara ili manje, kako kaže naš sugovornik, i preračunano u današnje dolare, bilo bi to tek nešto više od 80.000 dolara. Dakle, vrlo malo, premalo za potencijal koji se takvim cjepivom mogao ostvariti.

– Teško je reći kolika je bila tržišna vrijednost našeg cjepiva. Ono što mogu reći jest i ono što pouzdano znam, a to je da smo razgovarali s jednom japanskom tvrtkom o prodaji licencije za ista ta cjepiva, radilo se o milijun dolara. Zašto je to prodano za tako malen novac, ne znam, kao ni kako je to Beck opravdao sebi i drugima. Te sam ugovore našao kada sam postao direktor instituta pa sam želio napraviti inventuru. Vidio sam odmah o čemu je riječ. A to je dano za kikiriki – odgovorio je na naše pitanje akademik Vlatko Silobrčić, koji ističe i kako je indijska tvrtka postala Imunološkom i nelojalna konkurencija. – Oni su se javljali na iste natječaje na koje smo se javljali i mi. A njihovo javljanje na iste natječaje bilo je za nas očito problematično, pogotovo i zato što su na račun lošije plaćenih radnika u Indiji uvijek bili i jeftiniji od nas. Bili su nam konkurencija, što je suprotno poslovnim običajima. Koliko su oni poslije proširili svoju tvrtku, koliko su zaradili na našem cjepivu, o tome ne znam ništa – kaže nekadašnji ravnatelj Imunološkog zavoda.

Ugovori poslovna tajna

I na samim se internetskim stranicama Imunološkog zavoda tvrdi kako su upravo njihova cjepiva pomogla uzletu The Serum Institutea obitelji Poonawalla do najviših vrhova, a samog Cyrusa Poonawallu do mjesta šestog najbogatijeg Indijca.

Sadašnji ravnatelj Imunološkog zavoda dr. Vedran Čardžić rekao na je kako je taj zavod surađivao s tvrtkom Serum Institute of India prije tridesetak godina, a podaci o potpisanim ugovorima kao i njihov sadržaj poslovna su tajna.

– Prema mojim spoznajama, Serum Institute of India podmirio je sve obveze prema Imunološkom zavodu, međutim, zbog proteka vremena ti podaci nisu mi dostupni – kazao nam je dr. Čandžić. Ovo je samo jedna od storija o Imunološkom zavodu u posljednjih nekoliko desetljeća koje imaju samo jedan rezultat, propast tvrtke koja je možda mogla biti hrvatski Serum Institute of India.