Dvadeset i trećeg dana svibnja 1970. godine svjetskim su prvacima u košarci postala šestorica Hrvata, četiri Srbina i dva Slovenca. Zbilo se to u Ljubljani, u dvorani Tivoli, nakon što su izabranici Ranka Žeravice pobijedili Amerikance 70:63. Taj je događaj bio prvi od tri vrhunca stvaranja takozvane jugoslavenske škole košarke, o čemu je beogradska produkcijska kuća Intermedia Network odlučila snimiti film i televizijsku seriju. "Bit ćemo prvaci sveta" govori o četiri pionira jugoslavenske košarke; Nebojši Popoviću, Bori Stankoviću, Radomiru Šaperu i Aleksandru Nikoliću, pri čemu vrhunac filma predstavlja rekonstrukcija utakmice s Amerikancima.
Nakon čak šest srebrnih medalja tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća (tri europske, dvije svjetske i jedne olimpijske) konačno je osvojeno zlato, a osvojila su ga šestorica hrvatskih košarkaša – Rato Tvrdić, Nikola Plećaš, Damir Šolman, Petar Skansi, Krešo Ćosić i Vinko Jelovac – pri čemu su petorica prvospomenutih ujedno činila i startnu petorku.
Predložak za ovu filmsku priču je sjajna knjiga beogradskog kolege novinara Aleksandra Miletića naslovljena sa "Džez basket" iz koje smo, uz njegovu dozvolu, crpili činjenice i citate. Između korica ovog istraživačkog djela, tiskanog u 2.000 primjeraka, pronašli smo i izjavu Borisa Kristančića o tome kako je SFRJ uopće dobila domaćinstvo nakon što je prvih pet mundobasketa održano na tlu Južne Amerike.
– Bio je to prvi SP u Europi i samim time ogroman ekonomski rizik. Na Fibin natječaj prvi su se prijavili Čehoslovaci, no učinili smo sve preko nekih trgovačkih veza da oni odustanu, a i često bi u Ljubljani ugostili jednog njihova dužnosnika angažiranog u Fibinoj Komisiji za žensku košarku.
Naslov Titu za rođendan
U to vrijeme predsjednik Košarkaškog saveza Slovenije bio je Stane Dolanc, tada ugledan političar, koji je izborniku Žeravici i igračima skrenuo pažnju zašto je još važno biti svjetski prvak. Naime, posljednja utakmica Svjetskog prvenstva igrala se 24. svibnja, a dan poslije predsjednik Josip Broz Tito slavio je 78. rođendan.
No, nije se Žeravica na to previše obazirao, baš kao niti na pritiske sa strane. Nije mario za republički ključ pa je bez pardona utakmice započinjao s hrvatskom petorkom, premda su mu to neki i zamjerali.
Igrači su mu pak potiho zamjerali režim rada za vrijeme bazičnih priprema koje su se odvijale u austrijskom zimovalištu Bad Kleinkircheimu čega se prisjetio Skansi:
– Bili smo tako dobro tjelesno pripremljeni da smo snagom rušili suparnike. Hotel je bio super, a uvjeti su bili idealni za skijanje pa smo najviše igrali nogomet po snijegu i dizali utege u dvorištu hotela. Kada smo se spustili na jednu kontrolnu utakmicu u Udine, svi oko nas su padali. Trenirali smo nevjerojatno puno, na čemu su profitirali kasniji naraštaji jer se tortura ipak ublažila.
Generator dobra ugođaja u reprezentaciji bio je Rato Tvrdić, bek Jugoplastike, a omiljena meta mu je bio Krešo Ćosić. Tvrdić je mlađahnom Ćosiću stalno priređivao psine, a za svog najdražeg suigrača Rato je kazao:
– Ćosića smo zbog njegove iznimno krhke figure zvali Auschwitz, a potom je dobio i nadimak Žila. Kada sam ga ja jednom primio za nogu, on je uskliknuo: "Žila" i tako je stekao i taj nadimak.
I dok je Ćosić imao 22 godine, Skansi je imao pet više i bio je u naponu snage. Štoviše, igrao je tako dobro da su ga novinari izabrali za najboljeg igrača prvenstva, koju nagradu ipak nije dobio. O čemu je riječ objasnio je tadašnji izvjestitelj Sportskih novosti Jovan Kosijer:
– Nas 13 u žiriju izabralo je Skansija, no onda su neki povukli svoje glasove pa nam je rečeno da je Sovjet Sergej Bjelov MVP prvenstva.
No, zato je Skansiju zadovoljštinu priuštio američki izbornik Hal Fischer kazavši nakon prvenstva ovo:
– Petar Skansi je tu jedini igrač koji ima sve predispozicije da igra u NBA ligi.
Nakon pobjede nad Amerikancima uslijedilo je slavlje u Bledu kojeg se prisjetio kapetan reprezentacije Ivo Daneu:
– Nismo se napili, no popili smo nekoliko pjenušaca. U našem hotelu Golf dočekala nas je živa glazba i razdragano mnoštvo, pa smo sutradan sa Sovjetima igrali posve nenaspavani i uvjerljivo izgubili 72:87. Bilo mi je krivo zbog publike, zbog našeg odnosa prema tom meču pa im se i danas ispričavam.
No, to nije smetalo predsjedniku Titu. On je poslao vojni avion da košarkaše dovede u Beograd, na primanje u predsjedničkim dvorima. Čim su košarkaši ušli, predsjednik je pitao gdje je onaj brko, misleći na Plećaša, koji je dan prije obrijao brkove.
– I Titova supruga Jovanka na primanju je pitala za mene jer me nije prepoznala bez brkova.
Sinovi igraju Ćosića i Kapičića
Puno godina poslije Plećaš se prisjetio i jedne druge zgode s tog primanja:
– Po dolasku u Beograd saznali smo da nemamo let za natrag, a nama su stvari ostale na Bledu, nekima i djevojke i supruge. Kad smo tako razočarani došli kod Tita, on je primijetio da nešto s našim raspoloženjem nije u redu pa je pitao Dolanca: “Stane, zašto su momci neraspoloženi, pa nisu došli na pogubljenje?” Kad mu je Dolanc ispričao što je posrijedi, Tito je samo mahnuo prstom prema šefu protokola, da bi nam Dolanc pet minuta kasnije kazao: “Momci, imate i povratak avionom.”
Čast da glumi Plećaša u filmu pripala je Goranu Bogdanu, Tvrdića igra Igor Kovač, Skansija Robert Kurbaša, Šolmana Matko Knešaurek, a Vinka Jelovca će imitirati Dražen Lakić. U toj momčadi igrali su još i Slovenci Ivo Daneu i Aljoša Žorga te Srbi Ljubodrag Simonović, Dragutin Čermak, Trajko Rajković i Dragan Kapičić. Ovog posljednjeg igra vlastiti sin, afirmirani glumac, Stefan Kapičić, a pokojnog Ćosića također njegov sin Krešimir Petar Ćosić. Film režira ugledni srpski redatelj Darko Bajić, a cijelu priču producira tvrtka Intermedia Network zaslužna i za nogometnu sagu “Montevideo”.
snima se film kao asocijacija na jugoslaviju a ne zato jer su igrali šet "hrvata"..