Teatar apsurda: da spasi ljudski život, hitna svjesno krši radne obveze i ovlasti

Sustav je funkcionirao. Glasi tako inspekcijsko izvješće Ministarstva zdravstva koje je ministar objavio nakon tragične smrti Mattea Ružića, 21-godišnjeg mladića kojem je pozlilo na ulici te je izdahnuo na rukama slučajnog prolaznika.

A kako nam taj sustav zapravo funkcionira? Ima li u njemu nekih problema, nedostataka, je li posložen logično i štiti li građane na najbolji mogući način u kritičnim trenucima kad su im ugroženi zdravlje i život? Jesu li građani u pravu kad se zgražaju što timovi hitne medicinske službe nemaju liječnike? Koliki je razumni rok u kojem hitna pomoć stiže do unesrećenih? Sustav je funkcionirao, umirujuća je formula koja bi nam trebala dokazati da je sve pod kontrolom i da u ovoj zemlji sve radi poput urice.

A kad se vidi način na koji je hitna medicinska služba u Hrvatskoj ustrojena, što joj sve fali i koliko se improvizira, jasno je da to nije tako. Treba reći da su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari tu najmanje krivi. Štoviše, oni uglavnom daju sve od sebe i snalaze se u okvirima koji nisu uopće razrađeni, s propisima koji im vezuju ruke i graniče s apsurdima, kao i s odlukama lokalnih političara kojima je od organizacije hitne službe važnije javnim novcem namiriti svoje stranačke istomišljenike i uhljebiti podobne. Hitna služba u Hrvatskoj funkcionirala je pri domovima zdravlja. Odatle je ostala praksa u kojoj je liječnik dio izvanbolničke hitne, u čemu smo jedna od rijetkih preostalih država.

Ususret pristupanju Europskoj uniji stvari su se mijenjale. Reforma odnosno preustroj hitne medicinske pomoći napravljen je 2011. godine, kada se hitna odvojila od domova zdravlja i oformio se čak 21 županijski zavod za hitnu medicinsku pomoć. Tada su uvedeni i samostalni timovi bez liječnika, tzv. T2 timovi.

Model preslikali polovično

Takvi timovi vani odlično funkcioniraju, zahvaljujući činjenici da su osposobljeni i ovlašteni procjenjivati je li riječ o pacijentu kojem treba pružiti pomoć na licu mjesta ili ga treba voziti u bolnicu, oživljavati, a mogu na terenu davati unesrećenom infuziju i lijekove, procijene li da su nužni. Međutim, mi smo preslikali dobar model kako je Europa to od nas tražila, ali smo ga preslikali samo polovično. A to onda više nije dobar model. Nismo do kraja osposobili T2 timove za održavanje pacijenta na životu do dolaska u bolnicu. Naši T2 timovi ne smiju davati infuziju ni ikakvu terapiju, već samo defibrilatorom reaktivirati rad srca, zaustaviti krvarenje i zbrinuti otvorene rane te izmjeriti tlak. U većini slučajeva nastoje tek prevesti pacijenta u bolnicu. Trebalo je tada uvesti edukaciju za paramedicse ili paramedikuse, to su osobe iz zdravstvenog sustava, bolničari i pomoćno zdravstveno osoblje koje je educirano i licencirano te osposobljeno da pruža hitnu medicinsku pomoć.

U anglosaksonskim zemljama paramedicsi koji prolaze i do tri godine edukacije kasnije rade pod supervizijom liječnika, dok germano-frankofonske zemlje prakticiraju “rendez-vous” sistem gdje paramedicsi izlaze na intervenciju, a samostalno im se priključuje liječnik po pozivu paramedicsa ili po procjeni dispečera da izađe na teren istovremeno s paramedicsima.

Trogodišnja edukacija za paramedicse ondašnjem je Povjerenstvu za reformu hitne medicinske pomoći 2009. godine bio predug period pa su odbacili ideju paramedicsa, složivši se da sve to sestre i tehničari mogu raditi samo uz završeni kraći tečaj.

Pravilnikom su i propisali obuku i edukaciju za T2, ali praksa nije išla prema zamislima pa su tim sestrama i tehničarima ipak znatno ograničili djelokrug rada. I na tome je ostalo. Zato danas imamo situaciju da zdravstveni radnici u T2 timu u većini slučajeva znaju što treba poduzeti kad je riječ o zbrinjavanju hitnih pacijenata, ali im propisi zabranjuju da to čine. To dovodi do niza apsurdnih situacija, a kako je riječ o ljudskim životima i sekundama, često djeluju prema zdravom razumu i humanim postulatima medicine, pritom svjesno kršeći svoje radne obaveze i ovlasti, što dodatno pojačava teatar apsurda. Ilustrativan je jedan sličan primjer o kojem govore na Rebru. Na autobusnoj stanici u neposrednoj blizini bolnice čovjek se, čekajući autobus, iznenada srušio. Liječnik koji je to vidio odjurio je čovjeku u pomoć, no njegov se postupak morao praktički prikriti jer liječnik je svojim humanim činom zapravo riskirao otkaz, naime, nije smio intervenirati izvan bolničkog kruga, već je trebao čekati dolazak hitne pomoći! Protokom vremena pokazalo se da sustav ne štima. U gradovima gdje postoje i bolnice s hitnim bolničkim prijemima još i nekako, ali u manjim mjestima bilo je više slučajeva s kobnim ishodom zato što hitna pomoć nije bila dostupna. Sjećamo se žene iz Umaga koja je umrla pred zaključanim vratima zavoda za hitnu medicinsku pomoć jer su timovi bili na terenu. Ili muškarca iz Drniša za kojeg također nije bilo slobodnog tima pa je umro na stepenicama zavoda. Činjenica jest kako je i smrtni ishod realna opcija, no isto tako bilo je upozorenja o manjkavostima sustava, preko kojih se prelazilo.

– Da smo 2009. počeli educirati paramedicse, imali bismo ih danas tri generacije – navodi Spomenka Avberšek, koja je 2009. napustila Povjerenstvo za reformu hitne kada je ono odbacilo ideju paramedicsa. Sada pak, u jeku afere sa smrtnim ishodom, ministar zdravstva najavljuje kako je u planu da u kolima Hitne pomoći idućih godina počnu raditi rečeni paramedicsi koji “neće morati imati nikakvu medicinsku stručnu spremu, nego proći jednogodišnje obrazovanje te dobiti certifikat. Tijekom te edukacije naučit će temeljne postupke za oživljavanje, spašavanje i održavanje života do prijevoza u najbližu bolnicu”, iznio je ministar Milan Kujundžić.

Prva linija medicine

Kad se prije dvije godine donosio Pravilnik o uvjetima, organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine, pučka je pravobraniteljica Lora Vidović upozorila na niz njegovih nedorečenosti. Ustvrdila je kako taj Pravilnik ne definira kada se mobilizira T1, a kada T2, te kako je potrebno jasno odrediti i što oni smiju raditi. Naime, činjenica da u T2 timu nema liječnika znači da nije osigurana jednakost pacijenata u postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite niti je zakonom zajamčena usluga standardizirane kvalitete, što je neusklađeno i sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Ukazala je tada pravobraniteljica i na razliku u opremljenosti vozila za T1 i T2 i nejasnoće po pitanju tko će odlučiti koji tim i koje vozilo izlazi na dojavu, te na to da je u T1 angažman vozača predviđen alternativno s medicinskim tehničarem, dok u T2 timu vozač nije ni predviđen. Primjedbe pučke pravobraniteljice nisu se uvažile.

Pored nelogičnosti i nedorečenosti unutar same hitne službe, i politika se stavila ispred interesa građana. Vidjelo se da nadležnost županija nad zavodima za hitnu medicinu nije jamac kvalitetne zdravstvene skrbi, naprotiv. Administrativne granice poigravaju se životima ljudi pa se tako i u Zaprešić nije zvala hitna iz Zagreba, nego iz udaljenijeg Jastrebarskog jer Jaska administrativno pripada istoj županiji! Vlada je nedavno pokušala pospajati niz raznih tijela u sklopu reorganizacije državne uprave, pa tako i regionalno objediniti pojedine zavode za hitnu medicinu. No, tamošnji župani to su kategorički odbili, javno se zalažući za javni interes, u stvari jedinstveni u vlastitom da zadrže “svoje” bastione političkih uhljebljivanja. Jer, 21 zavod za hitnu medicinu znači 21 ravnatelja, 21 računovodstvo, 21 pravnu službu... a to je respektabilan ulog za politikantsko trgovanje. Kao i dosad, i taj je pokušaj reorganizacije propao, jer ipak je riječ o zaslužnim stranačkim kadrovima čije bi podrivanje urušilo i vrh piramide odnosno samu izvršnu vlast. I to je onaj poznati mehanizam koji koči zemlju u svim reformama i koji pojedinačne ili interese neke grupe stavlja iznad interesa građana.

Povrh svega, manjkavu mrežu timova hitne pomoći mogu pojačati i sami gradovi izdvoje li novac za dodatni tim, no oni to rijetko čine, ipak prednost dajući redovitom obrtaju luksuznih automobila i plaćanjem savjetnika upitne stručnosti. Hitna, prva linija i najbitnija karika u medicini, često je zapostavljana u odnosu na neke financijski puno isplativije grane. Pri ulaganju u razvoj Hitne ne bi smjelo biti kalkulacija i štednji, ističe dr. Saša Srića,internist i pulmolog koji je i sam radio u stacionarnoj hitnoj. Govoreći o problemima koje uočava “iznutra”, navodi da se istovremeno s odlascima brojnih liječnika i medicinskih sestara, koji Hrvatsku napuštaju zbog boljih radnih mjesta s boljim uvjetima rada i plaćom, događa hiperprodukcija nemedicinskih kadrova na visokim pozicijama i s velikim plaćama bez ikakve odgovornosti.

Kriteriji titula ili vještine

– U predloženom novom proračunu resor zdravstva dobiva najmanje sredstava nakon poljoprivrede – upozorava. Dodaje i kako se kod nas favorizira znanstveni pristup, dok se pri upisu u poslijediplomske studije stručna zvanja specijalista i subspecijalista kao ni stručni praktični put uopće ne boduju, već je presudan samo prosjek ocjena.

– Uz dužno poštovanje prema vrijednim znanstvenicima, svjedoci smo i da se u situacijama koje zahtijevaju brzu reakciju liječnika neki s ocjenama 5,0 baš i ne snalaze i da su kriteriji titula bitniji od praktičnih vještina i znanja u praktičnoj medicini. Slično je i kod srednjih medicinskih sestara koje se guraju u drugi plan, pa onda isplivaju na površinu i budu nagrađivani često tzv. salonski doktori i salonske sestre, do kojih neki nikada nisu dežurali u hitnim službama ili na terenu – oštro primjećuje Srića.

Da su neke medicinske specijalistike pale na niske grane, potkrepljuje i činjenica da se na šezdesetak raspisanih natječaja za specijalizaciju hitne medicine javilo tek manje od dvadeset mladih liječnika! Mnogima je hitna samo privremena stanica dok ne nađu neko bolje mjesto. Uz sve to i tek mlaku najavu kako će se, eto, redovi hitne ojačati u sljedećim godinama novim edukacijama, postavlja se pitanje: gura li se hitna medicina na marginu jer se ona ne može privatizirati i jer se na njoj, za razliku od nekih daleko profitabilnijih grana poput stomatologije ili plastične kirurgije, ne može obogatiti?