Zaprešić, nedjelja popodne, prošlo je 17 sati. Hitna pomoć dolazi spašavati mladi život bez liječnika. Nema tko pomoći, ovdje uz cestu gasi se mladi život. Slučajni prolaznici uskočili su u trenutku kad je sustav zakazao. Ljudski, čovjek čovjeku. Tko su ti ljudi? Obični, mali, oni poput nas. Susjedi kakve trebamo.
– Prošlo je točno sedam dana. A osjećam se gotovo isto. Vidim lice tog dečka i postavljam si isto pitanje – jesam li mogao učiniti nešto više da ga spasim, jesam li mogao brže reagirati? – priča Damir Pungartnik (39) o trenutku u kojem je pokušavao oživiti 21-godišnjeg Mattea Ružića, mladića koji je preminuo na cesti u Ulici Stanka Vraza u Zaprešiću. Njemu na rukama.
Dali smo sve što smo znali
Uz njega, ljude koji su zvali hitnu i njegova prijatelja Hrvoja, u pomoć je priskočila i slučajna prolaznica, medicinska sestra. Ona se povukla iz javnosti, ne želi se eksponirati. A Damir kaže:
– Ta je žena kraljica. Ja sam najmanja stavka u svemu. Moglo se to dogoditi i tebi i meni. Dogodilo se, eto, meni. Čovjek je na tlu, neka djevojka zove hitnu pomoć, njezin dečko pomaže, zove mene koji sam u blizini i kaže: Čovjek se guši. Ja skačem, držim jezik, pokušavam, vidim da se guši, mjerim puls, vidim da slabi, osjećam da gubim čovjeka. Pukom slučajnosti prolazi susjeda, kaže da je medicinska sestra i preuzima stvar u svoje ruke. Navodi nas kako da dalje postupamo. Ta je žena bila poput kraljice, smireno je vodila situaciju. Zovem prijatelja Hrvoja, on juri po ključeve kombija da sami odvezemo nesretnog dečka na hitnu. A sve u sekundi. Skačem, upuhujemo, stišćemo, on juri. I ne uspijevamo. Završava tragično. Ne možemo pomoći. Dali smo sve od sebe. Sve što smo znali. Liječnici koji rade na hitnoj rekli su mi da je procedura kod takvih teških gušenja vrlo teška. Ne znam, imam dojam da bi možda bilo drukčije da je došao liječnik koji zna što radi – kaže Pungartnik.
Trenutak je to života koji će pamtiti, onaj u kojem se čovjek osjeća nemoćno.
– Pomisliš, došla je hitna pomoć, bit će sve dobro. Izletjet će liječnik i sve će riješiti. Kao u američkim filmovima, čovjek će biti spašen. A ono, dođe tim koji je praktički sanitetski prijevoz. A gdje je liječnik? Nema ga! Mi pomažemo, a oni gledaju. Nevjerojatno.
Stanovnici Zaprešića blokirali dio prometnice, zapalili svijeće ispred Poglavarstva
Kaže da su iza njega probdjevene noći.
– Znaš o čemu razmišljam noću? Kolika je cijena ljudskoga života. I sad je, nažalost, znamo. Cijena jednog života je jednaka visini jedne liječničke plaće. Koliko to može biti, 15.000 kuna? Eto, to je taj iznos. Stavili su cijene na ljudske živote. Velim, možda jednog ili dva doktora. Nema da nema za njih. Ne sluša nam se više da nema novca. Ima novca, ali ne za to – potišteno kaže Damir i dodaje:
– Za ljudski život novca mora biti.
Potresen je.
– Supruga mi kaže da se smirim, da pokušam doći k sebi da ne padnem u depresiju. Zbog djece, zbog nje – govori i nastavlja:
– Znaš kako mi muškarci mislimo o sebi da smo jaki, da nam nitko ne treba, da smo frajeri i kad trebamo biti i kad ne trebamo. A kad se takvo što dogodi, shvatiš koliko si mali i bespomoćan.
Posljednjih dana javljaju mu se prijatelji sa svih strana. I nema lijepe priče.
– Eto, jedan frend radi u operacijskoj sali u zagrebačkoj bolnici. I izračunao je da do 14. kolovoza ima 215 radnih sati. Pazi, u operacijskoj dvorani! A to je pet do sedam operacija dnevno. Kaže mi da je svjestan da će jednom pogriješiti. Da ću o njemu čitati u crnoj kronici. Godinama to tako traje, pod pritiskom je, kaže da se mora dogoditi kiks. To je zakon velikih brojeva. Ljudi su umorni, iscrpljeni, nema kadra. Pa tko će raditi 400 sati? Vani doktor živi kao gospodin, a kod nas spada s nogu. Zvao me vatrogasac iz Zaprešića, kaže da ga šalju da gasi neko polje na Zagorskoj magistrali. I veli: “Čuj, ako se tebi zapali kuća, ja neću moći doći jer gasim tamo neko polje.”. Vozač hitne u Zaprešiću kaže da nema godišnjeg odmora, da ode doma i odspava, pa za tri sata opet ide na posao. Pa zamisli kako je u drugim gradovima, u manjim mjestima, na otocima, ako je ovako u Zaprešiću, kojem gravitira 45.000 ljudi.
Što se dogodilo?
– Sustav je zakazao.
Što mogu oni koji su na vlasti?
– Sebi, sebi, samo sebi... To nije naš narod. To je nešto što je došlo. I što mora otići. Uvjeren sam da naši ljudi nisu takvi. To je došlo odnekud. Nije se prije razgovaralo o tome tko ima kakav auto. Bili smo sretni. Ja sam kao klinac bio sa starcima po dva mjeseca na moru, išli smo u restorane, a danas? Zemlja i ljudi su dobri, no vlast nije.
Znaš što je meni najvažnije? Miran san, to mi je sve. Apolitičan sam, politika me ne zanima. Ali, vidim slike tih ljudi koji su na vlasti. Dovoljno je samo da im pogledaš fotografije.
Pa vidiš Zorana Milanovića na početku mandata – crn, markantan... A nakon četiri godine – trbuh, sijede... I Andrej Plenković izgledao je pristojno, a sad kilogrami... Ne moraš o njima čuti ni riječi, vidiš po njihovim fotografijama da mirno ne spavaju. A zašto mirno ne spavaju, zašto u par godina posijede i razbole se? Vjerojatno od unutarnjeg nemira, od kemijanja, prevrtanja, muljanja, tko će ga znati. Pojela ih je ta vlast. To je sigurno. Vidi im se to na licu.
Dečko je odrastao na zagrebačkoj Ferenščici, u malom stanu živjelo ih je petero.
– Baka, brat i ja spavali smo godinama u istoj sobi. Pa smo odlučili pustiti baku Zlatu na miru, te sam se prije 23 godine doselio tu u Zaprešić. Odrastao sam u ZET-ovoj dvojci, onoj koja i dalje vozi prema Ferenščici. Nevjerojatno, to je jedino ostalo kao nekad. Vidi se promjena u društvu. Sjećam se prvog Commodorea 64, susjeda Brune koji je prvi imao VHS. I druženja. Klinaca u parku, gužve. Danas, kad sam kod bake, u tom istom parku više nema nikoga. Tehnologija nas je otuđila. Nevjerojatno.
Kakav je život u Zaprešiću?
– Radio sam svašta. Danas sam poduzetnik, među ostalim vlasnik fitness-centra, a prošao sam mogo toga. Svojedobno sam fotografirao svadbe! Dugo sam se bavio sportom, atletikom, boksom, zdravljem. I onda ovako ostanem nemoćan u želji da pomognem drugome...
Bio sam i instruktor u autoškoli, kod mene je više od 500 mladih ljudi iz Zaprešića naučilo voziti. Poznajem svaki kutak grada, svaku uličicu. Grad je mali, ne možeš proći a da se ne pozdraviš. I sin Borna trenirao je nogomet u Interu. Pa upoznaješ roditelje, jedan je policajac, drugi mesar, treći kuhar... Zbližite se, pijete kavu, vozite klince na utakmice...
Ima li neki zanimljiv susjed?
– Evo, jedan se iz Argentine doselio u – Pušću. Čovjek je došao k nama jer mu je ovdje sigurnije nego tamo. Ne mora se bojati otmica, ne mora paziti na djecu, nema provala... To mi je sam pričao. Nije uvijek sve crno. Sjetite se priča iz Brazila, gdje gostima kažu da ne izlaze na ulicu jer im ne mogu garantirati da će se sigurno vratiti u hotel. I da je pitanje hoće li se uopće vratiti. To kod nas ne postoji. Imamo problema, ali možemo ih riješiti. Puno je ljudi koji su mi se javili nakon ove tragedije.
Susjed iz Argentine
Što kažu susjedi?
– Mladi se javljaju, većinom na Facebooku. I pitaju što da rade, što će biti. Traže izlaz, rješenje problema. Zanima ih ima li nade, hoće li biti bolje. Ja ih hrabrim. Kažem im da sam mali čovjek i da pokušavam nešto napraviti. Bit će bolje, mora biti bolje. Nešto se mora promijeniti. Evo, i mladi s kojima radim u fitness-centru, njima govorim da ne trebaju imati idole.
Ja ne mogu biti Schwarzenneger. Nikada. Ali mogu biti bolja verzija sebe. Ljudi imaju želje i volje, a mladi ljudi su toliko okruženi tim negativnim vijestima da su uvjereni da ne mogu ništa promijeniti, čak su pomalo i očajni. Oni će plaćati moju penziju, oni su nam budućnost. Kad ja budem star, kad moja generacija bude stara, oni su ti koji će se morati boriti. Za nas.
Što se odmah može promijeniti?
– Valorizacija. Da se cijeni rad. Da čovjeku koji želi biti vatrogasac, to i omoguće. Da medicinska sestra ne mora raditi papirologiju, da ljudi rade ono što najbolje znaju. I da ih se cijeni. A ne da ih sustav pojede, da ih taj žrvanj potpuno samelje. A to se danas događa. I to ljudima koji nas trebaju spasiti, a oni su premoreni ili ih – uopće nema.
Gledate li televiziju?
– Naravno, ali jedan program.
Koji?
– F&H.
Što je to?
– Fishing and Hunting. Ribolov i lov. Strastveni sam ribolovac, to me smiruje. Na Viru ili na Šolti, najsretniji sam kad nađem mirnu uvalicu. Obitelj je s jedne strane na kupanju, a ja nešto dalje sa štapom. Ondje pronađem sebe.
Pogledajte što građani misle o tragediji u Zaprešiću
jel ima kakav svjedok koji je spašavao malog koji je ostao bez oca, jadan ozlijeđen on i njegova majka koje je pokosila pijana sdp-ova drogerašica, daj neka netko od novinara istraži...javite nam kako su..Hvala!