Nakon povratka iz Firence u Rim 1560. godine, Klović i dalje stvara, ali više nije u punoj snazi zbog zdravstvenih problema, naročito onih s očima. Za izrađivanje malih slika i intimnih minijaturnih medaljona, po kojima je bio poznat, ponestaje i vida i koncentracije.
Posljednje godine života koristi za izradu crteža kao predložaka za grafike. Jedan od najpoznatijih bakroreza iz tog vremena pokazuje Juditu i Holoferna, a izveo ga je grafičar nizozemskog porijekla Cornelis Corta.
Palača Farnese tek se gradila
U literaturi se dugo vremena moglo pročitati da je Klović umro u Rimu 5. siječnja 1578. godine i to u palači Farnese. Taj je dan kao Klovićev smrtni dan spomenuo i umjetnikov biograf Ivan Kukuljević Sakcinski u povodu 300. obljetnice Klovićeve smrti, dakle 1878. godine. Podatak je našao u rukopisnoj bilješci koja je bila dopisana uz jedan od primjeraka Vasarijeva životopisa Julija Klovića. No, taj je datum došao pod znak pitanja već 1882. godine kada je A. Bertolotti pronašao i objavio Klovićevu oporuku i inventar njegove ostavštine, a on je po tim dokumentima zaključio da je Klović umro u Rimu 4. siječnja 1578. godine.
No, teolog i pjesnik Ivan Golub stotinu je godina poslije s pomoću zapisa iz matice umrlih župe San Lorenco in Damaso ustanovio da je točan datum Klovićeve smrti zapravo 3. siječnja te 1578. godine. Pedantni Golub navodi da ne može biti točno da je Klović umro u palači Farnese jer je u to vrijeme ona bila u izgradnji te da je hrvatski slikar zapravo umro u palači Cancelleria u kojoj su u to doba stanovali i kardinal Farnese i njegovi podanici. Kardinal je živio u palači Cancelleria jer je bio vicekancelar rimske Crkve koji je po položaju imao pravi živjeti u Cancelleriji. Ponukan tim podatkom, Golub je zapis iz matice umrlih tražio u župi na čijem se području nalazila palača Cancelleria, a to je župa San Lorenzo in Damaso. Župna crkva nalazi se u samoj palači Cancellerije te je u isto vrijeme služila i kao dvorska kapela i kao crkva.
“I tako smo napokon, upravo o četiri stotoj obljetnici Klovićeve smrti, došli do službenog, vjerodostojnog dokumenta o mjestu i danu smrti znamenitog minijaturiste”, napisao je Golub 1980. godine u tekstu “Nova vrela o Juliju Kloviću”.
“Od podataka o imenu Klovićevu zapis matica umrlih donosi samo ime Giulio – Julije. Ispred imena ne dolazi don ili reverenda, čime bi se označila Klovićeva pripadnost svećeničkom ili redovničkom staležu, već jednostavno ispred imena dolazi ‘messer’. Naziv ‘messer’ se doduše znao upotrebljavati i za crkvene osobe, no pisac ovih matica umrlih nikad ne upotrebljava ‘messer’ za redovnike, a za svećenike rijetko, a kad ga upotrebljava, onda ‘messer’ nikad ne dolazi sam nego skupa s ‘reverendo’. Pisac službenog zapisa u maticama umrlih (redovno župnik) nije Klovića obilježio ničim čime je inače u maticama umrlih označivao pokojne redovnike i svećenike. A budući da se župna crkva san Lorenzo in Damaso nalazila u palači Cancelleria u kojoj je boravio i Klović, zacijelo mu je bio dobro poznat Klovićev status. I budući je crkva San Lorenzo in Damaso bila istovremeno i župna i dvorska kapela Cancellerije, župniku bi bilo poznato da je Klović obnašao svećeničke funkcije i to bi našlo mjesta u zapisu u maticama umrlih... Bit će, dakle, da je Klović papinskom dispenzom koju mu je davno bio pribavio kard. Grimani napustio redovnički i, možda kojom drugom dispenzom, svećenički stalež kako bi se svim vremenom i svim snagama mogao posvetiti umjetnosti. Bilo je to, naime, vrijeme kad se još za pape biralo osobe koje nisu bili svećenici. Ni Pavao III. Farnese, kad je bio izabran za papu nije bio svećenik. Za tadašnje pape nije dakle bilo neobično redovnika ili svećenika svesti na laički stalež, kako bi se mogao posvema posvetiti umjetnosti, tim više što su ti pape i sami bili promicatelji znanosti i umjetnosti. Klović je zadržao, kako bilježi Baglione, dugu odjeću makar više nije bio redovnik, a vjerojatno i naziv don, iako nije obnašao svećeničke funkcije”, piše Ivan Golub o Klovićevu odlasku u zapaženoj raspravi “Nova vrela o Juliju Kloviću”.
Ovu je raspravu Golub, zanimljivo, objavio 1980. godine na talijanskom jeziku u Firenci, u časopisu “Paragone”. U njoj je najavio i objavljivanje knjige u kojoj će puno šire iznijeti dokumente koje je prikupio o Kloviću u Italiji.
Za spomenik – 21 škuda
Klovićevi posmrtni ostaci preneseni su po njegovoj želji u crkvu redovničke zajednice kojoj je neko vrijeme pripadao, u znamenitu crkvu San Pietro in Vincoli (Sveti Petar u okovima) u kojoj je postavljena i spomen-ploča sa Klovićevim portretom. A na toj ploči s podnaslovom “slikar bez premca” piše “Bogu dobrom velikomu za Pape Urbana VIII., za naslovnika kardinala Lavdivija Zacchia, gospodinu Juliju Kloviću iz Hrvatske, od redokanonika sv. Petra u okovima, slikaru vrsnome, dragom vladarima, u kojeg bje pozornost najveća za najmanje stvari, vidna milina i slava neumrla, do najdublje starosti poživje radeći i umrije u Rimu. U ovoj je Bazilici pokopan. Svome negda drugu redokanonici postaviše 1632.”
Klović je u oporuci odredio da mu se na grob stavi natpis “Hic Jacet Don Julius Clovius”. Golub piše da postoji potvrda od 15. siječnja 1578. godine kojom prior crkve sv. Petra u okovima, Honofrio Venazio potvrđuje da je zadržao 21 škudu za postavljanje nadgrobnog spomenika Kloviću. No, članovi Kongregacije lateranskih regularnih kanonika Presvetog Otkupitelja su 1632. godine podigli kićeniji, barokniji spomenik Kloviću, o čemu Golub nije pronašao nikakve dokumente.
Crkva Sv. Petra u okovima poznata je i po tome što je udomila Michelangelovog Mojsija, remek-djelo renesansnog kiparstva koje je trebalo ukrašavati nadgrobni spomenik pape Julija II. A crkvu Sv. Petar u okovima dala je sagraditi carica Eudokija da bi se u njoj čuvali lanci kojima je bio okovan sv. Petar za svog zatočenja u Palestini i u Rimu. U kripti crkve nalaze se i posmrtni ostaci sedmero braće Makabejaca. Ta je crkva mjesto hodočašća, koje i zbog Julija Klovića ne propuštaju brojni Hrvati koji posjećuju Rim i njegove vjerske spomenike.
“Juraj Klović, zvan Croata, tako dođe iz Bribira iz Grižana. Rodi se na kraju svijeta i uđe u novi svijet, kao dječak bi obilježen, čudom nevidljivim. Postane sitnoslikar i stane uz bok Rafaelu, svetom slikaru kojeg nikada ničija ruka ne nadmaši i kičicu mu nikad ni jedna sjena ne zasjeni... A Klović dobije naziv ‘maximus in minimis’, i postane znak pred kojim, tamo u Sv. Petru u okovima, pridružen velikanima, poput Michelangela, svjedoči za rod i dom, i slava mu nikad ne tamni... Kosti mu pomiješane sa subraćom Regularnim kanonicima zajedno počivaju. A istina za kojom pođe u svijet i obilježi mu duh traje i danas...”, zapisao je o Kloviću još jedan odlični crtač, hrvatski naivni slikar Ivan Lacković Croata. Croata je i portretirao Klovića, a u suradnji s pjesnikom Ivanom Golubom autor je i grafičko-poetske mape pod nazivom “Maximus in minimis”.
Ivan Golub je na skupu održanom u Zagrebu 1998. godine povodom 500. godišnjice Klovićeva rođenja spomenuo i Klovićev autograf na popisu darovatelja za gradnju crkve sv. Luke u Rimu iz 1570. godine koji se nalazi u Povijesnom arhivu Nacionalne akademije sv. Luke u Rimu. Na toj se darovnici Klović potpisao kao Io don Iulio Clouio di Crouatia. U istom arhivu je Golub pronašao i blagajnički dnevnik u kojem je naveden i Klovićev oporučni dar za tu crkvu. A na zidu Nacionalne akademije sv. Luke ili palače Carpegna, Golug pronalazi i Klovićev (auto)portret koji je do tada bio nepoznat i nespomenut.
Vjerojatno po talijanskim arhivima ima još posijanih izvornih dokumenata u kojima se spominje Michelangelo minijature, a koje Ivan Golub nije uspio (ili stigao) pronaći. No, među svim tim dokumentima koji govore o Kloviću, ima jako malo neslužbenih, intimnih informacija o njegovoj pravoj prirodi i karakteru, o njegovoj ljudskoj osobnosti.
No, marljivi Golub je 2007. godine u izlaganju na Drugom kongresu hrvatskih povjesničara umjetnosti u Zagrebu spomenuo novopronađeno pismo iz 1592. godine u kojem tajnik rimske obitelji Caetani, Giovani Francesco Peranda sugerira jednom od članova te obitelji da rimsko-njemačkom caru te hrvatsko-ugarskom i češkom kralju Rudolfu II. kao oproštajni dar pokloni Klovićevu sliku sv. Uršule. Na žalost, o toj slici danas ne znamo ništa. No, u tom pismu Peranda nam ipak malo ljudskije opisuje Klovića, rekavši za njega da je bio “dobar čovjek, pobožan, jednostavne vjere”