Hrvatski znameniti sitnoslikar Julije Klović na budimski kraljevski dvor zlosretnog posljednjeg hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. Jagelovića odlazi negdje oko 1520. godine. U Budim je otišao s Albertom da Carpijem, a na dvoru je, po kraljevoj narudžbi, napravio nekoliko hvaljenih minijatura među kojima su i “Parisov sud” i “Lukrecijina smrt”. U to je vrijeme Klović djelovao u kraljevskom skriptoriju baveći se iluminacijama. Iz tog doba mu se, u nekim izvorima, pripisuju i iluminacije u Statutu grada Iloka, datirane u 1525. godinu.
Je li radio i Misal Jurja od Topuskog?
U stručnoj javnosti se pretpostavlja i da je moguće da je Julije Klović na budimskom dvoru radio i na Misalu Jurja od Topuskog, jer je dio tog misala izrađen u budimskom skriptoriju. Kloviću se pripisuje rad na nekoliko prizora sa tog misala, iako to nije potvrđeno. U Zagrebu se čuvaju dva misala koja su povezana sa pomoćnim biskupom zagrebačkim Jurjem od Topuskog. Jedan je misal u riznici zagrebačke katedrale a drugi se čuva u Knjižnici Zagrebačke nadbiskupije. Oba su nastala koncem 15. odnosno početkom 16. stoljeća, ali se u njima nalaze i dodaci iz kasnijih vremena. Po mišljenju mnogih, ti su misali među najvažnijim i najljepšim knjigama hrvatske kulturne baštine. Naravno, Klovićev trag u tim misalima nije službeno potvrđen. Nakon strahovitog i bolnog poraza kršćanske vojske od osmanske sile Sulejmana Veličanstvenog na fatalnom Mohačkom polju 1526. godine, Klović se, izgubivši prirodni oslonac na budimskom dvoru (mladi kralj Ljudevit II. poginuo je na mohačkom bojnom polju, utopio se u potoku što je označilo i kraj dinastije Jagelovića), u teškim i neizvjesnim uvjetima vraća u Italiju.
Neki izvori navode da je moguće da je u to vrijeme Klović prošao kroz Zagreb, te se možda u njemu i zadržao. No, tu je informaciju teško ili gotovo i nemoguće provjeriti, kao i mnoge druge informacije iz Klovićeva života. U svakom slučaju, 1527. Klović je u Rimu, gdje postaje štićenik iznimno moćnog kardinala i papinskog pouzdanika i diplomata te velikog putnika Lorenza Campeggia (dio karijere proveo je i na engleskom dvoru), kojeg je, vrlo vjerojatno, upoznao još na budimskom dvoru.
U to je doba Klović crtao i slikao prema Michelangelovim djelima. Kardinal Campeggio uzima Klovića u svoju službu, ali ni u Rimu Klović nije imao sreće jer je baš te godine Rim zadesila velika nevolja u literaturi poznata kao Sacco di Roma. Tada je, naime, 12.000 vojnika njemačko-rimskog cara Karla V. Habsburgovca, koji je bio možda i najmoćniji vladar Europe toga vremena, upalo u Rim, razorilo ga i opljačkalo. Papu su spasili švicarski gardisti provevši ga tajnim prolazom do Anđeoske tvrđave, pri čemu su brojni od njih izginuli. Zanimljivo, car Karlo V. Habsburgovac bio je veliki katolik, te protivnik i protestanata i borac protiv Osmanskog Carstva, ali se nije bojao ući u borbu i s Papinskom Državom. Klović se morao skrivati od neumoljivih vojnika cara Karla V. Habsburgovca koji su doslovno opustošili Rim nanijevši mu veliku štetu od koje se grad oporavljao desetljećima. Pri tom bježanju i skrivanju od raspomamljene i bezobzirne soldateske koja je iz Rima istjerala i papu izgubio je svu svoju imovinu, uostalom baš kao i njegov zaštitnik kardinal Campeggio koji je u Rimu živio pod vojničkom paskom kao zastupnik izbjeglog pape Klementa VII.
Papa Klement VII. bio je član poznate obitelji Medici, a u povijesti je postao poznat i po fatalnim i nepomirljivim sukobima s engleskim okrutnim kraljem Henrikom VIII., koji su na kraju doveli do osnivanja Anglikanske crkve. Burna su to bila vremena i za ratnike, a kamoli za umjetnika kao što je to bio Klović. U tim dramatičnim događajima, Klović se, kako je zapisao Vasari, našao i u zarobljeništvu carskih vojnika. Tada se, kada mu je i život bio u pitanju, zavjetovao da će, ako se živ izbavi iz zarobljeništva, otići u redovnike. Za spas je zamolio Blaženu Djevicu Mariju. Klovićev biograf Vasari tako piše “nevoljni čovjek, našao se u španjolskom uzništvu, te se u najvećem jadu i bijedi utekne božanskoj pomoći, zavjetovavši se da će, ako izađe živ iz tih strahota... odmah postati redovnikom”.
Boga je slavio svojim djelima
I tako je, preživjevši opasne i goropadne Španjolce, Klović 1528. godine ušao u samostan izabravši red Regularnih kanonika sv. Augustina u Mantovi, odnosno njihove Kongregacije lateranskih kanonika Presvetog Otkupitelja, koji su odgovarali njegovom shvaćanju umjetnosti i umjetničkom habitusu te umjetničkim sklonostima. U okrilju samostana, sitnoslikar Klović mogao je slobodno raditi ono što najbolje zna i voli. Za redovničko ime uzeo je ime Julije, navodno u znak počasti prema svom prvom slikarskom učitelju, poznatom talijanskom slikaru i arhitektu Giuliju Romanu. Boravio je u nekoliko samostana Renske kongregacije Presvetoga Otkupitelja, i to u Svetom Sebastijanu u Mantovi, Svetom Mihaelu u Candiani kraj Padove koji je djelovao pod zaštitom poznate kardinalske obitelji Grimani (u tom se samostanu nalazi i grobnica te bogate venecijanske obitelji koja je bila velika podrška Kloviću na njegovu umjetničkom putu), Svetom Antunu di Castello u Veneciji, u Svetoj Mariji Velikoj u Trevisu i u Svetom Ivanu Evanđelistu u Ravenni.
Valerija Macan Lukavečki u Klovićevoj biografiji spominje da je Klović od ulaska u samostan idućih šest godina svojom umjetnošću zdušno služio redovnicima slaveći Boga svojim djelima. Tako je u suradnji sa Girolamom Dai Librijem oslikao koral od kojega je sačuvan samo fragment koji se danas čuva u Kraljevskoj biblioteci dvorca Windsor. Klović u to vrijeme počinje pisati i Knjigu čudesa po zagovoru Blažene Djevice Marije (Memorie della Chiesa di S. Maria Maggioire di Treviso, rukopisna knjiga koja se čuva u Gradskoj biblioteci u Trevisu) u kojoj je izradio dvije malene minijature te opisao vlastito čudo ozdravljenja noge, kako to napominje Valerija Macan Lukavečki. U toj knjizi zabilježio je i druga čudesna ozdravljenja, nastala zahvaljujući zagovoru Blažene Djevice Marije.
Što se tiče Klovićeve ozlijeđene noge, do toga je, čini se, došlo na putovanju iz Venecije u Treviso. Tada je, čini se, pao s konja i ozlijedio nogu, o čemu pisani trag ostavlja i Vasari. Ozljeda se zakomplicirala, rana nikako nije mogla zacijeljeti, pa je u pomoć Kloviću ponovno pritekao vjerni i pouzdani kardinal Marino Grimani koji je od pape izmolio dopuštenje za slikarov izlazak iz samostana sv. Sebastijana u Candiani, primivši ga u svoju službu i svoju palaču. Tu je Klović konačno dočekao i ozdravljenje noge.
Tako je 1535. Klović boravio kod Grimanija u Perugi, a tri godine kasnije, iz nepoznatih razloga otišao je u Rim gdje je osvojio naklonost iznimno moćnog kardinala Alessandra Farnesea, nećaka (a neki izvori tvrde unuka) pape Pavla III. U službi kardinala Farnesea Klović ostaje do kraja života s privilegiranim stanovanjem u njegovoj rimskoj palači Farnese. Izvan Rima Klović je boravio samo između 1550. i 1560. godine, kada je djelovao uglavnom u slavnoj umjetničkoj prijestolnici Firenci, radeći po narudžbama tamošnje vodeće obitelji Medici. Tih je narudžbi bilo jako puno, Klović svakako nije bio bez posla. U to doba nastali su brojni portreti maloga formata, među njima i portret Cosimove supruge, vojvotkinje Eleonore od Toleda koji se danas nalazi u jednoj engleskoj zbirci.
U Galleriji Uffizi sačuvana je kopija tog portreta s kraja stoljeća, rad Daniela Froschla. Za boravka u Firenci, Klovića je zdušno podržavala vojvotkinja Eleonora od Toleda, te mu je osigurala nadarbinu i uredila smještaj u znamenitoj palači Pitti. U vojvodinu kabinetu nalazilo se nekoliko Klovićevih radova, među njima par portreta, kao i minijatura “Sveti Ivan Krstitelj na stijeni”, “Otmica Ganimeda”, “Kristova glava”... Ta su se djela nalazila u vojvodinim privatnim prostorijama, među najdragocjenijim primjercima vojvodine zbirke.
U sljedećem tekstu više ćemo se baviti Klovićevom rimskom službom kod kardinala Alessandra Farnesea kada su nastala neka od najpoznatijih i najhvaljenijih njegovih djela, po kojima ga je prepoznala i spoznala i svjetska povijest umjetnosti.
Među njima se, naravno, naročito ističe Časoslov Farnese, koji se danas čuva u New Yorku u knjižnici Pierponta Morgana. Riječ je o brevijaru oslikanom nizom predivnih minijatura koje su najviše i pridonijele komplimentima po kojima je Klović Michelangelo minijature.
