Vlada Andreja Plenkovića je prva koja se u zadnjih 15 godina usudila “pregristi” i odlučiti da Hrvatska treba zadržati važnu vojnu sposobnost, vlastitu eskadrilu borbenih zrakoplova, te je dala zeleno svjetlo ministru Damiru Krstičeviću da se do kraja 2017. odabere tip zrakoplova.
No Hrvatska se, kakva već jest, odmah i podijelila oko tog pitanja. Dijelu javnosti, politike i kreatora javnog mnijenja pojavila se prigoda da se suprotstavi nabavi eskadrile i pri tome se, pogotovu što su još svježe rane od požara oko Splita, rabe sljedeći argumenti – država treba nabaviti još kanadera i vatrogasne opreme, a ne borbene avione. Pa onda argument da “što će nam eskadrila, treba uložiti u školstvo, zdravstvo”.
Pa – “što će nam avioni u zemlji s takvom demografijom”. Pa – “to je militarizacija društva”. Pa onda – “ma, tko će nas napasti”. I jedna od najpopularnijih – “pa štiti nas NATO”. U protivljenju nabavi eskadrile često se ide srčano, no u pravilu iza te argumentacije krije se neznanje kritičara.
U branjenju pozicije da Hrvatskoj treba eskadrila najdraži mi je argument koji mi je, onako vojnički kratko, objasnio ratni pilot Ivan Selak. On rado kaže, “da smo 1991. imali borbenu eskadrilu, hrvatske ratne štete bile bi manje za 30 milijardi američkih dolara”. Selak time želi poručiti da je funkcija borbene eskadrile – odvraćanje. A da su borbene eskadrile najjače sredstvo odvraćanja, shvaćaju gotovo sve zemlje Europe, jer ih imaju, sve osim onih koje ih nikad nisu imale (baltičke zemlje), a tek je jedna država koja je svojevoljno izgubila tu sposobnost – Albanija.
Tvrdnja da će nas braniti NATO-ovi avioni proizlazi iz gotovo dječje naivnosti. Mi smo, naime, NATO i prvo sami moramo razviti sposobnosti, a onda računati na pomoć ostalih. Radi usporedbe, to je kao nedavni požari. Gorjelo je u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Portugalu i Crnog Gori istodobno.
Sve su to članice NATO-a. Pomoć su zatražile Crna Gora i – Francuska (koja ima 19 kanadera). Hrvatska je svoja dva kanadera u Crnu Goru poslala tek trećeg dana od zatražene pomoći, jer je prvo morala gasiti svoje požare. A da nije imala svoje kanadere, načekala bi se dok ne stigne pomoć putem NATO-a.
Nadalje, je li se itko od kritičara zapitao imaju li kakve veze vojna sigurnost i borbene eskadrile sa stranim investicijama i gospodarskim razvojem? Znaju li koliko bi novca Hrvatska izgubila kad ne bi imala sposobnost nadzora neba, koliko desetaka milijuna eura godišnje RH zarađuje od preleta putničkih i cargo zrakoplova i koliko bi bilo skuplje osiguranje za prijevoznike kada ta ruta ne bi bila ocijenjena sigurnom? Kada RH ne bi imala svoj airpolicing, to bi za nas morale raditi Mađarska i/ili Italija.
Znaju li kritičari da bi to stajalo i više od ove “rate” od 350 milijuna kuna koliko će Vlada godišnje izdvajati za kredit za eskadrilu. Jedna od najzabavnijih teza kritičara, pogotovu onih koji su u vrijeme Jugoslavije jako dobro razumjeli koncept “naoružanog naroda i narodne armije”, jest ona “ma tko će nas napasti”. A tko će to napasti Švedsku, ili Švicarsku, ili Mađarsku, ili Bugarsku? Misle li da te države imaju eskadrile iz zabave, “onako”, nek’ se nađe?
Tražiti da se RH odrekne borbene eskadrile isto je kao tražiti da se odrekne vojske. Ako nam ne trebaju avioni, ne trebaju ni tenkovi, ni mornarica, ni vojska na kraju. A to jest država – policija, vojska, škole, bolnice, ceste. Na vojsku se sada u RH troši 4,3 mlrd. kuna. Sutra će to biti 4,8 mlrd.
Tek 2021. vojni će se proračun dignuti iznad 5 mlrd. kuna. I još neće dostići onaj iz 2011. To je novac koji otprilike država godišnje potroši na lijekove na recept. Kakva “militarizacija”? Pa RH ima 16.000 vojnika pod oružjem, a vojni budžet nam je 20 puta manji od zarade od turizma. I, pitanje – kolika bi ta zarada bila da turisti Hrvatsku ne doživljavaju sigurnom?
A da bi bili najsigurniji da nas nitko neće napasti, pošaljimo Radu Borić da patrolira granicom