Tko narod smatra smećem, sam završi na smetlištu povijesti

Zagrebački i splitski prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije na ulicu su, za hrvatske pojmove, izvukli popriličan broj ljudi. Protuprosvjednika je u oba navrata bilo šačicu i to uglavnom aktivista.

Malobrojnost zagovornika ratifikacije nipošto ne umanjuje važnost njihovih stajališta ili težinu argumenata, ali je onima koji izvještavaju ili analiziraju društvene odnose trebala biti indikativna.
 No kako se u Hrvatskoj sve svodi na sukob i navijanje za jednu od suprotstavljenih strana, medijskim je prostorom dominiralo izrugivanje s prosvjednicima i omalovažavanje njihovih stajališta. Nitko se nije previše pitao zašto su ti ljudi, tako netipično za Hrvate, izašli na ulicu, nego se automatski pretpostavilo da su kao tradicionalisti jednostavno zadrti, nepismeni i izmanipulirani. Nisu im svete njihove vrijednosti, nego nisu pročitali ili razumjeli. 
“Navodno je Riva odabrana kao zamjensko mjesto jer je prikladno mjesto pod sanacijom”, osvrnuo se na svom Facebook profilu predsjednik kluba zastupnika SDP-a Arsen Bauk na splitski prosvjed. Iako se kasnije izvlačio da je mislio na Žnjan, jasno je da je aludirao na splitsko odlagalište otpada Karepovac. Za Bauka su protivnici Istanbulske konvencije ljudski otpad. 
Svaki put kad netko poput Bauka otvori usta, deset ljudi pogleda prema Orbanu i Putinu nadajući se da ćemo i mi jednog dana imati takve vođe.

Potvrđuje se tako da su najveći protivnici liberalne demokracije u stvari oni koji se predstavljaju njezinim najvećim zaštitnicima. Oni koji s dobro plaćenih pozicija dociraju i vrijeđaju te smatraju da se veliki broj građana, njihovih neistomišljenika, jednostavno treba isključiti iz javne rasprave. 
Građani, s druge strane, ne žele biti prisilno isključeni i smatraju da imaju pravo reći svoje mišljenje o pitanjima koja se tiču njihovih života i budućnosti njihove djece. Onako kako znaju, često ne najbolje artikulirano, ali sukladno svojim Ustavom zajamčenim pravima. Ta je svijest u Hrvatskoj sve jača, pogotovo kad je riječ o vrijednosnim pitanjima.
Zbog snažnog pritiska javnosti protiv Istanbulske konvencije glasovalo je čak trideset saborskih zastupnika. Da tog pritiska nije bilo, taj bi broj bio puno manji, a prije samo nekoliko godina nekakva konvencija Vijeća Europe ne bi uopće bila tema. Neki će reći da je ovo tek labuđi pjev fantomskih ultrakonzervativaca, ali isto su govorili i za referendum o braku.
Društveni trendovi jasno su vidljivi svakome tko ne drži glavu u pijesku, pladnju janjetine koji su platili porezni obveznici ili stražnjici političkih moćnika čije vrijeme prolazi. Sve većem broju Hrvatica i Hrvata dosta je zabranjenih svjetonazora i tema, ismijavanja onoga što im je sveto i daljnjeg sužavanja liberalnog institucionalnog okvira nekritičkim prihvaćanjem tuđinskih mudrolija koje su iznad hrvatskih zakona. Dosta im je isključenosti i sve ih je manje briga kakav će biti taj netko tko će njihove interese vratiti u fokus politike. Oprostit će mu puno mana i pogrešaka u zamjenu za uvažavanje. Što ga trenutna političko-medijska elita bude više gadila, to će se oni s njime više identificirati jer su i sami godinama na isti način bili vrijeđani. 
Žele li opstati, političke se elite moraju mijenjati. Ovo im je vjerojatno posljednja prilika. U liberalnoj demokraciji koju svakako vrijedi čuvati svatko tko narod smatra smećem na kraju sam završi na smetlištu povijesti.