Tko o čemu, svi o politici i nogometu

Da sam ja na mistu onoga Buša, ja bi im... – žučljivo se u davni razgovor vođen u Zagori uključila prababa mog prijatelja. Jedva pismena, za života najdalje dobacila jednom do splitske bolnice, ali potpuno uvjerena u ispravnost svoje politike koju bi provodila da je na mjestu predsjednika najveće svjetske sile i da pod sobom ima nuklearni arsenal. Naravno, po pitanju Iraka te 2003. bila je sklona radikalnim rješenjima. Danas je pokojna pa ne znam što bi rekla o rezultatima američke vanjske politike dok je ISIL pred Bagdadom, a američki izmećari se rasipaju, kao i toliki prije njih.

Kao što svi znaju što bi radili na mjestu predsjednika Amerike, jer im se njegov posao čini jednostavnijim od problema mjesne zajednice, svi znaju sve i o poslu izbornika nogometne reprezentacije.

Puno se ljudi i inače voli baviti tuđim poslovima više nego svojima, ali u ova dva područja, politici i nogometu, to je posebno izraženo. Zašto toliko ljudi, uključujući i mene koji ovo pišem, ima potrebu autoritarno iznositi mišljenje o politici i nogometu?

S jedne strane, imamo pravo oglašavati se o tome jer su to stvari koje se, po definiciji, tiču svih. Politika je nešto o čemu svatko, kao slobodan građanin, ima pravo dati sud i participirati u „javnoj stvari“ u skladu s vlastitim mogućnostima i interesima, bilo aktivno na različite načine, bilo kao birač u postojećim pravilima igre. Alternativa je da se živi kao „idiot“ u grčkom smislu riječi koja je u antičkom polisu označavala ljude koji žive zatvoreni u privatnu sferu, ne zanimaju se za javne poslove i prepuštaju da im drugi kroje svijet u kojem će živjeti.

Veliki je problem našeg društva što smo verbalno svi politizirani: komentiramo, lajkamo, osuđujemo, ali praktično smo uglavnom stabilno idiotski pasivni. Kavansko ili internetsko anonimno naklapanje o politici dijelom i služi kao ispušni ventil, da bi se pasivizirala energija potrebna za konkretno djelovanje. Umjesto što je godinama brinula Bushove brige, spomenuta prababa mogla je upitati glavonju iz mjesne zajednice gdje su sredstva za put na koji nam se žalila ili bolje razmisliti za koga će glasovati na sljedećim izborima.

Poput sfere politike, i nogomet, pogotovo vođenje nacionalnog tima, dijelom se tiče svih nas. Nogometno navijanje jedna je vrsta emocionalnog identitetskog angažmana, neki bi rekli čak i duhovnog, u želji da naš tim pobijedi. Budući da smo simbolički kao navijači dio tog rituala, polažemo i neka prava na odlučivanje o sastavu tima i načinu igre. Kao i politika, i suvremeni nogomet je s jedne gledano strane iznimno složena igra, premda se, s druge strane gledano, neupućenima može činiti kako se za vođenje nogometnog tima ne zahtijeva neka posebna kompetencija. Mi koji smo na studiju filozofije odgulili dvije godine kolegija filozofija politike i iščitali trideset knjiga obvezne literature kod prof. Žarka Puhovskog ne moramo nužno biti kompetentniji govoriti o današnjoj politici od republikanske prababe, ali stavove treba znati argumentirati. Bilo je velikih političara, pa i političkih komentatora bez ikakve formalne naobrazbe, ali je znatno češći slučaj da oni koji su, uz stjecanje iskustva, o tome više čitali više i znaju.

Kod nogometnih trenera je slično. Neke su stvari pitanje talenta, a neke se uče. Često su vrhunski igrači postajali i dobri treneri poput Beckenbauera ili Cruyffa, ali neki su se, kao Maradona, pokazali katastrofalnima u tom poslu. Briljirali su pak tipovi za koje se to ne bi očekivalo. José Mourinho, po mnogima najveći nogometni strateg današnjice, nije imao značajnu igračku karijeru. Na klupi je počeo kao prevoditelj Bobbyju Robsonu i manijakalno je učio i radio da bi došao do statusa koji uživa danas. Kritičari Nike Kovača prigovarali su mu kako do reprezentacije nije trenirao značajniju ekipu, ali nije ni Jürgen Klinsmann koji je 2004., kao prvi tim koji je trenirao, preuzeo slabašnu njemačku reprezentaciju pa je 2006. neočekivano odveo do svjetske bronce. Brojni su elementi koji utječu na krajnji rezultat i u toj kombinatorici dijelom uvijek igra i faktor sreće i slučaja pa, uz opravdane i argumentirane prigovore stručnjaka, svatko ima prostora i za učitavanje svojih mudrolija. Pogotovo što je uvijek otvoren širok prostor naknadne pameti.

Nakon ispadanja Hrvatske od izvrsnog Meksika u komentarima prevladavaju dvije vrste stavova prema našem izborniku. Prvi tip komentatora otprilike kaže ovako – Kovač je dobar momak, moralna vertikala, s njim je zagarantiran rad, red, poštenje i disciplina, ali taktički je još nezreo. Ipak mu treba dati priliku da usvoji ovu nogometnu pamet s kojom sam ja rođen. Ja bih znao da je Pletikosa odavno za penziju, pogotovo jer je prvi golman Argentine Romero rezerva našem Subašiću u Monacu... Slijede onda raznovrsne liste za umirovljenje te stotinjak varijanti idealne formacije našeg veznog reda protiv Meksika. Da je kojim slučajem Kovač stavio defenzivnog veznog, npr. Vukojevića, a Rakitića gurnuo ofenzivnije pa izgubio meč, stotine komentatora danas bi pisale kako je vezni red trebao postaviti upravo ovako kako ga je sada postavio. I tu nema pomoći.

Druga vrsta komentara svodi se na tezu kako Kovač nema pojma o nogometu i da ga treba odmah smijeniti jer nije prošao skupinu. Štoviše, neki ga uspoređuju s premijerom Milanovićem. Osim što su obojica porijeklom Livnjaci, kao zajedničku osobinu ističu im to što nisu uspjeli iskoristiti golemi potencijal domovine. Iznose se pritom i neki uvjerljivi argumenti, ali osnovna teza krije tipičan balkanski narcizam. Uvjerenje da smo mi prirodno najbolji, najtalentiraniji, da imamo najviše pitke vode na svijetu, da nigdje nema ovakvog mora, da su naša djeca najpametnija, rajčica najukusnija, samo nas uvijek koče neki izvana ili, sami, nekim čudom, izaberemo krive čelnike pa ta vrlina nikako da se pokaže do kraja – ovakav pristup priječi elementarnu samokritičnost i rad na poboljšanju samih sebe, a i društva u cjelini. Usto je usporedba Milanovića i Kovača nategnuta. Zajedničko im je što su preuzeli zemlju i reprezentaciju u sličnom stanju i sa sličnim perspektivama. Razlika je u tome što je Milanović imao na raspolaganju stabilan cijeli mandat koji se sad pomalo bliži kraju pa je prošlo već dovoljno vremena da se zbroje rezultati i dadne ocjena. Kovač je preuzeo reprezentaciju pred doigravanje za Svjetsko prvenstvo da spasi što se spasiti dade i odigrao je s njom samo dvije službene utakmice prije Brazila. Stoga, uz opravdane kritike, zaslužuje pravu priliku stvarati ekipu po svojoj mjeri u novom kvalifikacijskom ciklusu.

Od navedene me puno više intrigira jedna druga moguća usporedba nogometne i političke vrhuške. Za nekoliko mjeseci očekuju nas predsjednički izbori. Nakon što smo 2000. s polupredsjedničkog sustava prešli na parlamentarni predsjednik Republike postao je uglavnom simbolička figura. U normalnim okolnostima, za razliku od premijera i Vlade, predsjednik s postojećim ovlastima vrlo malo utječe na naše živote, na to hoćemo li se osjećati zadovoljeni ili nesretni. Za razliku od njega, izbornik nogometne reprezentacije u određenim razdobljima drži ključeve naše sreće i nesreće. Emotivni ton čitave nacije ovisio je ovih dana o tome hoćemo li proći dalje. Priča će ubrzo nastaviti kroz kvalifikacije za Europsko prvenstvo i sljedeća natjecanja. Nameće se logičan zaključak: budući da mu je utjecaj na blagostanje nacije veći, možda bi trebalo uvesti demokratske izbore za izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, a predsjednika Republike neka bira Sabor kao što je izbornika donedavno određivao HNS. Pa neka aktualni izbornik i protukandidati sučele programe, vizije, stručne stožere, obiđu birače/navijače i daju im pravo da demokratski odluče. A onda neka zatvore usta do sljedećih izbora.