Petnaestoga dana mjeseca kisleva, godine sto četrdeset i pete, sagradio je kralj na oltaru za žrtve paljenice Grozotu pustoši. I u susjednim judejskim gradovima podigoše žrtvenike. I palili su tamjan na vratima kuća i po trgovima. A u koga nađoše knjige Zakona, razderaše ih i baciše u vatru.
Ako bi otkrili da tko čuva svitak Knjige Saveza ili da pristaje uza Zakon, po kraljevoj je odluci bio ubijen. Takvo nasilje provodili su mjesec za mjesecom nad Izraelom, nad svakim koga bi po gradovima otkrili. Dvadeset i petoga u mjesecu prinosili su žrtve na žrtveniku podignutu na oltaru za paljenice.
Po toj zapovijedi pogubljivali su žene koje su dale obrezati svoju djecu; objesili bi im o vrat dojenčad i smaknuli ih zajedno sa svim njihovim domom i s onima koji su izvršili obrezanje.
Tko li je napisao ove rečenice? Možda Zoran Ferić, možda Kristian Novak, možda Haruki Murakami, možda Olja Savičević Ivančević, možda Slavenka Drakulić?
Dakle, po tko zna koji puta proskribirani domaći i ovoga puta jedan strani pisac čija lektirna djela smetaju domaćim pravovjernicima i moralistima. Jer da ovi spomenuti pisci promiču pedofiliju, nasilje, samoubojstva, brutalnost, razne druge nastranosti...
I da njihova djela koja su na ovaj ili onaj način uvrštena u lektiru (a tu su spomenute knjige kao što su “Mišolovka Walta Disneya”, “Mramorna koža”, “Črna mati zemla”, “Norveška šuma”...) nisu prilična za djecu u osjetljivoj maloljetničkoj dobi.
Pa se odmah traži skalp ministrice znanosti, obrazovanja i sporta Blaženke Divjak, a uz njezin vjerojatno i skalpovi svih onih koji su stvarali uži i širi popis lektire, ali i skalpovi nastavnika i profesora koji su sudjelovali u ministričinoj anketi o lektiri.
Naravno, citat s početka teksta nije autorski tekst ni Zorana Ferića, ni Harukija Murakamija, ni Olje Savičević Ivančević. To nije citat ni iz romana Slavenke Drakulić “Mramorna koža”, ni iz romana Kristiana Novaka “Črna mati zemla” ili Ferićeve zbirke priča “Anđeo u ofsajdu”.
Dio je to iz Biblije (izdanje Kršćanske sadašnjosti), i to iz Prve knjige o Makabejcima i, priznat ćete, krajnje je neugodan i mučan jer bez uvijanja govori o ubijanju majki zajedno s njihovom dojenčadi. Biblija je, kao što je poznato, najčitanija, a onda valjda i najrasprostranjenija knjiga na svijetu.
Na njenim stranicama postoji jako puno opisa brutalnog nasilja i krajnje nasilnih događaja. Uostalom, i lik Isusa Krista raspetog na križu, jedan od najčešćih motiva likovne umjetnosti, svjedočanstvo je surove ljudske brutalnosti u koju često gledaju i nevine dječje oči.
Ali prikazivanjem obnaženog Krista na križu nitko normalan ne šalje poruku da je takav postupak normalan i da svoje bližnje trebamo razapinjati na križeve. Baš naprotiv. Isti je slučaj i s biblijskim tekstovima. Kada se spominju neviđena zvjerstva, ta se zvjerstva pri tome ne reklamiraju.
Što vrijedi za vjeru, vrijedi i za književnost. Ako pisac piše o silovanju ili pedofiliji, nije mu namjera promicati silovanje ili pedofiliju. Zar se to doista mora objašnjavati punoljetnim ljudima u 21. stoljeću?
Zemlja očito još nije dovoljno okrugla a sunce je i dalje u ekscentru istoimenog sustava...nastavke ove sage potražiti u serijalu "Planet majmuna"...