Trošenje pjevača

Moj je cilj raditi ‘Dunje Vejzović’ bolje od mene

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
1/8
VL
Autor
Denis Derk
14.06.2019.
u 13:21

Pjevače se danas iskorištava, a ja svoje studente nastojim pripremiti za dobru, ‘debelu’ karijeru, a ne kratkotrajan bljesak

Slavna hrvatska mezzosopranistica svjetskog ugleda Dunja Vejzović ovogodišnja je dobitnica nagrade Vladimir Nazor za životno djelo s područja glazbe. U rodnom Zagrebu završila je Muzičku akademiju, a karijera ju je gradila na najvažnijim opernim pozornicama svijeta poput milanske Scale, bečke Državne opere, newyorškog Metropolitana ili Wagnerova Bayreutha. Posljednjih godina bavi se pedagogijom, a lani je bila umjetnička voditeljica produkcije Bellinijeve “Norme” u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Je li Nazor za životno djelo samo još jedna nagrada u nizu ili je za vas ipak posebna?

To je najveća nagrada kod nas. Smatram da je to nagrada za kompletan moj rad, ne samo profesionalni. To je nagrada koja u ovom kasnom dobu stoji i za moja nastojanja izvan profesije, za socijalni rad, ekologiju...

Kada ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo održali ste govor koji se još pamti. Hoćete li se i ovdje zahvaljivati?

Da. To će biti kratki govor koji je već u popratnom katalogu svečane dodjele.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL, Ilustracija

Govor u HNK je bio dramatičan, a situacija se u Hrvatskoj od 2013. još zaoštrila. Očekuje li nas i sada drama na dodjeli Nazora?

I ovaj će govor na svoj način biti revolucionaran. Čudi me kako većina ljudi pasivno može promatrati kako se svijet ruši, ne samo Hrvatska. Ja nisam takva osoba, tako da će težište govora biti tema o umjetnicima koji stoje na drugoj strani, ne na strani pohlepe, zločestoće, politikantstva, mržnje zbog kojih, paušalno rečeno, sve propada. Zahvaljujem Ministarstvu kulture za ovu nagradu koja nosi ime Vladimira Nazora. U govoru upozoravam na to da ona za nas umjetnike ima tu konotaciju i mislim da bi se Nazor s time složio.

Dobili ste Nazora za cjelokupan opus. Ali vaš opus još nije završen. Još ste pedagog, a tu je i dirigiranje?

U principu sam dirigiranje napustila.

Ali nedavno ste bili u Plovdivu na majstorskom kursu kod maestra Lajovica?

Bila sam na majstorskim tečajevima i u Dubrovniku i Plovdivu kod maestra, ali i u Londonu i Berlinu. Nakon dvije godine dirigentskih nastojanja i krasnih koncerata ne mogu reći da sam skroz nezadovoljna svojim radom. U te dvije godine postignut je nivo koji je dosta visok. Nisam početnik da ne bih mogla izračunati koliko mi još treba vremena da dosegnem nivo koji meni priliči. Nikada nisam bila zadovoljna kompromisima pa je tako pala odluka koja nije bila dramatična jer sam naprosto izračunala da nemam dovoljno vremena da dosegnem željenu razinu, a ni dovoljno opcija rada s orkestrom koji bih željela.

Kako to da ste se odlučili za dirigiranje, a ne za režiju?

Prvenstveno sam muzičar. Dirigiranje je područje u kojem, kao kod pjevanja, mogu na još bolji način dati svoj muzički i emocionalni izraz.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL, Ilustracija

Veliki broj vaših studenata postiže uspjehe na europskim scenama. Kako to objašnjavate?

Valjda sam dobar pedagog. Mislim da su uspjesi tu jer sam se uvijek nesebično davala. Nisam od svih dobila tu ljubav natrag i to su onda pljuske, ali bez obzira na njih iznova sam išla u rizik kod novih đaka, jer mi se smješkao rezultat najkasnije poslije pet godina. Sjećam se točno kada mi je profesorica Borčić poslije posljednjeg sata rekla “Dunja, za mene ti si gotova”.

Što je tajna dobrog pedagoga?

To je teško pitanje.

Radite li male Dunje Vejzović?

Raditi velike Dunje Vejzović koje su bolje od Dunje Vejzović. To je bio moj cilj. Uvijek govorim malu anegdotu o profesorici Borčić koja mi je rekla: “Dunja ne smiješ dopustiti da studentica bude bolja od tebe.” Ali ja sam profesorici rekla da mi je baš to cilj. Moja pjevačka dob nije bila dostatna da ja dosegnem pjevački ideal kod same sebe. Ali vidim mogućnost da kroz svoju pedagogiju u svojem đaku dostignem tu želju koju možemo nazvati perfektnim tonom. Naravno, ne postoji perfektni ton jer svatko ima svoju emociju. Moja studentica ne može biti mala Dunja Vejzović, ali može postati velika sa svojim imenom. Predodžba tog idealnog tona je bila tu još prije nego što sam počela učiti pjevati. To dakle nije rezultat bilo kojeg mojeg pedagoga. Već kao šesnaestogodišnjakinji ni jedna pjevačica koju sam slušala na radiju nije mi bila dobra i imala sam ideju kako bih ja to otpjevala. Moj je život rad na tome. Kao i moja pedagogija.

Predavali ste u Stuttgartu i u Zagrebu. Može li se uspoređivati rad na te dvije akademije?

Studenti u Stuttgartu su ipak konstantno okruženi dobrom muzikom. Kod nas na žalost ne. Okruženi su stremljenjima koja su puno jača. Nažalost kod nas kotira glasno proizveden ton više nego muzika. A da i ne govorim koliko kod publike kotiraju druge vrste muzike.

Već nekoliko godina radite u novoj zgradi Akademije. Zgrada zadovoljava?

Kao prostor da. Sada se puno priča da curi krov i slično. No, mi smo prije radili u Glazbenom zavodu gdje prozori uopće nisu dihtali. Ni jedan student Muzičke akademije, a koliko smo samo odgojili fenomenalnih ljudi, u svih pet godina studija nije imao apsolutnu tišinu da radi muziku iz nule. Uvijek je tu bila primjesa udaraljki ili truba. Ni ja nisam imala tišinu, ali sam ipak stasala. To je sve relativno. Curi li krov ili ne, o tome možemo razgovarati s aspekta grada ili države koja nije napravila krov koji ne curi. Ili nas nije opskrbila advokatima da utjeraju popravak, i da, uskratila nam je prostor u kojem bismo trebali imati menzu ili barem kafić, ali je svejedno velika stvar da imamo zgradu i time sam zadovoljna.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL, Ilustracija

Lani ste bili u jednom uglednom međunarodnom žiriju?

I do sada sam bila po raznim žirijima, a najveći je taj koji ste spomenuli i u kojem sam treći put. To je u bilo u Hertogenboschu, na najstarijem pjevačkom natjecanju na kojem je još Biserka Cvejić bila natjecateljica, a poslije i u žiriju. Predsjednica tog žirija je ovog puta bila Kiri Te Kanawa. Moram napomenuti da ja u Hrvatskoj i Jugoslaviji nikada nisam bila pozvana ni u jedan žiri, osim u onaj koji sam sama organizirala. Tu se radilo o stipendijama za studente koje su se trebale namicati od Opernog bala.

Kakva je danas kvaliteta opernih pjevača u svijetu?

Danas ima jako puno opernih pjevača. Mladi je pjevač izložen jako velikom stresu. I što je još gore, život je puno brži i nema vremena za stabilno obrazovanje. Nekada stvarno mislim da prepolako, preklasično i prebazično idem sa svojim studentima. A znamo da je rok karijere jednog pjevača sve kraći.

Zašto?

Jer baza nije stabilna. Prebrzo se ulijeće u repertoar. Ako pjevač nije odmah spreman i ako nema sve, uzme se drugi koji to ima. Uzme se pjevač koji je potrošna roba, koji je lijepa izgleda, poslušan, ne oponira, ali se takav brzo i potroši. Brzo izgubi glas ili bolje rečeno izgubi nerve, glas ne toliko. Hoću reći da u pjevača danas nitko nije spreman ulagati, dapače, iskorištava ga se. Ja nastojim pripremiti studente za dobru, debelu karijeru, ali se sve češće pitam ne bih li trebala biti površnija.

Kakva je tu situacija u Hrvatskoj?

I tu se dosta pjevača brzo uništi. Ima puno pjevača koji su imali opcije za malo veću karijeru, ali su upali u krive predstave i potrošili su se. Nisu se potrošili samo zato što su pjevali pretešku ulogu, nego zbog okvira u kojem se radi. A taj okvir je neorganiziran, ne zna se ni na sam dan probe kada je proba, planiranje je prilično loše. Note neke velike uloge mogu se naučiti i u tjedan dana, ali treba godina dana da ona dobro sjedne. Toliko vremena pjevač rijetko ima, jer mu se uloga ne ponudi tako rano. Ima naravno pjevača koji krenu učiti u zadnji čas i to povuče cijeli ansambl unatrag. Ali svakodnevno vidim da netko ulogu mora naučiti za tjedan dana. Dobra organizacija bi pomogla da pjevač ne bude u tako stresnoj situaciji.

Jeste li vi imali ambiciju da vodite neku opernu kuću?

Bila sam čak u razgovorima s Dubravkom Vrgoč prije nego što se pojavio maestro Bareza. Bila je i opcija za Split. Sada mi nije žao što nije došlo do toga. No, puno sam puta predlagala osnivanje opernog studija gdje se pjevači mogu pripremati s manje stresa. Danas gotovo svaka kuća ima operni studio čiji bih voditelj rado bila. Mislim da za to imam snage, iskustvo (projekti VERO Vision) i stručnu spremu kao rijetko tko.

Prvo ste završili Likovnu akademiju. Kako to da se nikada niste bavili likovnošću?

Muzičku akademiju nisam mogla upisati jer nisam imala srednju muzičku. Iskreno, izabrala sam Likovnu jer nisam znala što bih drugo. Opcija je bila matematika.

Uhvati li vas ponekad neka sjeta kada čujete za Bayreuth ili Scalu?

Baš sada sređujem arhiv i slušam stare snimke. Lijepo mi je čuti svoj glas otprije. Naravno, tek sada vidim sve greške koje sam radila u smislu planiranja uloga jer sam prihvaćala sve što je došlo. Sjete ima, ali ne za mjestima na kojima sam bila, nego sjete za mladošću i životom koji je prošao pokraj mene zbog stresa profesije. Sjeta je to, ali u obrnutom smislu. Taj sam pjevački dio karijere rado zaokružila monografijom kako bih mogla lakše odvojiti prošlost i živjeti dalje svoj život. Kad bih bila sjetna, to bi značilo da živim u prošlosti, a ja ipak rado idem na naprijed i „pospremam iza sebe“

Ključne riječi

Komentara 1

DU
Deleted user
09:32 15.06.2019.

Kraljica pjevanja,interpretacije i otvorenosti!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije