Europska politika proširenja se ponovo budi

Još otkad je Jean-Claude Juncker u kampanji za europske izbore 2014. obećao da u njegovu mandatu na čelu Europske komisije neće biti novog proširenja EU, što je bila sasvim realna izjava ali je tako otvoreno izrečena nosila sa sobom opasnost da prostor zapadnog Balkana prepusti drugim geopolitičkim igračima, eurokrati zaduženi za politiku proširenja trudili su se anulirati učinak te izjave. Ne demantirati, naravno, Junckera, ali vratiti nadu državama kandidatkinjama u mogućnost da će jednog dana biti primljene u EU. Uvjeriti ih da njihov trud i reforme u procesu približavanja Europskoj uniji neće biti uzaludni te da su vrijedni činjenja. Tri-četiri godine eurokrati kojima je proširenje u opisu posla trudili su se napraviti taj pomak, ne iz nulte točke, nego iz minusa u koji je Juncker odveo temu proširenja. Sada, za vrijeme bugarskog predsjedavanja Vijećem Europske unije koje počinje u ponedjeljak, 1. siječnja, to im konačno i uspjieva.

Bugari namjeravaju 17. i 18. svibnja u Sofiji održati summit šefova država i vlada članica EU i zemalja zapadnog Balkana, prvi takav nakon summita u Solunu 2003., odnosno treći takav nakon Zagrebačkog summita 2000. koji je prvi put u povijesti imao format EU-Balkan. Činjenica da je između solunskog i sofijskog tako velika rupa govori sama za sebe (premda se od 2014. redovito organiziraju summiti država zapadnog Balkana uz prisustvo nekoliko premijera i predsjednika iz EU, no to je u sklopu tzv. Berlinskog procesa, dok su summiti u Zagrebu, Solunu i predstojeći u Sofiji takvi da, uz zapadnobalkanske lidere, okupljaju baš sve lidere država članica EU, u formatu Europskog vijeća).

Od danas do tog summita u Sofiji, dogodit će se još nešto značajno za politiku proširenja EU: u veljači Komisija planira objaviti dokument pod nazivom Strategija za proširenje EU, koji predviđa da bi Crna Gora i Srbija (dvije države kandidatkinje koje su najviše odmakle u pregovorima) mogle postati članice do kraja 2025. godine. Taj je rok neobvezujuć i okviran, u slučaju Srbije on ovisi o spremnosti Beograda da ispuni neke prilično teške uvjete kao što je postizanje pravno obvezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa s Republikom Kosovo, no ta će Komisijina strategija dati hrvatskim susjedima novu EU-perspektivu, uvjerljiviju nego ikad dosad.

Čak i Juncker u posljednjih godinu dana drukčije govori kad govori o tome da nema proširenja u njegovu mandatu: naglašava da to ne znači da pregovori o proširenju trebaju stajati niti da države zapadnog Balkana ostaju bez jasne perspektive mogućeg pridruživanja Uniji. "Ako želimo veću stabilnost u našem susjedstvu, onda moramo ponuditi i vjerodostojnu mogućnost proširenja zapadnom Balkanu", rekao je u svom posljednjem govoru o stanju Europske unije. To je odraz onoga što je poručivao i novom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu kad je ovaj počeo navijati za Brexit i, po uzoru na Veliku Britaniju, izlazak drugih država članica iz EU. Juncker mu je, naime, rekao da bi u slučaju kopiranja Brexita države zapadnog Balkana ostale bez EU-perspektive i utonule natrag u sukobe, možda i otvoreni rat.

Gdje je u svemu tome Hrvatska? Nažalost, utjecaj Hrvatske je vrlo, vrlo slab. Nekad je Hrvatska imala veći utjecaj jer se smatralo da svojim primjerom utječe na susjedne države, no više nije tako. O Hrvatskoj se sada govori kao o zemlji koja je nazadovala od ulaska u EU, umjesto da je dalje napredovala. Osim toga, različite hrvatske vlade požurile su vrlo rano nakon ulaska u EU ispucati sve adute koje je Hrvatska kao punopravna članica imala prema Srbiji. Srljali smo u politiku blokiranja, koja je završavala tako da je ostatak EU blokirao hrvatski pokušaj blokade Srbije.

Tako stvari stoje promatrane preko Dunava, a promatrane preko Save? Politika službenog Zagreba prema BiH nikad nije postala europska politika prema BiH, ma koliko se razne vlade trudile ostaviti u hrvatskoj javnosti dojam da jest. Sada, nakon posljednje haaške presude Prliću i ostalima za Herceg-Bosnu, Hrvatska je realno u još slabijoj poziciji da formira politiku EU prema BiH.

Problem je što postoji veliki nesrazmjer između onoga što Hrvatska može učiniti kroz politiku proširenja EU i onoga što dio hrvatskog biračkog tijela, posebnog onog desnijeg, želi da Hrvatska učini. Dok se taj nesrazmjer ne smanji, ili barem iskrenije iskomunicira iz usta političkih lidera (mediji o tom nesrazmjeru pišu, ali nužno je da o tome nešto iskrenije progovore i političari), vrtjet ćemo se stalno u krugu frustracija i neostvarenih očekivanja. 

Pogledajte i galeriju: Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti