Strasbourg je pun prosjaka. Prilaze prolaznicima na ulici, vozačima na semaforu, pa čak i na otvorene prozore stanova u prizemlju, što je iskusila jedna kolegica kad ju je dvoje ljudi, u nekim jadnim kućnim ogrtačima na ulici, kroz otvoreni prozor u kuhinji stalo moliti da im dade nešto za jesti.
Inače je lijep, kao i uvijek u ovo i bilo koje drugo doba godine osim srpnja i kolovoza, kad je jedino smisleno mjesto gdje čovjek može biti u Europi negdje na obalama Jadranskog ili Sredozemnog mora. Ali ljetu je kraj, “i kiše su se slile” ne samo “u cvjetove agava”, i svi ubacuju u radnu brzinu na početku nove školske/radne godine. Ovdje, u Strasbourgu, Europska unija ubacuje upravo danas u “overdrive”, u multiplikator brzine.
Očekivana velika reforma EU, što će najvjerojatnije značiti pretvaranje u Uniju s više brzina, počinje dobivati jasnije obrise u današnjem govoru o stanju Unije, koji predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker drži pred Europskim parlamentom.
EU s više brzina – bude li ta ideja prigrljena danas u Junckerovu govoru i nakon njemačkih izbora 24. rujna pretvorena u službeni prijedlog na Europskom vijeću – znači svojevrsno odustajanje od koncepta u kojem se sve države članice EU nepovratno integriraju u smjeru “sve tješnje povezane unije među narodima Europe” (Rimski ugovor, preambula, 1957.) i prihvaćanje novog koncepta u kojem se neke države članice integriraju brže i bolje, ne čekajući druge koje ili ne žele ili nisu u stanju pratiti taj ritam integracije.
Najveća je prednost takvog novog koncepta u učinkovitosti: EU bi pokazao da (barem njegova jezgra) može biti manje trom, a više učinkovit u donošenju odluka koje dosad nisu mogle biti donesene jer su se lomile (ili bile blokirane) na najslabijoj karici. Najveća opasnost takvog novog koncepta? Pa upravo u tome da neke države članice EU postanu ekvivalent onim prosjacima na ulicama Strasbourga. Da neke najslabije članice iz najsporije brzine kucaju na prozor najsnažnijih iz najbrže brzine, moleći za mrvice s njihova stola koje im ti najsnažniji mogu i ne moraju dati.
Upravo da bi se izbjegla takva opasnost, gotovo je sigurno da će bilo kakav prijedlog Junckerove Komisije, a i kasnije prijedlog iza kojeg će stati Njemačka, Francuska i drugi najsnažniji igrači, biti takav da ostavlja dojam otvorenosti. Barem načelno, da sve brzine, pa i najviša, budu otvorene za sve države članice koje svojom voljom i svojim sposobnostima biraju gdje su. Da polazišna točka bude: svi su pozvani. Da sâm koncept ne odiše isključivošću, nego otvorenošću. Drugo je pitanje kako će to izgledati u praksi, ali cilj je da u teoriji, na papiru, ne izgleda kao podjela, kao stvaranje svilenih zavjesa između zapada i istoka, ili sjevera i juga.
Očekujte da će prijedlog biti upakiran u takve maksime kao što je: “Kretanje je dobro za zdravlje ljudi, za njihovo srce, bolje je od inertnosti; isto vrijedi i za države!” (kako se čulo na godišnjem sastanku uglednog bruxelleskog think-tank instituta Bruegel).
Što sve to znači za Hrvatsku? U našoj zemlji prave rasprave o tome gdje se i kako vidimo u ovoj velikoj reformi Europske unije zapravo i nema. Kad se i povede takva rasprava, ona polazi od ponešto iskrivljene predodžbe da Hrvatska u ovom velikom preslagivanju može na neki način ispasti iz EU i sletjeti u koš sa zapadnobalkanskim susjedima koji uopće nisu članovi EU. To se ne može dogoditi. Članovi EU ostaju članovi EU, ma kakav on bio, s više brzina ili isti kao i dosad. A oni koji nisu u EU ostaju izvan EU, sve dok ne dovrše pristupne pregovore na jednak ili kompliciraniji način nego prethodnici. Ono što se, međutim, može dogoditi jest to da Hrvatska sama pogorša svoju poziciju do te mjere da ostatak EU počne percipirati igrače na zapadnom Balkanu kao konstruktivnije sugovornike od onih u Zagrebu. Kad bi se takvo što dogodilo, ne bi bilo prvi put.
Kad je premijer Zoran Milanović u jeku migrantske krize odlučio zatvoriti granične prijelaze sa Srbijom, u Bruxellesu i Berlinu čuli su se komentari da “u usporedbi s Milanovićem čak i Orban izgleda razumno” te da "nitko ne razumije kako to da se Srbija, koja nije članica EU, ponaša konstruktivnije nego članica EU Hrvatska”. Takvi potezi gurali su Hrvatsku u zadnju brzinu Unije i prije nego što se EU pretvorio u uniju s više brzina. Takve pogreške ne treba ponavljati.
Kako god izgledala velika reforma Europske unije, Hrvatska u njoj ne smije završiti kao zadnji prosjak. Ali zato treba početi voditi bolju europsku politiku već jučer.
