Je li potkradanje trgovaca ako nekome darujetu svoju nošenu, ali urednu i cijelu vestu? Bilo da je odnesete u Caritas ili Crveni križ pa da posluži nekome u neimaštini, bilo da je darujete svojoj dobroj prijateljici ili prijatelju? Gospođa Mira iz Zagreba od prve će reći da je to čisto potkradanje i trgovaca i prizvođača. Jer, prozvala me gospođa Mira zbog objave pisma Zagrepčanke S. G., koja je istaknula za primjer nepoznata mlada gospodina s malim djetetom koji joj je - dok je on silazio a ona ulazila u isti tramvaj i iz džepa vadila kartu da je poništi - darovao svoju tramvaj-kartu. Koja je još vrijedila, a njemu nije bila potrebna.
Danima kopka gospođu Miru, piše mi, spoznaja da postoje ljudi koji pozitivan primjer vide u - potkradanju. A potkradanjem ona smatra gestu mladoga gospodina i poziva me na odgovornost i - selektiranje pisama čitatelja.
- Zar nikome od vas nije palo na pamet da ne može biti pohvalna gesta davanje svoje poništene, ali još uvijek važeće karte drugoj osobi? Pa to je isto što i švercanje, odnosno vožnja bez karte. I jedno i drugo je varanje. Samo u prvom slučaju pri kontroli osoba neće biti javno osramoćena. Ali sramota zbog nepoštenja time nije manja. Jer je to korištenje nečije usluge bez plaćanja za tu uslugu, i bez pristanka pružatelja usluge na neplaćanje - smatra gospođa Mira.
No, je li nošenje darovane i cijele veste - varanje? I mora li trgovac i proizvođač pristati da tu vestu nosi netko drugi, a ne kupac? Smiješnih li pitanja.
Ako poništena tramvaj-karta vrijedi sat i pol, zašto bi bilo varanje i potkradanje Zagrebačkog električnog tramvaja da se s tom važećom kartom u plaćenom vremenu na plaćenoj relaciji vozi, recimo, pet građana tako da na stanici jedan drugome uruči tu kartu? Kao štafetu! Zašto jedan drugome ne bi smjeli darovati važeću kartu, nego svatko od njih mora ZET-u platiti po šest i pol, ili osam kuna?
Dok u drugim europskim gradovima postoje dnevne i tjedne tramavajske karte, karneti s manje i više karata, ZET je građanima ukinio karte i prisilio ih ili da kupe mjesečni pokaz ili plaćaju po sat i pol vožnje. I traži poskupljenje kako se sjeti! O kakvom se tu poslovnome moralu radi? Građani su, primjerice, više puta preko Večernjaka tražili da im vrati karnete - ali je gradski monoplist na to gluh. Isplativije mu je ovako.
I zašto bi međusobna građanska pomoć od šest i pol kuna bila varanje i potkradanje? Druga je stvar što živimo u "bogatoj" državi u kojoj tramvaj-karta štafeta puno znači.
I zato i ja ističem pozitivan primjer mladoga gospodina jer - ako si ne pomognemo sami, tko će nam?
Snježana Štefok