Pelješac je poluotok paradoksa, barem kad je tamošnja vinska industrija u pitanju. Dok jedna vinarija osvaja sve moguće titule na prestižnim međunarodnim vinskim natjecanjima, druga samo 30-ak kilometara dalje grca u gubicima.
U Francuskoj stvar kulture
Na jednoj strani najpoznatiji pelješki vinar Frano Miloš iz Ponikava brine se kako proizvesti dovoljnu količinu Stagnuma koji traže vinoljupci iz svih krajeva svijeta, na drugoj najpoznatija pelješka vinarija Dingač iz susjednog Potomja panično traži modalitet kako se izvući iz krize u koju je upala i kako se sa svojim poznatim vinskim brendom repozicionirati na hrvatskom tržištu prije svega. S vinarijom Dingač u gubicima su tri stotine vinskih kooperanata, koji su pomoć nedavno zatražili i od samog predsjednika RH Ive Josipovića.
– Vidite ovo – pokazuje Mato Braenović goleme dalmatinske suhozide, koji na strmini iznad mora okružuju oko pet hektara dingačem i malim plavcem zasađenih vinograda.
– E, ovo je meni moj pradjed radio, pa djed, pa otac, pa sad ja i moja obitelj. Kako su došla teška vremena i ako se nešto hitno ne popravi, ovu lozu nitko više neće obrađivati – tvrdi Mato zabrinuto dok ga fotografiramo na strmom vinogradu, za koji su mu, dodaje, nedavno oduševljeni francuski turisti rekli da bi ovakvo vinogorje i zidine oko njega u njihovoj državi imalo status zaštićene kulturne baštine. Ako se kuknjavi prepustio Mato, kao najveći kooperant vinarije Dingač u Potomju, možete zamisliti kakvu već tugaljivu priču ima oko 300 peljeških vinskih kooperanata.
Četiri ključna problema
Daleko od birokratskih ureda, Mato kao čovjek s terena, koji vinogradarstvo i turizam ima u malom prstu i koji problematiku bolje poznaje i od samog ministra poljoprivrede Petra Čobankovića, detektira nam temeljne probleme koji već gotovo dvije godine muče pelješke vinare.
– Ove godine bit će malen i urod – konstatira Mato, berući slatke bobe grožđa s mršavog grozda dingača.
– Prvo, poticaji koje daje Vlada nisu dovoljni. Drugo, isti je poticaj i za nas na Pelješcu koji moramo sve rukama odraditi i za vinare u ravnoj Slavoniji, koji strojevima dosta toga mogu odraditi. Treće, država nam više uzme na porezima nego što mi zaradimo. Zatim, dugo čekamo da vina nađu kupca, a nama se tek tada isplaćuju naknade. I četvrto, Pelješac nema dovoljno radne snage pa je moramo uvoziti iz BiH, ali kad je sezona berbe, kordoni policije hodaju po vinogradima tražeći berače koji nemaju urednu radnu dozvolu. Trebalo bi naći rješenje da radnu snagu možemo u sezoni berbe uredno zaposliti, treba država dati neke posebne dozvole ili nešto slično. Ima tog još, ali su ovo osnovni problemi – zaključuje Mato.
U vinariji Dingač u Potomju prolazimo pokraj praznih, derutnih skladišta iz kojih su se nekada na tržište plasirali hektolitri kvalitetnog vina.
U skromnom uredu nalazimo Antu Martinovića, poduzetnog predsjednika uprave vinarije Dingač, koji u novim tržišnim okolnostima traži izlaz iz krize. Za razliku od kooperanata, koji tvrde kako se dingaču, kralju među crnim vinima, posljednjih mjeseci crno piše, Martinović nas uvjerava da će kriza biti okončana.
Regionalni plasman
Na pitanje kad, koje mu već mjesecima postavljaju ostali pelješki vinari, on odgovara: – Ovisi o nama samima.
– Moramo istaknuti činjenicu da je dosadašnji tip zadrugarskog poslovanja na otvorenom tržištu staromodan, neefikasan. Treba naći koncept po kojem će se naš proizvod, koji se do kraja prošle godine distribuirao preko prodajnog lanaca tvrtke Badel 1862, ubuduće plasirati preko velikih prodajnih lanaca kao što su Konzum, Mercator, Plodine. Nastojimo se probiti na domaća tržišta jer doista imamo kvalitetan proizvod – ističe Martinović.
U provođenju plana osamostaljivanja vinarija, Dingač, tvrdi Martinović, ima uspjeh. Dogovoreni su drukčiji modeli suradnje s distributerima, koji će osigurati kvalitetniji plasman i sigurnu naplatu potraživanja, ističe Anto Martinović, dodajući kako izrađuju koncept i za plasman njihove robe u ostale države u okruženju.
Poticaji države na Pelješcu nisu dali rezultate. Tim novcem zasađeni su novi hektari vinove loze, ali se roba nema gdje plasirati.
Neka manje piju pa neče biti na rubu.