Kod mene je u kući na popravcima radio Hrvat iz Hercegovine po imenu Frano Zelić. Jednog dana dođe mi i kaže da ga neće biti jedno vrijeme jer u Toronto dolazi general Franjo Tuđman i da je on u osiguranju da ga UDBA ne ubije. Ja kažem “OK, ako mu budeš blizu, reci mu da ga pozdravlja Gordan Novak.” Frano me gleda sumnjičavo: “A ti ga znaš“? Ne samo da ga znam, velim mu, nego zna i on mene. Nakon dva dana dolazi Frano i veli: “Rek’o general da ga sutra u 10 ujutro pokupiš u Mississaugi na ovoj adresi!”. Dođem ja tamo, pozvonim i pokupim oca svog najboljeg prijatelja iz osnovne, gimnazije i s faksa, Stjepana Tuđmana. Kad bih ja nešto skrivio doma, a događalo se, uzeo bih azil kod Tuđmanovih. A ako me ne bi bilo doma više od tri dana, moja bi mama zvala Ankicu: “Je l’ onaj moj kod vas?“. I pokupim tako ja, ne generala, nego Štefovog starog, i prvo ga odvedem u galeriju jer je bio prvi pravi kolekcionar umjetnosti kojeg sam upoznao. Imali su Murtiće, Stančiće, Price... ali i najboljeg Dogana kojeg sam ikad vidio. Poslije smo otišli na ručak u najšminkerskiji restoran u Torontu. Za vrijeme ručka rekao sam mu neka se pazi da ga opet ne strpaju u zatvor. To ga je jako iznerviralo. Poslije smo otišli u moj ured, i ja i moji partneri potpisali smo značajne čekove za HDZ – ispričao nam je Gordan Novak Barba jednu od zanimljivih epizoda kakvih je taj 72-godišnji majstor tiska i grafike, koji je surađivao s najpoznatijim imenima svjetske likovne scene, ali i s osebujnim osobama izvan umjetničkog miljea, imao na tisuće u životu.
Galerist i jedan od osnivača kultne Jabuke i sam je osebujan lik. Javio nam se iz Kanade, kako veli fantastične, sređene, sigurne, uljuđene, otvorene i tolerantne zemlje. Nadimak Barba, da raščistimo odmah, nije dobio zbog sijede brade i imidža nekog dalmatinskog dobroćudnog ribara na konzervi sardina.
– Uhvatio se nadimak još dok sam bio klinac. U Starom Gradu na Hvaru kod none i kasnije kod oca imao sam brod i motor kojim sam smio besposleno zujati po moru. I kad bi se pojavile kakve zgodne curice, ja bih ih zvao: “Mala, dođi barbi da te provoza po moru”. I ostalo je to Barba – veli Novak koji desetljećima živi u Kanadi u kojoj je otvorio galeriju, a od 2009. adresa mu je u Admiralu u Saskatchewanu, jednom od “gradova duhova” s 15 duša.
Početak ove godine obilježila su mu putovanja, a onda je sve stalo. U siječnju je otputovao na Kubu pogledati neke slike u privatnim kolekcijama, u veljači je bio u Zagrebu i na Hvaru, nakon toga se vratio poslom u Toronto i od kraja ožujka je u svom studiju u preriji u Saskatchewanu. Studio i stan u kojem živi nalaze se u bivšoj školi koju je kupio 2008. godine. Golem je to prostor od oko 1300 kvadrata, koji uključuje i – košarkašku dvoranu.
– U Kanadi je super. Restrikcije su na snazi, ali nije lockdown. Svi se drže propisa. Država daje svima koji ne mogu raditi zbog pandemije po 2000 dolara mjesečno, a mali biznisi su dobili beskamatni zajam od 40.000 dolara do kraja 2022. – objašnjava kako Kanada obeštećuje poduzetnike. U vremenu socijalnog distanciranja u studiju je završio neke davno započete grafičke projekte, napisao tekst za monografiju kineskog umjetnika He Daquiaoa i upravo završava rad na arhivi svog pokojnog prijatelja, kanadskog native umjetnika iz plemena Ojibve, Carla Beama, za Nacionalnu Galeriju Kanade u Ottawi. Novak je rođen 1948. u Splitu. Do prvog razreda osnovne živio je u Starom Gradu na Hvaru, a potom se preselio u Zagreb, gdje su mu roditelji dobili stan u novogradnji u Ulici Proleterskih brigada 235.
– Kad sam došao u Zagreb, na početku su mi se rugali zbog bodulske spike i stalno sam se tukao, pa i s nekoliko godina starijim dečkima. Uspješno, zahvaljujući tome što sam plivao i izvlačio mreže iz dubine. Kad sam izmlatio jednog iz petog razreda, prestali su me zafrkavati, a veliki dečki iz Strojarske uzeli su me da stanem na gol kad su haklali s Trnjanskom, i smio sam stajati s njima ispod gradske lampe, gdje su pušili, hračkali i pričali “kak su fukali i šorali se”. U školu sam do petog razreda išao na Kruge 2. U petom razredu preselili smo se u Dežmanovu i mama nas je upisala u osnovnu školu na Jabukovcu, iako je Varšavska bila bliže. Nikad nismo otkrili zašto. Tako smo brat Srđan i ja svaki dan pješačili uzbrdo na Tuškanac. Tad sam i prvi puta vidio kuglanu, buduću Jabuku, odmah pokraj našeg rukometnog igrališta. Nije se smjelo ni priviriti unutra jer su se tamo SUBNOR-ovci kartali. Bilo je – no pasaran! Puno godina kasnije provalili smo i vidjeli taj prostor iznutra – prisjeća se vremena kad je s prijateljima otvarao Jabuku. Kad se vratio iz Londona, shvatio je da Zagrebu fali pravi diskoklub.
Sjetio se nekorištene zgrade pokraj osnovne škole na Jabukovcu, za koju se, prisjeća se, govorilo da je bila Pavelićeva kuglana. Učinila mu se idealnom za disko. Upoznao je skupinu mladih koji su registrirali omladinsku ligu za mir, protiv rata u Vijetnamu. Sami su uredili prostor, pronašli stolara koji je preuredio “Pavelićev šank”, light show su bile najjeftinije novogodišnje lampice koje su spojili na bas pojačalo. Ivica Živković Živac, predsjednik omladinske lige za mir i DJ, putovao je u Graz po najnovije ploče. Klub su, logično, nazvali Jabuka jer je bio na Jabukovcu. Boris Bućan izradio je dva plakata.
– Zagreb je bio mali velegrad. Na otvorenju je bilo više ljudi nego što je moglo stati unutra. Tulum se proširio van na rukometno igralište. Ostali smo bez piva za manje od pola sata. Ostalo je povijest. I, usput da kažem, Bućanovi su plakati u stalnoj kolekciji muzeja moderne umjetnosti MoMa u New Yorku. Taj klub je kulturna baština ovoga grada. Maternica alt rocka Zagreba – napominje Novak koji voli Zagreb, ali Hvar je Hvar.
– Hvar mi je puno više od baze. Kad malo ostarim i ako se ikad vratim, otići ću na Hvar. Sad još imam posla po svijetu – veli. Novak je diplomirao na Ekonomskom fakultetu, a diplomski rad je nazvao “Umjetničko djelo kao mjera vrijednosti“. O tiskarstvu i grafici znanje je skupljao usput.
– Štef Tuđman i ja bili smo u Londonu dok su se održavali prijamni ispiti na fakultetima. Kako se nismo mogli vratiti na vrijeme, zamolio sam prijateljicu iz gimnazije da ode k našim starcima, pokupi dokumente i upiše nas gdje god je moguće bez prijamnog. I ona nas je obojicu upisala na ekonomiju. O tiskarstvu i grafici nigdje nisam učio. No, razlog da joj se posvetim nije bila ljubav prema grafici, već želja da surađujem s velikim umjetnicima. Od početka svoje galerističke karijere više sam volio umjetnike nego kolekcionare. Ne znam kako se postaje vrhunski grafičar. Ja sam to pokupio po putu i iz knjiga. A onda i iz iskustva, radeći s vrhunskim umjetnicima. Na likovnu akademiju nikad nisam išao, ali sam bio u najboljim grafičkim studijima i vidio kako to oni rade. Shvatio sam da je tehnika osnova, ali da je kemija u suradnji studija i umjetnika. Kad kliknu, dogodi se magija. Najvažniji su strast i razumijevanje. Moram razumjeti, poštovati i voljeti to što radi umjetnik koji mi dođe u studio. Ako ide, onda je to prijateljstvo do groba. Jer, tada su ti ljudi otvorili vrata nečeg od svoje duše što grade cijelog života. To je vjerojatno kao kad su se u stara doba junaci bratimili režući žile i miješajući krv – tumači.
Od mladih dana uvijek je nešto radio i zarađivao. Njegov otac Božo Novak bio je generalni direktor izdavačke kuće Vjesnik, pa su se i Gordanovi afiniteti kretali u takvim, novinarsko-umjetničkim krugovima. Prijatelja Štefa Bracu Tuđmana zamolio je da mu posudi fotoaparat u vlasništvu njegova oca Franje. Dobio je posao kao asistent filmskog snimatelja Hrvoja Sarića, nakon Jabuke radio je u Kulušiću, gdje je bila prva redakcija časopisa Pop Express za koji je radio promidžbu i organizirao distribuciju. Počeo je fotografirati na festivalima. Kad je Pop Express propao, prešao je u Arenu (tjednik, ne šoping centar), za koju je obrađivao i temu o slikarima naive kao junacima novog doba.
– Cvilio sam kod glavnog urednika sve dok nisam zadužio Mamiyu 6 x 4.5 cm, koju je on rabio do tada. Kvalitetna je to kamera s kojom sam bio “gubica” na svakom festivalu u to vrijeme, od Pule do Opatije, i kao vrhunac uspjeha objavio nekoliko naslovnica, što je bila velika fora. I “pussy magnet” – dodaje. No, posao u medijima nije dugo potrajao.
– Kad je došla 1971., moji starci su odmah dobili izgon iz Vjesnika u prijevremenu penziju, otac je kao bivši direktor Vjesnika dobio 20 godina zabrane objavljivanja, a meni su uredno odbijali svaki tekst. Jednog sam dana u kafiću na Trgu sreo Čedu Komljenovića. Bilo je to vrijeme kad kolege novinari koji su ostali na poslu nisu baš htjeli imati posla sa mnom. Za razliku od glazbenika i likovnih umjetnika. Čedo me pitao: “Limač, znam da pišeš o naivcima. Imaš nekaj jeftino? Treba mi za poklone”. Velim mu da nemam, ali mogu se zaletjeti u Podravinu i pokupiti. I tako sam pola prodao, a pola poklonio Čedi. Koji mjesec kasnije opet me nazvao i rekao da pomaže Bobu Gucionneu iz magazina Penthouse otvoriti casino sa zečicama u Haludovu. Amerikanci će, rekao je, dolaziti tamo kockati u specijalnim avionima. “Daj”, molio me, “donesi neke slike i objesit ćemo ih kod recepcije, možda se bude nekaj prodalo”. I tako je započelo – veli. Prebacio se na tržište umjetnina. Izabrao je naivu, tada propulzivan smjer. U čemu je bila tajna hrvatske naive, pitamo ga.
– Nakon Drugog svjetskog rata, oni koji su ga preživjeli bili su ili u depresiji ili u nerealnoj euforiji. Što se tiče likovnih umjetnosti, nakon ratnih užasa bijeg je bio u apstrakciji. Apstraktni ekspresionizam u Americi, Pariška škola u Francuskoj, Fontana, Morandi, Vedova u Italiji i Tapies u Španjolskoj. Nova buržoazija je teško radila, gradila kuće i kupovala Mercedese, slala klince u škole... Te apstraktne slike s bijenala nisu kužili ni malo, a sve drugo je više-manje bilo teški kič. Onda su se pojavili naši takozvani naivci. Sve sam ih znao i naivni nisu bili nimalo! Krsto Hegedušić naučio je Hlebinčane crtati svakodnevni život na staklu, što je socijalizmu bilo OK. Onda su se tu pojavili jači frajeri, stari Gena (Ivan Generalić, op.nov.), pa Mijo Kovačić, Ivan Večenaj, pa onda Josip Generalić kao prvi pravi “pop-art” u istočnoj Europi. I svaki od njih napravio je po nekoliko velikih djela. Ostalo su bile male slike iliti frfuljci od kojih se živjelo i hiže gradilo. E, to je nova europska, pa i američka srednja klasa 60-ih i 70-ih godina razumjela i to je njima bilo lijepo, onako u zlatnoj rami u escimeru i iznad kauča u dnevnoj, gdje se gleda televizija. Rabuzin, Skurjeni i Slavko Stolnik su još složenija priča i na prvu su zaludili Pariz zahvaljujući mom pokojnom prijatelju Avdi Romiću i njegovoj Galeriji Mona Lisa koja ih je predstavila sofisticiranoj pariškoj likovnoj publici. Naiva nam je otvorila vrata svijetu umjetnina – pojašnjava Novak.
Grafičke mape čine više grafičkih listova štampanih u jednoj od grafičkih tehnika - bakropisa, drvoreza, litografije ili serigrafije, koje imaju neku zajedničku priču. Zamišljene su kao umjetnička cjelina. Ilustrativni primjeri su Warholove mape “Marylin” i “Mao” ili Chagallove “Le Bible” i “Le Cirque”. Koliko su (i) u tom poslu važna poznanstva i veze?
– Mislim da su u svakom poslu važni znanje, upornost, neodustajanje, malo sreće i bezobrazluka i reputacija, ali sve to malo vrijedi bez poznanstva i veza. Pogotovo u ono vrijeme kad nije bilo Googlea i društvenih mreža. Kad sam prvi put otišao u Italiju, Čedo mi je dao broj jednog industrijalca u Milanu kojem sam nešto prodao. Poslije sam se snalazio sam – naglašava. S prijateljem Ivom Podunajcem otvorio je galeriju u Italiji, u šminkerskom turističkom mjestu Forte dei Marmi na Tirenskom moru. Prodavali su, dakako, naivce.
– Unajmili smo lokal i cijelo ljeto prodavali slike bez ikakve dozvole, ali smo zato svake godine gradonačelniku poklanjali po nekoliko slika. Igrali smo nogomet s Pierom Paolom Pasolinijem koji je tada ljetovao u Forteu. Meni kao filmofilu on je bio odmah ispod boga. Poslije tekme odveo sam ga u galeriju i poklonio mu sliku. Rekao je da će mi za nekoliko dana u galeriju doći Stefania Sandrelli i Laura Antonelli, tada velike zvijezde, kojima ću dati nekoliko slika, a on će dovesti i paparazze da to snime. Tako je i bilo. Izašlo je to u nekoliko novina u Italiji i navala na galeriju je bila velika – otkriva.
Zimske galerije imali su u hotelima u Düsseldorfu i Münchenu, gdje je Ivo prodao jednog Generalića slavnom dirigentu Herbertu von Karajanu, a bila je to najskuplja slika koju su držali. Otvorili su i galeriju u Amsterdamu. U povijesti umjetnosti je samouk kao i u umjetničkoj grafici. A puno zna jer, kaže, puno čita i dobro pamti. Je li se obogatio baveći se umjetnošću?
– Ne, ali to mi nikada nije bio cilj. Živio sam i živim bogat, na momente raskošan i pomalo neodgovoran život. Slobodan i nikad dosadan – napominje. Najskuplji rad koji je prodao kao galerist bilo je djelo Gerharda Richtera. Prodao je i jednog ranog Van Gogha, i to u Japanu. Duga je lista umjetnika s kojima je surađivao.
– Suradnja s velikim vizualnim umjetnicima je kao jazz jam session u kojem sviraš s Charliejem Parkerom i Dukeom Ellingtonom, a Ella Pjeva. A na drugom vibrafonu je Boško Petrović. Boško mi je bio veliki prijatelj. Svirao je kod nas u Jabuci, a kasnije sam s njim u Kulušiću radio večeri “4 lica jazza”. Boško i ja napravili smo koncept jam sessiona utorkom koji su od prve bili veliki hit. Utorak u Kulušiću je postao kult. Na jednom od jam sessiona kasno navečer pojavio se i Mat Collins Metikoš koji se vratio iz Pariza. Donio je Bošku bocu tekile. To do tada nismo nikad vidjeli uživo. Samo u filmu. Podučio nas je kako se pije, pravilno s limunom i soli. Ne sjećam se kako sam se vratio doma, ali još pamtim glavobolju sljedećeg dana. Dandanas osjetljiv sam na tekilu, i kad je malo više popijem, događa se svašta – veli.
Prvi pravi likovni umjetnik kojeg je sreo rano u životu bio je Pave Dulčić, koji je nosio dugu kosu i bradu, i dovodio nekoliko sebi sličnih tipova ljeti u Stari Grad. Gordanova nona im se čudila, a kad joj je objasnio da su to bitnici, složila se: “Ma je, stvarno su bidnici”. On i Ivo surađivali su s Constantom (Antonom Nieuwenhuijsom), mozgom i dušom umjetničke grupe Cobra, Malcolmom Morleyem, dobitnikom Turnerove nagrade u Londonu, Riopelleom, Johnom Chamberlainom...
Jedna od najdražih umjetnica mu je Joan Mitchell. Prisjeća se i suradnje s – Yoko Ono.
– Lennon je studirao na Liverpool Art Collegeu. Očigledno, glazba mu je bila važnija grana umjetnosti, ali bio je vrlo vješt i ekspresivan crtač. Cijeloga života crtao je po dnevnicima i tekicama, često uz prve skice tekstova za pjesme. Najvažnije zaokruženo likovno djelo mu je serija transfer litografija Bag One. Crteži su nastali u dvije stilski različite faze, prva je bila u vrijeme svadbe s Yoko na Gibraltaru i na njihovu medenom mjesecu u Parizu, a druga u vrijeme njihovih protesta “Bed Inns”, s više emocije i jakom erotskom crtom. Prvo smo otisnuli reprinte Bag One u manjem formatu i u sitotisku, iako su originalno to bile litografije, kako ne bi bilo konfuzije između originalne edicije i reprinta. Kad smo to potrošili, Yoko je trgala stranice iz Johnovih tekica i slala ih meni da ih otisnem. Sve je bilo crno-bijelo. Netko je odlučio da im treba dodati boju, pa su moje probne crno-bijele otiske poslali glavnom Disneyevu koloristu da ih oboji. No izgledale su kao da su izašle iz Pocahontasa. Jednu ili dvije sam otisnuo, i više nisam htio. Nazvala me izdavačica i rekla da ih, ako mi ne valjaju boje, obojim sam. Suradnik Namik Kulenović Biki i ja u jednoj smo noći pofarbali svaku sliku – prisjeća se Novak koji je radio i u Kini.
Na inicijativu prijatelja, kineskog umjetnika Liu Jiana koji također živi u Kanadi, dobio je poziv iz kineskog ministarstva kulture da izloži grafike iz svog studija Novak Graphics pod nazivom “Twenty Years of Printmaking” u netom dovršenom umjetničkom institutu Shen Zhen 1999., a 2000. i u muzejima Guangzhou i Liu Hai Su u Šangaju.
– Moja izložba bila je jedna od prvih velikih izložbi zapadne umjetnosti u Kini. Uz izložbe održavao sam seminare kineskim grafičarima i izdavačima grafika. Nakon izložbe u Shen Zhenu predsjednik instituta mi je ponudio da zajedno pokrenemo veliki grafički studio. Već tada sam osjetio da je Kina na putu da postane veliki centar suvremene umjetnosti, i kao stvaralački centar, i kao veliko buduće tržište, te da bi bilo pametno početi tamo raditi – veli. Kasnije je sudjelovao na umjetničkim kolonijama. Sagrađen je potpuno novi studio, no korona je poremetila planove. Nada se da će na proljeće 2021. nastaviti s kolonijom i napokon početi tiskati u novom studiju Novak Graphics Tao Hua Tan. Pripremama rukovodi iz Kanade u kojoj je završio posve slučajno. Prijateljica, galeristica iz Züricha, zamolila ga je da joj bude savjetnik jer u Kanadi planira kupiti grafički studio. Odvratio ju je od te ideje nakon što su pregledali prostor.
– Preostalih nekoliko dana fino smo se družili u Torontu i svidjelo nam se, pa smo odlučili preseliti se i zajedno otvoriti galeriju. Ja sam kasnije pokrenuo svoj grafički studio. Kad je pukla ljubav, pukla je i galerija, ali studio je još živ – dodaje.
Prati li politiku, situaciju u Hrvatskoj, kako mu se čini kakva je 30 godina od osamostaljenja?
– Pratim. Bit će bolje – sve je što je rekao o tome. Prati i recentnu hrvatsku likovnu umjetnost.
– Ne vidim mladog umjetnika koji bi mogao dobro proći u uglednim stranim galerijama. I to ne zato što nema originalnosti i kvalitete, jer možda je i ima, a ja je naprosto nisam vidio ili nisam prepoznao. Problem je dublji. Umjetnici iz autsajderskih zemalja imaju jako male šanse zaigrati na centralnom terenu. Ima jedan Rumunj, Adrian Ghenie, blistava zvijezda koja daje nadu da se može, ali teško je. Problem je sociološko-ekonomski. Kao prvo, više nigdje nema srednje klase koja je postojala kad sam ja počinjao. Iz nje su dolazili kupci za srednji i donji stupanj umjetničkog tržišta. Oni koji imaju, mogu i žele kupovati umjetnine uglavnom su multimilijunaši, a donja granica interesa je oko milijun dolara. Ti pak neće kupiti mladog slikara ni iz Hrvatske, ni iz Kanade, pa čak ni iz SAD-a ako ne surađuje s jednom od vrhunskih multinacionalnih galerija – pojašnjava.
Međunarodno umjetničko tržište sve je kompliciranije. Teže je, tvrdi, prodati jeftinu nego jako skupu umjetninu, upravo zbog nestanka srednje klase. Svako ljeto barem dva mjeseca provede na Hvaru, a usput nekoliko dana ostane u Zagrebu, da vidi frendove i dozna friške tračeve. Ljubav? – Bilo je ljubavi. Više kraćih, ali bogami i nekoliko dugotrajnih. Sve su to sada samo lijepe uspomene – kratko će. Cijeloga života vodio ga je instinkt, a ne razum.
– Nemam neki cilj. Nikad ga nisam ni imao. Brzo sam skužio, još kao tinejdžer, da je štos u putu. Tao i “wu wei” priča. Jedna od par knjiga na nahtkastlu mog starog bile su misli Lao Tzea. Te knjige je on svakodnevno iščitavao i podcrtavao pasuse prije spavanja. Sjećam se da sam bio znatiželjan s čim se to stari inspirira, pa sam zavirivao u njih. “Wu wei” i Tao vjerojatno su mi se sačuvali negdje u malom mozgu. I još važnije, roditelji su imali vjere u mene i puštali me da radim što hoću. Pa i gluposti. U Kini sam shvatio da tome djelomično mogu zahvaliti Lao Tzeu kroz mog oca. Analogija i paradoks neke su od značajki taoizma. Zbog Beatlesa sam i otišao u London, i za Yoko i Lennonovu fondaciju radio reprint njegovih grafika. Duboko vjerujem da bismo, da nije bio ubijen, radili na projektu uživo. Kao klinac sam se divio amaterskim, a kasnije i onim “pravim” filmovima Lordana Zafranovića, a danas mi je on prijatelj i omiljeni partner za trešetu jer nas dvojica igramo onako umjetnički, a ne po šabloni. Kad bismo po kartama trebali dobiti, gubimo, a nekad dobijemo na ništa. Slično je i u životu.
Zgubidan i falsifikator. To je jedino sto mogu reci o tom pizdeku!