Sylvester Stallone najveći je filmaš svih vremena, a njegovi “Plaćenici”, sva tri nastavka, najbolji su filmovi dosad snimljeni. Oni ne samo da su oglodali hollywoodsko licemjerje do kostiju, nego su i vjerodostojan preslik filozofije vremena u kojem su nastali. Osnovna Stalloneova ideja bila je kako u svaki od tri filma ugurati što više zvijezda. To, doduše, jesu filmovi bez ikakve dublje priče, s dijalozima koji su kapacitirani upravo prema intelektualnim sposobnostima momčadi koja nastupa, s pucnjavom koja poprima tolike razmjere da, kad se ustajete nakon završetka filma, osjećate opravdan strah da ćete hodati po čahurama. Broj mrtvih kod neprijateljske žive sile prelazi broj uništenih objekata i razbijenih borbenih te materijalnih sredstava i sve je to, naravno, začinjeno urnebesno glupom šalom za kraj, u kojem glavni junaci već hitaju prema novim podvizima.
No, što će ti logika, priča i radnja kad u filmu imaš Schwarzeneggera, Couturea, Stathama, Snipesa, Lia, Banderasa, Gibsona, Forda, Willisa, Lundgrena, Van Damea, Gramera, da nabrojim samo neke od reprezentativaca koje je regrutirao Stallone. Odmah je jasno da je ovdje najvažnija poruka; uspjeli smo u ideji da u jedan film nakrcamo gotovo nevjerojatan broj akcijskih junaka. I nije pretjerano važno jesu li to naši odavno ocvali heroji ili oni na koje se svijet u svojoj potrebi za spasenjem može osloniti kad njihova imena još uvijek neonski zvone. Poanta u cijeloj priči jest Stalloneova iskrenost; on ni ne pokušava sakriti stvarnu namjeru snimanja filmova. Zarada. To je jedan jedini motiv što pokreće cijelu hollywoodsku zloćudnu namjeru koja imperativ profita nevješto skriva iza lažnih umjetničkih vrijednosti. Ali i ne samo to. Stalloneov princip možemo iščitavati u gotovo svim društvenim segmentima u kojima forma mora potući sadržaj.
Zar je nogometni Real Madrid imalo drugačiji od “Plaćenika”? I tamo su se nagurali zvijezdama i tamo se očekuje da imena prodaju proizvod koji je odavno ispuhao svoj zenit i tamo se prekomjerno plaća sumnjive heroje da bi čudima gladnom narodu priskrbili blokbastersko zadovoljstvo i iluziju zvijezda na dlanu. Razlika je samo u tome što Stalloneovi “Plaćenici” na kraju imperativno pobjeđuju, što se za Real i ostale nesadržajne tvorevine ne može jamčiti. Živjeti u vremenima u kojima je puno važnije ostaviti dojam da ljudi misle da si netko nego da netko doista i jesi, u situacijama u kojima ono u pravo vrijeme viknuto “Nisam!” ili “On je!” ili “Daj meni!” može biti presudno za život i egzistenciju, gdje se mediji koje pogrešno nazivamo društvenim mrežama pretvaraju u najodvratnije šahtove bez ikakvog relevantnog sadržaja osim ocrnjivanja i prenošenja nevjerojatne količine besmislica, dakle živjeti u takvom svijetu sve je samo ne dosadno. Zato i postoji psovka koja kaže “dabogda živjeli u zanimljiva vremena” pa je u skladu s njom trivija postala zanimljivost današnjice, a zvijezda se postaje tako da te netko njome proglasi i drži u medijskoj orbiti. Svuda oko nas su, čini se, “Plaćenici”, svuda oko nas lažne zvijezde koje bi trebale izazivati zavist za životom poslije kliničke smrti zdrave pameti i čovjek se pomalo miri s neukusom koji se svakodnevno strovaljuje na njegova leđa.
Prijeti realna opasnost da kolektivno postanemo integralnim dijelom tog neukusa, ako na vrijeme ne pogledamo “Plaćenike” i ne shvatimo Stallonea ozbiljno. Proces u kojem nas se pokušava uvjeriti da nemamo vremena za nijansiranje svojih života i da je sve posve jednostavno i primamljivo u sivilu na koje trebamo pristati polako dolazi svome kraju. Ne zato što je taj proces iscrpljen, nego zato što se uspješno realizira. Vrijednost onoga što gledate, čitate, slušate postoji isključivo u okviru senzacije i, ako vas ne zabavlja i ne odvraća od razmišljanja, uvjerava vas se da vas to i ne zanima. Senzacija za senzacijom drži vas u neprekidnom grču neizvjesnosti da nešto treba očekivati, nešto što će vas otrgnuti od svakodnevice, a to što čekate jest vaša svakodnevica. Cijele generacije živote su gubile fizički, poklane i propucane, a na ovu je generaciju došao red da živote gubi i u značenju, tako da sam fizički odlazak postaje beznačajna činjenica. Prestajemo biti bitni ljudima oko nas, ljudi oko nas prestaju biti bitni nama i sve se ravnodušnije promatramo optočeni teškim slutnjama. I što vam onda ostaje; tvitaj, lajkaj, šeraj, guglaj, četaj, forvardiraj i plaćaj, plaćaj, plaćaj pa umri.
>> Od ljudi se očekuje da budu katolici, ali od katolika se ne očekuje da budu vjernici