Nitko tko je jednom otišao s kancelarske dužnosti u austrijskoj političkoj povijesti nije se vratio kao pobjednik osim Sebastiana Kurza, šefa nove austrijske Narodne stranke (ÖVP) koji je sa svojom tirkizno obojenom Listom Sebastiana Kurza uvjerljivi pobjednik prijevremenih parlamentarnih izbora u Austriji. Veličanstveni povratak “neuništivog“ 33-godišnjaka, koji čeka da mu u ponedjeljak austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen povjeri mandat za sastav nove savezne vlade i tako drugi put u samo dvije godine, s kratkim prekidom od nekoliko mjeseci, ponovno postane najmlađi austrijski kancelar svih vremena i najmlađi šef vlade u Europi i svijetu.
Čudo od djeteta
Kao popularan i izuzetno vješt marketinški strateg, koji najviše voli velike izazove i kompleksne situacije i u njima se izvrsno snalazi, u svom ponovnom pohodu na vlast s osvojenih 37 posto biračkog tijela pomeo je konkurenciju: drugoplasirane socijaldemokrate (SPÖ) s 15, a krajnje desne slobodnjake (FPÖ) s čak 21 postotnim bodom razlike.
Senzacionalni rezultat starog-novog austrijskog kancelara i njegova vidljiva velika želja za pobjedom nagnali su mnoge da potraže odgovor na pitanje tko je zapravo taj dinamični i ambiciozni mladi Bečanin, kojega jedni u Europi nazivaju fenomenom i čudom od djeteta, dok se ga drugi boje. Ono što je zajedničko i jednim i drugima jest da ga smatraju “neuništivim“.
Zašto? Što to Kurza čini “neuništivim“ i što on može bolje od ostalih mladih austrijskih, ali i europskih i svjetskih političkih lidera, među kojima ga najčešće uspoređuju s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i kanadskim premijerom Justinom Trudeauom? Analitičari tvrde da je odgovore možda uputno, između ostalog, potražiti i u njegovu životopisu.
Sebastian Kurz rođen je 1986. godine u Beču u radničkoj četvrti Meidling u 12. bečkom stambenom okrugu kao jedino dijete u katoličkoj obitelji majke Elisabeth (61), srednjoškolske učiteljice, i oca Josefa (68), tehničkog menadžera u Philipsu. U spomenutoj četvrti Kurz i danas živi zajedno sa svojom dugogodišnjom ljubavi iz školskih dana Susanne Thier. Prema pričanju njegove majke, opisanom u više biografskih knjiga raznih autora posvećenih čudesnom usponu ove neupitne političke zvijezde te Kurzovom privatnom životu i pokušaju da se pronikne u način njegova razmišljanja i djelovanja, ova “neizmjerno srdačna i posve draga i slatka, ali izuzetno napredna i zahtjevna beba“ već od malih nogu bila je “šef“.
Odrastao je u okruženju migranata i više od pola njegovih školskih kolega bili su doseljenici. Vjerojatno, tvrde mnogi, otuda i potječe njegovo posebno zanimanje i počeci bavljenja migracijom koja je bila i ostala jedna od središnjih tema i preokupacija u njegovoj političkoj karijeri. Korijene zasigurno treba potražiti i u izjavi majke Elisabeth koja je u razgovoru s njemačkim novinarom Paulom Ronzheimerom, koji je autor jedne od Kurzovih biografija, rekla: “Tema izbjeglica nam je u krvi.“ Ispričala je kako su ona i suprug Josef, gledajući na televiziji slike zdvojnih ljudi zahvaćenih ratnim strahotama u bivšoj Jugoslaviji, odlučili im pomoći te su zbrinuli jednu takvu obitelj na svom seoskom imanju u Zogeldorfu u donjoaustrijskom Waldviertlu. “Učili smo ih njemački“, ponosno je rekao otac Josef.
Izbjeglice i migranti očito nisu bili nepoznata tema u Kurzovoj obitelji, tim više što je i njegova baka za vrijeme Drugog svjetskog rata pobjegla iz Srbije gdje je živjela, a slike tog bijega u Austriju cijelog su joj života uvijek iznova dolazile pred oči i mučile je u snu. Kurz je istaknuo kako je rado, obično vikendom, s roditeljima odlazio baki na selo i da je to bio izuzetno lijep dio njegova odrastanja.
Nakon mature i odsluženja vojnog roka upisao je smjer odvjetništva na pravnom fakultetu bečkog sveučilišta, no ubrzo napušta studij kako bi se posvetio politici. Na početku svog političkog puta, još kao đak uvjeren da je predodređen za političara, pokušao se pridružiti političkom podmlatku Narodne stranke (ÖVP) u bečkom Meidlingu, ali je odbijen s obrazloženjem da “nije za politiku“. Ta odbijenica svakoga drugoga sigurno bi pokolebala i obeshrabrila, ali ne i upornog i samouvjerenog Kurza. On nije posustao, nego je i dalje tražio one koji će prepoznati njegov talent i uvesti ga u politiku.
Prvi od njih je bio Johannes Hahn, tadašnji šef bečkog ogranka ÖVP-a i uskoro budući povjerenik Europske komisije za proračun. On je Kurzu pomogao da s 22 godine postane šef mladih narodnjaka Beča, a s 23 i njihov šef na austrijskoj saveznoj razini. S 24 je postao gradski vijećnik u Beču i zastupnik u bečkom parlamentu, s 25 državni tajnik za integraciju, a s 27 ministar vanjskih poslova – najmlađi šef diplomacije u Austriji i čitavom svijetu u povijesti. I to, uz zadržavanje resora integracije, i snažnu pomoć tadašnjeg austrijskog potkancelara i čelnika ÖVP-a Michaela Spindeleggera.
Na toj dužnosti pokazao je gotovo državničke sposobnosti ravnopravno komunicirajući s kolegama iz cijeloga svijeta. Posebno se istaknuo u pregovorima o iranskom nuklearnom programu 2015. u Beču. Prvi je oštro kritizirao apsolutističku vladavinu Recepa Tayyipa Erdoğana u Turskoj te je Austrija tijekom njegova mandata bila jedina članica EU koja je zahtijevala raskid pregovora o pristupanju Turske EU, što je izazvalo bijes na turskoj strani. Osim Turske, naljutio je i Italiju, zamjerio se Saudijskoj Arabiji i još mnogim drugima, i sve to prije svoje tridesete.
U vatrenom krštenju na međunarodnom diplomatskom parketu zapeo je za oko široj javnosti kao čovjek bez dlake na jeziku, racionalan, pragmatičan i temperamentan, s neobičnim osjećajem za teme budućnosti. Mnogi su očekivali da će zbog svoje mladosti i vanjskopolitičkog neiskustva svoju zemlju izvrgnuti podsmijehu. Ali dogodilo se suprotno! Postao je međunarodni lider, tražena osoba i ljubimac medija. Ubrzo se dokazao i na međunarodnom planu, ukazujući na vanjskopolitičke prioritete Austrije, nužnost reformiranja Europske unije te značaj davanja europske perspektive zemljama zapadnog Balkana, a za svoj prvi službeni posjet inozemstvu odabrao je upravo prijateljsku Hrvatsku.
Bio je i prvi od zapadnih političara 2015. godine koji je shvatio da izbjeglice i migranti ne bježe samo od rata već da su u potrazi za boljim životom i životnim standardom. Upravo je on najznačajniji za zatvaranje balkanske i mediteranske rute i politiku zatvorenih granica koju je vodio tijekom svog ministarskog mandata kako bi se zaustavio nekontroliran priljev izbjeglica u Austriju i na zapad, suprotstavivši se tako politici dobrodošlice migrantima njemačke kancelarke Angele Merkel. Ta akcija na svoju ruku razljutila je Merkel koja je jasno pokazala da baš nije oduševljena sve popularnijim mladim austrijskim liderom dječjeg lica. No nezaustavljivom Kurzu, koji nije htio da Austrija bude privjesak Njemačke, to nije smetalo. On je i dalje nizao svoje međunarodne uspjehe.
Među njih se, između ostalog, ubraja i njegova inicijativa potpisivanja sporazuma u Minsku koji je djelomično zaustavio rat u istočnoj Ukrajini, u Beču pokrenuta mirovna konferencija koja je dovela do primirja u ratom zahvaćenoj Siriji te razne druge njegove inicijative, kao primjerice borba protiv islamskog ekstremizma i fundamentalizma.
U svibnju 2017. izabran je za predsjednika austrijske Narodne stranke, nakon što su visoki stranački dužnosnici prihvatili njegov ultimatum od sedam točaka i dali mu otvorene ruke da sam bira svoje suradnike i predsjedništvo stranke, da sam formira izbornu listu i odluči s kim će koalirati, a prihvaćeno je i da na izbore izađe kao čelnik liste pod imenom Lista Sebastiana Kurza. Dok su mu jedni predbacivali da je egocentrik i da previše sebe ističe u prvi plan, drugi su ga smatrali spasiteljem u međuvremenu neinventivnih i posrnulih narodnjaka. Osim imena, želeći se razlikovati od zastarjele politike ÖVP-a, promijenio je i stranačku boju, iz crne u tirkiznu kako bi bilo prepoznatljivo da je na njezinu čelu novi, moderni političar europske vizije.
Mnogi su ga u tom trenutku uspoređivali s tada 39-godišnjim francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, koji je kao i on izašao na izbore s novoosnovanim pokretom i pobijedio na domaćim izborima, ostavljajući klasične francuske stranke u ruševinama. U Macronovu je stilu najavio otvaranje ÖVP-a prema drugim političkim strujama i pretvaranje stare konzervativne narodnjačke stranke u moderni građanski pokret desnog centra, koji je na prijevremenim parlamentarnim izborima 2017., ostavivši iza sebe svog tadašnjeg uvjerljivo poraženog koalicijskog partnera, socijaldemokratskog kancelara Christiana Kerna, doveo na pobjednički tron. Nakon tog svog izbornog trijumfa Kurz je 18. prosinca 2017. prisegnuo pred austrijskim predsjednikom Alexanderom Van der Bellenom kao kancelar nove koalicijske vlade moderniziranog ÖVP-a i krajnje desnice (FPÖ) postavši tako najmlađi kancelar u povijesti Austrije i najmlađi šef vlade u Europi i svijetu.
No taj trofej, uz divljenje i pohvale mnogih, donio mu je i brojne optužbe i predbacivanja iz zemlje i inozemstva da je glavni krivac za opasno skretanje Austrije udesno.
Ali Kurz, inteligentan, elokventan i odlučan kakav već jest, sve je to stoički otrpio govoreći kako je došlo vrijeme da se raskine sa starim poimanjima politike i ponudio je jednu novu, modernu politiku, kojom je htio ući u povijest po nečem novom, dosad neviđenom. Politiku novog duha i novih pravila, koja je uključivala zabranu nošenja burki u osnovnim školama, rezanje socijalne pomoći velikim obiteljima i dječjeg doplatka stranim radnicima čija djeca žive u inozemstvu, kao i smanjivanje poreza i reformiranje birokratskog zdravstvenog sustava te strožu kontrolu granica EU. No očito se precijenio pa je skupo platio svoj osamnaestomjesečni politički brak s nepredvidivom krajnjom desnom Slobodarskom strankom tadašnjeg potkancelara i stranačkog čelnika Heinz-Christiana Strachea (49) kojim je zbog upletenosti u korupcijski skandal u svibnju ove godine podnio ostavku, a mladi kancelar razvrgnuo to partnerstvo i zatražio održavanje prijevremenih izbora.
Strache se nadao da će ostavkom sačuvati vladu u kojoj je njegov FPÖ bio manji partner Kurzovu ÖVP-u. No Kurz nije htio riskirati da i njemu zalijepe titulu korumpiranog političara i odmah je raspustio vladu.
Meč svih mečeva
Mnogi su se tih dana pitali hoće li Kurz nakon tog skandala krajnje desnice, ali i njenih drugih incidenata i afera s nacističkim primjesama “preživjeti“ i ostati na vlasti kao savezni kancelar do prijevremenih austrijskih izbora u rujnu ove godine. Kao što je već poznato, to se nije dogodilo i Kurzu i njegovu ÖVP-u austrijski parlamentarci, na inicijativu osvetoljubivih socijaldemokrata i krajnjih desničara te stranke Jetzt, izglasali su nepovjerenje, prvo u austrijskoj povijesti, a Austrija je dobila prijelaznu tehnokratsku vladu i prvu austrijsku kancelarku, Brigitte Bierlein. Kurz je sa samo 525 dana vladavine postao kancelar s najkraćim stažem.
Svjestan da je pred njime meč svih mečeva, ponovno je pošao u pohod na kancelarsku fotelju, hipnotizirajući svojom “političkom kulturom“, odlučnošću, inteligentnošću i radišnošću te najavom da će popraviti narušeni imidž zemlje, austrijsko biračko tijelo, koje je Kurzu i njegovim narodnjacima poklonilo povjerenje i uvjerljivu pobjedu.
Kako njegova pobjeda ne bi ostala Pirova, mora još riješiti glavno pitanje – s kime će formirati vladu i većinu u parlamentu. Teško je predvidjeti što će se dalje događati. Kako sada stvari stoje, iako još nisu ni počeli razgovori izbornog pobjednika s čelnicima ostalih stranaka, analitičari tvrde da je najizglednija koalicija Kurzovih tirkiznih narodnjaka sa Zelenima (i eventualno priključenim Neosom). Uz poruku da se politički brak ne sklapa iz ljubavi ili istomišljenosti, već interesa birača i Austrije.
Ako doista do njega dođe, taj bi Kurzov eksperiment mogao postati uzor i ostalim europskim zemljama, prije svega Njemačkoj.
Promatrači austrijskih (ne)prilika smatraju da bi prihvaćanjem preostalih dviju ponuda za Kurzov ÖVP, one slobodnjaka (FPÖ), svojih bivših koalicijskih partnera, koji su brojnim skandalima pokazali da obnašanje vlasti za krajnju desnicu može biti kobno te razjedinjenih i na Kurza bijesnih socijaldemokrata (SPÖ) – može biti smrtonosno.
U svakom slučaju Austriji predstoje dugi i mukotrpni pregovori jer budući kancelar Kurz, sjajni strateg, reformator i centrist, s izraženom željom za vlašću, dobro zna da treba, ako je ikako moguće, izbjeći manjinsku vladu, koja znači nestabilnost i nove izbore.
Mediji tvrde da će u razrješavanju tog gordijskog čvora oko sastava nove vladajuće koalicije bitan doprinos morati dati i austrijski predsjednik i bivši čelnik Zelenih Alexander Van der Bellen. Savjetodavnoj pomoći austrijskog predsjednika te Kurzovih mladih i iskusnih starijih stranačkih kolega sigurno će se pridružiti i Kurzovi liberalni roditelji s kojima je usko vezan, ali i njegova životna suputnica Susanne Thier koja, prema mišljenju njihove zajedničke prijateljice, Sebastiana “drži pod kontrolom“.
U svakom slučaju, sve oči iz zemlje i svijeta sljedećih tjedana i mjeseci bit će uprte u smjeru medijski atraktivnog Sebastiana Kurza, nacionalne i međunarodne ikone, koji svojim šarmom, uvjerljivošću i običnim, svima jasnim jezikom, osvaja sve oko sebe. Pa tako i Hrvate, koji će početkom sljedeće godine preuzeti polugodišnje predsjedanje Vijećem Europe, a polovicom godine konačno dočekati da ih Austrija nakon sedam godina čekanja pusti na svoje tržište rada.
Hoće li njegov drugi uspješni pohod na Austriju biti i dodatna motivacija da krene prema kormilu Europe, za što postoje realne šanse, pokazat će budućnost.
VIDEO Austrija: Ubojstvo u Kitzbühelu:
u hrvatskoj nakon 2000.g nema ni niti ce biti bi orbana ni kurza... . .u hrvatskoj socijalna davanja su kao i partizanske mirovine traju barem 150 godina i vise...