U Betlehemu je stvorio najsavršeniju Bibliju

Na brodu ploveći prema Jeruzalemu razmišljao je Jeronim o onima koji su ga u Rimu potvorili da je zlotvor, o onima koji su mu pripisali beščašće neistinitoga zlodjela. Kako se lađa približavala obalama Svete Zemlje, brzo su blijedjela ta sjećanja. Na kopno Kristova zavičaja iskrcao se novi i oslobođeni sveti čovjek. Bio je oboružan vjerom, ali i književnim i teološkim znanjima koja ni jedan njegov suvremenik nije posjedovao.

Putujući na istok, Jeronim se nakon naporna puta morem zaustavio i pričekao da mu se pridruže Paula i Eustohija jer su one za njim krenule šest mjeseci kasnije. Kad su se susreli, krenuli su najprije u obilazak svetih mjesta, o čemu Jeronim svjedoči u posebnoj poslanici koja se vrlo jednostavno zove “O svetim mjestima”, a svojevrsni je vodič po spomenicima, ali i naputak budućem hodočasniku. Nakon prvih uzbudljivih putovanja Svetom Zemljom Jeronim i njegove prijateljice trajno su se nastanili u Betlehemu. Ondje je svetac pronašao posljednje svoje boravište, mjesto u kojem je pokušao izbjeći zavidnike.

Uz pomoć blaga što ga je bogata udovica Paula donijela u Svetu Zemlju iz Rima, ona i Jeronim sagradit će neposredno iznad špilje Isusova rođenja dva samostana, a uz njih još i hodočasnički gostinjac. Jedan od samostana bio je muški, a drugi ženski, u prvome gvardijan je bio Jeronim, drugom predstojnica Rimljanka Paula.

Betlehem je u to vrijeme nazivan kraljicom pustinje

U betlehemskom samostanu Jeronim je monahe iz svog apostolata podučavao jezicima, književnosti i teološkoj egzegezi. Nedjeljom je u crkvi propovijedao svećenicima i onima koji su to željeli držao seminarske egzegeze Svetoga pisma. U betlehemskim samostanima bilo je u prvo vrijeme dovoljno sredstava za život brojne monaške zajednice, a bilo je i novca za financiranje istraživačkog bibliološkog rada. Betlehem je u doba kad se ondje nastanio Jeronim nazivan kraljicom pustinje. Bio je to grad u kojem su se okupljale i odmarale karavane iz južnih pustinja. U Betlehemu car Hadrijan iz osvete je porušio sva židovska i kršćanstva sveta mjesta, a ona su za vrijeme cara Konstantina bila obnovljena.

Na mjestu Kristova rođenja Jeronim je našao svijet koji mu je zamijenio Rim. Vječni Grad postao je za njega metaforični Babilon, nepodnošljivi grad zavidnika i farizeja, a Betlehem je bio ono što jest, pronađeni zavičaj Isusa Krista, mjesto čudesnoga Marijina porođaja i mjesto pogodno za duboku kontemplaciju. Betlehem će u sljedećim desetljećima postati mjesto na kojem će Dalmatinac stvoriti do danas najsavršeniji primjerak Svetoga pisma. U Betlehemu Jeronim je latinski jezik učinio kršćanskim. U novosagrađenom samostanu krenuo je odmah na posao. Među djelima koja su ondje nastala svakako je najznamenitija Vulgata, prijevod cjelokupnoga teksta Starog i Novog zavjeta na latinski jezik. Vulgatom je prijevod nazvan tek nakon Jeronimove smrti, a puno značenje taj najbolji primjerak Biblije svih vremena dobio je u vrijeme koncila u Trentu, koji je završio 1563. Tada je Jeronimov latinski prijevod Svetog pisma priznat kao autentičan tekst koji se ima smatrati mjerodavnim za opću Katoličku crkvu. Značilo je to da je Jeronimova Vulgata bila i da će biti tisućljetna podloga svim mlađim, mnogobrojnim, prijevodima Biblije na narodne jezike. Premda je na tekstu Novog zavjeta Jeronim počeo raditi za vrijeme boravka na dvoru pape Damasa, može se reći da je njegov najintenzivniji rad na tekstu Starog i Novog zavjeta počeo odmah nakon 389. i trajao sve do 405., kada je posao na prijevodu Svetoga pisma bio završen. Bile su to i najintenzivnije godine njegova rada na hebrejskom izvorniku Staroga zavjeta.

Divovski pothvat započeo je od Knjige o Jobu, nastavio s Knjigom Salamona propovjednika, Pjesmom nad pjesmama, zatim na proročkim knjigama, pri čemu je tekstove prevodio, ali uz to im planirao ili već fiksirao opsežne učene i polemičke komentare. Knjigu o Juditi navodno je preveo u jednoj noći, onu o Tobiji u jednom danu. Čim je završio rad na tekstovima Starog pisma, počinje tumačiti sve proročke tekstove. Ti poslovi ispunili su njegovu starost. Dok radi na starozavjetnim tekstovima, ponovo čita stare Grke, koje je svojedobno samom sebi zabranio. Razmišlja o općem zakonu smrti prema kojem ništa ne dolazi na kraju jer se sve obnavlja i ponovno živi. Promatra pustinjsko sunce i razmišlja o njegovoj vječnoj svjetlosti, jednakoj nama kao i našim precima i potomcima. Prijevodom Biblije stvorio je Jeronim normu za stoljeća kršćanskoga latinskog izraza, pri čemu je njegov utjecaj na standardizaciju narodnih jezika kao i stvaranje njihovih pjesničkih jezika nemjerljiv.

U Betlehemu Jeronim piše, prema vlastitom svjedočanstvu, barem tisuću linija na dan. Piše bez prestanka radeći usporedno na desecima tema, pa dok ponovno studira Pavlove poslanice o ženama i braku, raspravlja o smrti Adama, našega prvoga oca. U Betlehemu Jeronim vrlo rano doživljava zavist i mržnju nekih svojih suvremenika. Osjeća njihovu zlobu dok se, zaobilazeći ga, pokušavaju približiti Pauli i njezinoj kćeri Eustohiji. Zato moli svoje prijateljice da njegove knjige ne daju zavidnim ljudima jer oni se prave učeni, a samo ocrnjuju druge. Polemizira s onima koji bi da se dokine praksa štovanja svetačkih relikvija. Piše čak o crkvenim svijećama, koje bi neki izbacili iz crkava. Njima objašnjava da one ne trebaju gorjeti samo noću nego i danju, jer je njihova funkcija u crkvi ne da odagnaju tamu, nego da donesu radost Kristove nazočnosti.

Godine 407. vrlo je plodan, nastaje njegov sjajni komentar proroka Izaije, piše komentar o proroku Danijelu i naglašava kako on piše za ozbiljne čitatelje, a ne za ohole ljude koji uzdižu nos na sve što ne razumiju. Nekadašnji prijatelj i školski drug Rufin uzročnik je onodobnih sukoba s Jeronimom, dok svoj obilan prilog neprijateljstvu dodaje moćni Ivan, biskup jeruzalemski, čovjek koji sve čini da obeshrabri Jeronima i da ga, ako je moguće, izagna iz biskupije.

U Betlehemu nastao je i najveći dio njegovih danas sačuvanih poslanica, nastao je niz polemičkih spisa, naposljetku i većina biblijskih komentara. Godine 393. ondje je završio rad na knjizi De viris illustribus. Prije nego što se odlučio na pisanje toga zahtjevnog djela, razmišljao je Jeronim da napiše povijest kršćanske Crkve, ali se onda odlučio da na temeljima Euzebijeve enciklopedije dotadašnje književnosti napiše prvu povijest kršćanske literature.

Rim je snaga i uzdizanje

Za vrijeme svojih betlehemskih godina Jeronim je vrlo često polemizirao. Tako je vodio vrlo žestoku raspravu s nekim neukim klerikom Vigilancijem, koji je došao iz Galije u Palestinu pa ne samo što se protivio štovanju relikvija nego je govorio i da je askeza štetna, a tjelesna uzdržljivost neprirodna. Njemu je Jeronim odbrusio u poslanici koju je nazvao Contra Vigilantium. Još je žešći bio Jeronimov odgovor nekom Jovinijanu, gdje je svetac ispisao niz mizoginih rečenica, koje baš i nisu dobro odjeknule jer je u tom spisu, braneći načelo djevičanstva, autor pretjerao u optužbi protiv ženskoga roda. Za žene tu kaže Dalmatinac da su uvijek spolno nezasitne, da im je želja feminizirati mušku dušu. Zato kaže bijesni Jeronim, muž koji se ženi i ne zna što ga čeka, pa veli da je ljubav prema ženi pakao, suha zemlja i vatra.

Pišući te polemike i odašiljući ih u Rim, kod Jeronima javlja se neobična nostalgija za Vječnim Gradom, za njegovim aventinskim danima i za papinim dobročinstvima. U Betlehemu o Rimu piše lijepi ritmični tekst: „O, Rime, moćni grade, kraljico univerzuma, gradu hvaljen od apostola, objasni svoje ime!“ Jeronim ga objašnjava pa kaže da na grčkom jeziku Rim znači snaga, na hebrejskom uzdizanje. I zaključuje: „Rime, neka te tvoje vrline podignu, a tjelesni užici neka te ne ponize.“ Jeronim upućuje Rimu te riječi u vrijeme kad je gradom zavladao uzurpator Eugenije, koji ondje obnavlja poganstvo. Obraća se Rimu u vrijeme kad mu zidine ruše Goti i dok Apenine osvajaju Alarikove trupe.